Suglasje riječi i slika

Iako se knjigom bavim već nekoliko desetljeća, uvijek me fascinira ritual čitanja neke nove knjige, koji samim tim, dobronamjernim, ali i svečanim obredom pobuđuje dosad nepobitnu činjenicu da to ne mijenja knjigu samu i njezine književne postulate. Književno-interpretativno iščitavanje svojevrstan je oblik slobode izbora koji tim činom dopušta autonomnu potvrdu usuglašavanja i prihvaćanja knjige kao takve. Nužna komunikacija s knjigom otkriva nove identitete u nekim drugim prostorima. Oduhovljeni prostori koje otkriva ova knjiga refleksija Enerike Bijač prevalentno su iz autentičnoga podravskog miljea. Enerika Bijač uspješno je spojila senzibilitet pjesnikinje i svoje slikarsko umijeće. Mogla bih reći da u knjizi egzistira stanovita sinergija književno-likovnih nadahnuća. Budući da knjigu zaključuje iscrpan i dojmljiv pogovor Željke Lovrenčić, ja ću se zadržati na nekoliko imaginativnih prikaza koji knjizi daju posebnu težinu. Za gotovo idealnu sinergiju riječi i slika nalazim potvrdu u nadahnutim riječima talijanskoga pjesnika D’Annunzija: „Između moje duše i pejzaža postojalo je neko tajnovito suglasje, neka misteriozna srodnost.“

Izd. DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2012.

Doista, poetska stvarnost u književnom opusu nije samo blagotvoran odsjaj imaginacije, već nužni produžetak estetiziranja svijeta. Potvrdu za to nalazim u inspirativnom prikazu Put od spoznatog u prepoznato (Uz 30. obljetnicu književnog rada Maje Gjerek). Informiran i oduhovljen tekst utvrđuje egzistencijalnu duhovnost i smjerno, razborito vrijeme poetskog stvaralaštva Maje Gjerek, koja nadahnuto bdije nad sudbinom čovjeka i njegove otkrivene duše. Prema Bachelardu „svijet je ljudsko tijelo, ljudski pogled, ljudski dah, ljudski glas“, pa tekst uz 60. obljetnicu života Božice Jelušić, promišljeno i simbolički promiče njezine poetske vizure, potvrđene i u novoj zbirci pjesama Arielirika. Enerika Bijač zalaže se eksplicite za književno-interpretativno posredništvo između čitatelja i autora. U svojoj knjizi istaknula je i naglasila svoje književne vokacije i književno-slikarske postulate, zato je u središtu njezine kritičarske pozornosti suvremena podravska (i hrvatska!) književnost te bogat likovni život. Uz portrete Maje Gjerek i Božice Jelušić, zanimljiv je, sad već književno afirmiran, prozaist Darko Pero Pernjak. Naglašavajući važnost njegova pripadanja podravskom miljeu, autorica postulira i njegov značaj urastanja u suvremenu hrvatsku prozu.

I za kraj jedan književno-likovni kuriozitet. Uz 90. obljetnicu života Ivana Večenaja Enerika Bijač piše, ne bez entuzijazma, tekst o romanopiscu Ivanu Večenaju, o njegovoj proznoj trilogiji, bogato ilustriranoj crtežima sama slikara (Tajne dvorca Pepelare, Krik divlje djevojke i Velika ftica, 1989, 2000). Svjesna činjenice da nije lako pisati o poznatom slikaru koji se okušao i kao književnik, Enerika Bijač ističe ljepotu njegova kajkavskog govora, kojoj ne nedostaje dobrodošao osjećaj domoljublja: „Od zdavnja smo tu – na ovom tlu (…). Šteli su nam drugo svoje dati, a to drugo nije naše, pak je bole onda kaj je vaše nek bo vaše, kaj je naše nek bo naše“.