Ruska postmodernistička čuda

U tri tipa ruskoga postmodernizma, kako ih je odčitala Jasmina Vojvodić, čitateljice i čitatelji i sami će doživjeti gradaciju: zgražanje (Sorokin), zaprepaštenje (Pelevin) i radosnu katarzu (Ulicka)

Knjiga Jasmine Vojvodić Tri tipa ruskog postmodernizma nema prethodnika u hrvatskoj slavistici, a može stajati uz bok najboljim pregledima suvremene ruske književnosti u Rusiji i svijetu. Tko želi saznati ili se barem informirati što se događa u suvremenoj ruskoj književnosti, neće pogriješiti ako zaroni u korice ove izvrsne monografije. Po bistrenju pojmova u nizovima definicija, po utemeljenosti u biranoj literaturi i golemoj građi, po kulturološkim čitanjima postmodernih fenomena kako u cjelini pojedinih opusa tako i u dubinskoj analizi teksta, pred nama je teorijski utemeljeno, metodološki dosljedno i analitički ovjerovljeno znanstveno djelo – prvo takve vrsti o toj temi u nas.

Izd. Disput, Zagreb, 2012.

Atraktivnost primjera, esejistički izleti izvan književnosti i napokon jednostavnost stila, jasnoća rečenice i efektne misaone poante čine ovu knjigu znanstvenolikim romanom koji se čita s jednakim užitkom kao i njezin predmet.

Knjiga se sastoji se od pet poglavlja: I. Postmodernizam, II. Destrukcija – Vladimir Sorokin, III. Mogući svjetovi – Viktor Pelevin, IV. Neosentimentalni optimizam – Ljudmila Ulickaja i V. Recepcija suvremene ruske književnosti u Hrvatskoj. Svako je poglavlje podijeljeno u zasebne tematske jedinice istaknute podnaslovima. Prvo poglavlje čini unutarnji teorijski okvir, posljednje poglavlje vanjski komparativno-komunikacijski rub, a središnja su tri poglavlja kulturološka čitanja ruskoga postmodernizma.

Postmodernizam i postmoderna

U uvodnome poglavlju, Postmodernizam, autorica osigurava svoju teorijski poziciju u razlici između postmoderne u širem smislu (povijesna kultura posljednje trećine 20. stoljeća) i postmodernizma u užem smislu (književni fenomen u sklopu te kulture), donosi kratku povijest pojma i upoznaje nas s dvjema teorijskim zvijezdama ruske postmoderne misli: Markom Lipoveckim (primjena Lyotardova pojma paralogije) i Mihailom Èpštejnom (prijedlog da se prefiks post-, koji postmodernu i postmodernizam veže uz modernu i modernizam, zamijeni prefiksom proto-, koji označuje pojavu nove kulture, primjerice – protoglobalno, protovirtualno, protoinformacijsko doba). U oslonu na teoretičarku Skoropanovu autorica izdvaja tri faze ruskoga postmodernizma: prvi val – kraj 60-ih i početak 70-ih (nastanak), drugi val – kraj 70-ih i početak 80-ih (utvrđivanje) i treći val – kraj 80-ih i 90-e godine (legalizacija). Takvo vremensko omeđenje i unutarnji razvoj ruskoga postmodernizma omogućili su autorici da pod jednim pojmom i jednim fenomenom okupi tako različite oblike ruskoga postmodernizma kao što su tzv. neorealizam, neobarok i neosentimentalizam te posve originalne i samostalne postmodernističke poetike: fantastika (ruske verzije cyberpunka i originalna pojava „turborealizma“), žensko pismo (tematska područja tijela i tjelesnosti, doma, obitelji, bolesti, starenja) i masovna književnost (popularni pisci kao Boris Akunin i ruska Agatha Christie Aleksandra Marinina).

Tri kulturološka čitanja i tri modela ruskoga postmodernizma

Središnji dio knjige čine tri kulturološka čitanja triju pisaca i izgradnja triju modela ruskoga postmodernizma. Prvo čitanje, Destrukcija – Vladimir Sorokin, posvećeno je „rušilačkoj poetici“ najradikalnijega predstavnika ruskoga postmodernizma. Autorica sjeda sa Sorokinom za stol i iscrpno čita zbirku novela Pir. Polazeći od dubokih i skrivenih značenja kulturnoga fenomena pira, autorica izdvaja tri fenomena Sorokinove poetike jela: sveproždiranje, ciklizaciju i pretvaranje u „ništa“. Tu ćemo se susresti sa svim vrstama jedenja, od kanibalizma i antropofagije preko koprofagije, jedenja metafizičke hrane i praznih mjesta, gutanja stvari, riječi, knjiga, umjetničkih žanrova i cijele kulture. Svijet je u Sorokinovoj poetici golemi kružni tijek u kojemu se gube razlike između subjekta i objekta, cjeline i dijela, žderača i požderanog. Takav groteskni kružni tijek sveopćega proždiranja najradikalniji je oblik „rekarnevalizacije“ (I. Smirnov) u kojemu je moguće pojesti sve: vlastitu kćer, nacionalno jelo uz zvuke himne, misao o vječnosti, sendvič s kavijarom, ženske higijenske uloške i paštetu od muških čarapa. Na kraju te groteskne bufonade sveproždiranja stoji golemo „Ništa“ – semiotička i kulturna praznina, zaumne riječi, besmislena ubojstva, ne-riječi i ne-rečenice, ili, riječima autorice, „uništenje diskursa“, istodobna konstrukcija i destrukcija teksta, jezika, kulture.

Do sličnih zaključaka autorica dolazi i u čitanju Sorokinova romana pod znakovitim naslovom Roman s dvostrukim kodiranjem: ime lika i naziv proznoga žanra. Predmet su Sorokinovih ironijskih igara opća mjesta klasičnih ruskih romana 19. stoljeća: Gogoljev stereotip ljupkoga mjesta, realistički opisi, opis Uskrsa u Tolstojevoj tehnici očuđenja, lov u Turgenjeva i Ani Karenjinoj. Pri tome nije riječ samo o igri klasičnim autoritetima, kao u avangardi, nego o igri samim fenomenom intertekstualnosti. Roman završava serijom ubojstava i igrom dvama simbolima ruske kulture: sjekirom i zvonom. Dok glavni lik Roman ubija seljane sjekirom zovući ih poimence i slažući mrtva tijela u crkvu, njegova voljena istoga imena kao i Puškinova Tatjana svaki put zvoni. Na kraju junak ubija svoju voljenu i sama sebe hraneći se vlastitim tijelom, utrobama žrtava i izmetom. U sjajnoj analizi autorica zaključuje da je u romanu ubijen fenomen intertekstualnosti, klasični ruski realizam, žanr romana i napokon Rusija u stereotipima sjekire i zvona. Tako je, igra se autorica, lik Roman velikim slovom pojeo klasični ruski realizam, žanr romana malim slovom, a preko romana i cijelu rusku kulturu.

Drugo čitanje, Mogući svjetovi – Viktor Pelevin, posvećeno je najznamenitijemu i u nas najprevođenijemu autoru ruskoga postmodernizma. Dok je u Sorokinovu slučaju riječ o radikalnoj destrukciji u kojoj nestaju pojedinac, svijet i cijela kultura u drastičnoj poetici sveproždiranja, besmislenih riječi i besmislenih ubojstava, u Pelevinovu je slučaju riječ o poetici mogućih svjetova i transformacije. Kao najširi teorijski okvir u čitanju Pelevina autorica primjenjuje strategije heterotopičnosti postmodernih zona Briana McHallea te otkriva niz Pelevinovih mogućih svjetova: jedan svijet pokraj drugoga, nepoznati svijet u sklopu poznatoga, jedan svijet iznad drugoga, prostor bez svojstava ili sa svojstvima kojih on nema, virtualni prostori interneta, chata, reklame i sl. U okviru toga teorijskog ishodišta autorica kao središnju prostornu situaciju Pelevinovih proza vidi neodređeni zatvoreni prostor – „kutiju žigica“ (primjerice, vlak, farma pilića, labirint). Iz toga zatvorenog prostora Pelevinovi junaci žele pobjeći u svijet slobode, ali im to ne uspijeva na normalan, nego začudan postmodernistički način: kao nejasna „produljena smrt“ (Lipoveckij), kao mistično „polje čuda“, kao prijelaz u druge neodređene zone između zbilje i mašte, u virtualne svjetove, kao metamorfoza u druga bića i sl. Koristeći se Baudrillardovom teorijom simulakruma, autorica na predlošku romana Generation P i njezina medijskoga lika Tatarskoga odčitava razlike između mode u 19. stoljeću (modni su predmeti bili fetiši, u njima se dugo uživalo) i mode na kraju 20. i početku 21. stoljeća (modni su predmeti brendovi, nije važan sadržaj predmeta ni on sam, nego znak, marka, ime, brzo se mijenjaju i troše). Napokon, posljednji dio poglavlja o Pelevinu kulturološka je analiza u nas prevedena romana Sveta knjiga vukodlaka. U središtu je autoričina čitanja simbolika lisice i vuka te metamorfoze ljubavnoga para: žene u lukavu lisicu, a muškarca-vuka u vjernoga psa.

Recepcija ruske književnosti

u hrvatskim prijevodima

Treće čitanje, Neosentimentalni optimizam – Ljudmila Ulickaja, donosi rasterećenje od teških tema Sorokina i Pelevina. Svoju kulturološku analizu autorica usmjeruje na fenomene postmoderne obitelji u Ulicke: nepotpune obitelji, pseudoobitelji, zamjenske roditelje, posvojenu djecu, očeve koji ne mogu utvrditi očinstvo, zajednički život dviju udovica istoga muškarca i druge začudne obiteljske odnose i pseudoodnose. U svim tim slučajevima obitelj nije zajednica po krvnoj vezi i genealogiji, nego po slučaju i individualnom izboru. Vrijeme su takve mogućnosne obitelji – blagdani (Nova godina, imendan, sprovod, politički događaji), a njezin prostor – mjesto zajedničkoga življenja ili okupljanja (grad, selo, dom, blagdanski stol). Finom pojmovnom analizom te na brojnim primjerima Ulickinih novela autorica dokazuje tezu o postmodernoj obitelji kao odabranom obliku društvenoga zajedništva: mjesto prebivanja postaje važnije od srodstva, izborni odnosi od genetske nužnosti. Ideju o izabranom, a ne prirodnom identitetu autorica odčitava i u Ulickinu romanu Danièl’ Štajn, prevoditelj. Tu se služi pojmom transfera, rabeći ga u smislu prijelaza granice i prijenosa kao specijalni termin za prelaženje granica identiteta naslovnoga lika. Riječ je o stvarnome poljskom Židovu Danijelu Rufeisenu, koji u romanu prolazi kroz dva transfera identiteta: vanjski i unutarnji. U vanjskome transferu identiteta glavni lik u okolnostima nacizma i boljševizma mijenja primarni „negativni“ identitet Židova u prihvatljivi identitet Nijemca-Poljaka, radi za Gestapo kao prevoditelj, ali spašava Židove, surađuje s NKVD-om, ali nije poklonik Staljina. Kao unutarnji transfer autorica analizira krštenje glavnoga lika i njegov prijelaz na katoličanstvo. Unatoč dvama transferima lik ostaje zapravo isti, ali mu to nije dovoljno da kao kršćanin s teretom političke prošlosti automatski dobije izraelsko državljanstvo. Tako se i u tome golemom romanu, u kojemu autorica vidi transfer na svim razinama, od transferiranja glavnoga lika iz realne zbilje u roman do kolažiranja novinskih isječaka, stvarnih razgovora i autoričinih pisama, pokazuje kao i u slučaju obitelji da osobni i nacionalni identiteti nisu prirodno dane činjenice, nego individualni izbori i društveni konstrukti.

Knjigu o ruskome postmodernizmu Jasmina Vojvodić obrubljuje završnim poglavljem o recepciji ruske književnosti u hrvatskim prijevodima s naglaskom na najnovijoj suvremenosti 90-ih godina 20. i prvoga desetljeća 21. stoljeća. Navodeći brojne primjere prevedenih djela, ističući imena prevoditelja i specijaliziranih nakladnika, ali i proučavatelja ruske književnosti kao posrednika u recepciji, autorica zaključuje da je tradicija prevođenja ruske književnosti, unatoč oscilacijama, u nas dobra. Nakon svih strahota i čuda ruskoga postmodernizma knjiga završava u vedrom tonu: glavna su djela ruskoga postmodernizma prevedena (Sorokinovo Plavo salo, Pelevinovi romani, Ulickine pripovijesti, Akuninova serija kriminalističkih romana), pa se suvremena ruska književnost može pratiti u svim njezinim smjerovima i oblicima.

Modeli i gradacija: krizno doba, mogući svjetovi, novi optimizam

Knjiga je građena na postupku gradacije. Tri modela ruskoga postmodernizma predočena su kao njegova tri stupnja. Sorokin je najradikalnija poetika destrukcije: vrhunska književna reprezentacija kriznoga doba prijeloma 20. u 21. stoljeće. Pelevinova je poetika mogućih svjetova pokušaj izlaska iz krize, ali bez jasnih obrisa, na granici zbilje i mašte, realnoga i virtualnih svjetova. Napokon, poetika Ljudmile Ulicke donosi novi optimizam, pozitivnu crtu u rusku književnost. To je poetika obitelji, blagdana, identiteta i zajedništva, ali ne na klasičan način kao rod, srodstvo ili nacija-država, nego kao obitelj i nacija po izboru, u kojoj nisu bitni podrijetlo, krvna veza i etnička pripadnost, nego zajedničko vrijeme i zajednički prostor, kao odabrana obitelj, odabrana osoba i odabrana nacija.

Knjiga je jedinstvena i po svojoj metodologiji. U sva tri središnja poglavlja dosljedno je primijenjena ista metoda – analitička dekonstrukcija kulturnih fenomena. Donoseći niz postojećih definicija, autorica profinjeno bistri kulturne pojmove i simbole (jelo, pir, svijet, moda, vrijeme, prostor, obitelj, identitet, nacija, transfer), određuje smisao tih pojmova u odabranih autora, razrađuje i potvrđuje te smislove najprije prema problemskim razinama u cjelini opusa i napokon u dubinskoj analizi triju romana (Sorokinov roman Roman, Pelevinova Sveta Knjiga vukodlaka, Ulickin Danièl’ Štajn), pri čemu je težište analize na ključnim fenomenima (u Sorokina jelo i grubi oblici sveopćega žderanja, u Pelevina nizovi mogućih svjetova, u Ulicke izabrani identiteti, obitelj po zajedništvu i nacija po izboru).

U tri tipa ruskoga postmodernizma, kako ih je odčitala Jasmina Vojvodić, čitateljice i čitatelji i sami će doživjeti gradaciju: zgražanje (Sorokin), zaprepaštenje (Pelevin) i radosnu katarzu (Ulicka). Ako ta gradacija i ne obuhvaća sve bogatstvo suvremene ruske proze, u ovoj je knjizi ona uvjerljiva i poticajna. Po svim svojim osobinama, od stroge znanstvenosti do kulturološkoga esejizma i kristalno jasna stila, knjiga Jasmine Vojvodić dragocjen je prilog suvremenoj kulturologiji, a studentima rusistike svakako i obvezna lektira – vrelo poticaja i nadahnuće za nova čitanja i nove prijevode suvremene ruske književnosti.