Rehabilitacija srpskoga u Zagrebu

Dok je predstava još trajala, ali i danima prije nego je počela, mnogi su njome bili zadovoljni. Pa i oduševljeni! Ne toliko zbog predstave koliko zbog sebe. Zbog toga što su nazočili povijesnom događaju

Dugo najavljivana predstava Gospođa ministarka, srpskog komediografa Branislava Nušića, konačno je u Zagrebu premijerno izvedena mračne večeri 22. rujna 2012. godine u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Olivera Frljića. I što smo dobili?

Umjesto najavljivane teatarske senzacije i kreativnoga čuda vidjeli smo ponajprije predstavu u kojoj glavne uloge, po zamisli redatelja, ne glume profesionalni glumci nego virtualni Hrvati, koji navodno imaju nešto protiv igranja te predstave na srpskom jeziku. Kao dokaz ponuđeni su jumbo plakati po Zagrebu i kazališna knjižica, na kojima se kočopere proskribirane, a ispravljene riječi, što dokazuje hrvatski crimen.

Glumci su u Frljićevoj predstavi, uz iznimke, radili što su htjeli

Nevirtualni Hrvati – gledajući i čitajući s oba oka u glavi naslov kazališne knjižice (što je tek unutra jedva da smiju i pomisliti) – kao navodno veliki jezični puristi i nacionalisti, tobože prevode svaku riječ koja im zvuči srpski pa je tako ministarka prevedena u ministrica, kao da se ministarka i na hrvatskome ne kaže kada je posrijedi kaćiperstvo i pokondirenost žena ministara. Druga je stvar što mnogi nepuristi ne razumiju te finese pa ih nikada i ne koriste, ili ih koriste samo kada Hrvate optužuju za jezični šovinizam.

Unatoč ispisanoj optužnici, valjda i iz straha, ti navodno preveliki jezični čistunci iliti puristi, ipak su napunili Kerempuhovu dvoranu, tražeći u njoj svoje virtualne Hrvate koji su se, vidi čuda, izmiješali s onima koji to nisu i međusobno razgovaraju na jeziku, koji doduše ceo svet ne razume, ali koji oni razumiju. Pogotovo kada ga moraju razumjeti, jer im se ne dopušta da budu svoji na svome, pa se moraju osloniti na neki šprajc; to je utjecaj njemačkoga jezika, koji ipak nije jedan i jedinstveni, „a koji Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim (negdje i srbskim), Bošnjaci bosanskim, Crnogorci crnogorskim“…

Kad su se jezično izdiferencirali i zrihtali, neki su se na mišungu i smijali, nastupio je trenutak kada su svečano ušli u Talijin hram vidjeti što je to, kakvu je papazjaniju sa srpskim, odnosno hrvatskim, uradila ekipa predstave predvođena ceremonijalmajstorom Oliverom Frljićem, koji uživa kada se svi sjate oko njegovih frustracija.

Gledajući sa strane sve te puriste i nepuriste dok su ulazili u dvoranu objektivan promatrač odmah je mogao naslutiti (taj filing imaju samo na jezik osjetljivi) da na predstavu, iako je politikantska, neće hrliti ljubitelji političkog teatra i političari, kojih je tu večer bilo nedopustivo malo. Malo za tako značajan čin rehabilitacije srpskoga u Zagrebu – koji ga ne može vidjeti ni napisanoga a kamoli izgovorenoga. I koji bi morao biti presretan, naravno Zagreb, ako predstava i ne valja, jer je zamišljena kao da se u njoj igra Gospođa ministarka velikoga srpskog komediografa Branislava Nušića, a ne Frljićev komad istog naslova.

Uostalom, ako Alkibijad Nuša može biti Branislav Nušić, zašto ne bi bio i Oliver Frljić?! Ako Alkibijad nije čiste srpske krvi, zašto bi to morao biti Oliver?! Jer to, na kraju krajeva, onima koji se brinu za srpstvo i nije bitno. Njima je bitna provokacija. Ali ni to nije problem jer nitko nije ni ubijen, ni uhapšen niti zatvoren. Problem biste mogli biti vi dragi čitatelji jer ćete možda reći: to je predstava prije predstave, a što je u predstavi predstava?

Svašta i ništa. Ali i to ima početak i kraj. Ako cjelovitom predstavom shvatimo: najave, plakate i ono što se dogodi od ulaska u Kerempuh pa do izlaska iz njega, onda je početak već spomenuta optužnica iliti prolog o nenapisanoj drami koju Hrvati proživljavaju pri susretu sa srpskim jezikom, a kraj je, odnosno početak kraja, sama predstava koja samo što nije počela, a koju će nam prezentirati glumci-histrioni ulogama kako ih je napisao Nušić, iako bi sve te uloge najradije glumio Frljić jer su sve njemu slične, u svakoj je on. Barem on tako sebi umišlja.

Dok pročišćeni Hrvati i njihove uhode nagađaju kako bi predstava mogla započeti rastvara se zavjesa i pred nama na canapéu (to je francuska inačica turskog kanapea) leži i ječi buduća ministarka. U tu bolesnu atmosferu ušao je jedan lik, nije izgledao virtualno, i počeo pjevati Bolujem ja, boluješ ti... zbog čega je i publiku zaboljelo, jer ako bolujem ja moraš i ti, moraju svi, ili prevedeno na jezik redatelja: ako boluju Srbi, moraju i Hrvati…

Ne kaže on da baš tako mora biti, ali empatija je najmanje što očekuje od časnih i poštenih Hrvata, kako se u doba divnoga komunizma i titovske satrapije ohrabrivalo Hrvate koji su govorili i radili protiv hrvatstva.

No to više nije nikakav problem nego je problem kada bolovanje preraste u nostalgiju, koja u Frljiću od prevelike t’ge za jug, odnosno za Južnu Srbiju – valjda da iskupi grijehe koje je kod Srba zaradio u predstavi Đinđić – još više pojača pjesma Jovane, Jovanče, makedonskim melosom i emotivnošću našpanana.

Samo, ni tu ne prestaju jugonostalgičarske pretenzije (ne granične već folklorne), pa glumci-pjevači prijeđoše u Bosnu s pjesmom Imam jednu želju, doduše pjesma je srpska i starogradska, ali natopljena karasevdahom, što je reliquiae reliquiarum otomanskog carstva.

U trenutcima kad nostalgija popusti zapjeva se i neekspanzionistička srpska pjesma Tamo daleko, daleko kraj mora... E sad, postoje dvije varijante: istočna završi s tamo je selo moje, tamo je Srbija… a zapadna tamo je selo moje, tamo je ljubav moja. Ali ni nju nismo čuli do kraja, nego fragmentarno jer je fragment redatelju dovoljan da pokaže kako svi Hrvati ništa ne znaju. I njega ne razumiju.

A da sve ne bi ostalo nerazumljivo, naročito da ne bi ostao nerazumljiv srpski jezik, pobrinula se adaptatorica srpskoga na hrvatski Snježana Kordić, koja je inače dijagnosticirala jezični nacionalizam u Hrvata. Ona primjerice Nušićevu riječ kanabe, tj tursku kanape prevodi na hrvatski kao sofa, dakle jednu tursku u drugu tursku riječ, a ne recimo u počivaljka. Na tom primjeru možete vidjeti da je i ona jezična purist(kinja) ili purist(ica). I ostali prijevodi te translatorice bili su takvi kakvima ona hrvatski zamišlja.

Jedina kvaliteta tog prijevoda jest teatarski dobitak – često je onima koji glumce nisu čuli nudila mogućnost da prate sadržaj. Zato ne bi bilo zgorega kada bi ona to patentirala i prodala većini hrvatskih kazališta koja bi već morala uvesti titlove zbog lošeg glumačkog govora. Dakle, eto i jedne koristi od Kordićevinog liječenja Hrvata od hrvatskoga njezinim tursko-turskim.

I dok je predstava još trajala, ali i danima prije nego je počela, mnogi su njome bili zadovoljni. Pa i oduševljeni! Ne toliko zbog predstave koliko zbog sebe. Zbog toga što su nazočili povijesnom događaju.

A kad je predstava završila uslijedio je gromoglasni aplauz. Moglo se jasno razabrati koji je na srpskom, koji na Kordićkinom hrvatskom, a koji na čistunskom hrvatskom jeziku. Tko zna dokle bi pljeskanje trajalo da napuštanje svojega mjesto u orkestru oduševljenja nije raštimala jedna novinarka. Vidjelo se da je novinarka, i to televizijska, kada je prvoga zgrabila Igora Mandića da joj direktno u kameru kaže je li napokon u Zagrebu na srpskom uskrsnuo Nušić.

Zbog ekstaze u kojoj je bio i prije nego je predstava (v. fusnotu) započela na sceni, Mandić je bio uzbuđen; oči su mu se caklile, duboko je disao, noge su mu pocupkivale kao da igra Žikino kolo. Nije mu bilo lako jer se na njegovu licu, znači i na tijelu i u duši, osjećao teret svih sublimiranih ekstaza. Osjećala se čak i na kosi brunjavog Miljenka Jergovića i na još mnogim licima obrijanima za tu prigodu.

Katarzični ekstrakt ekstaze vidio se i na uvijek zabrinutom čelu Velimira Viskovića, aspiranta na intendantsku fotelju u zagrebačkom haenkau, s kojim bi, ako tamo zasjedne, trebala stići i Frljićeva umjetnička prtljaga, osobno, ili u liku nekog Alkibijadova kučeta.

Iz uglova i prolaza virilo je i sve to kritički promatralo mnoštvo književnih i kazališnih stručnjaka koji zbog kerempuhovskog labirinta godinama nikako da stignu na neku predstavu Festivala svjetskog kazališta.

Duhom su bili prisutni, mirisalo je to u zraku, teatrolog Vjeran Zuppa i teatrrrologinja Mande Birimiša, poznatija kao Mani Gotovac, Milorad Pupovac, predstavnici nacionalnih manjina i političkih stranaka, pripadnici diplomatskog kora, među kojima srbijanski ambasador i kulturni ataše, pripadnici crkve, i katoličke i pravoslavne. Razni izaslanici i konfidenti – cinkaroši, špijuni, doušnici, špiclovi raznih vrsta – bili su nevidljivi, kako to njima i priliči. Eto to je Frljićev prinos uskrsnuća srpskoga jezika i Nušića u Zagrebu.

Moj je neznatan. I nikako se ne može mjeriti s jugonostalgičnom boljeticom (za Srbe bolešću, vjerojatno bi to tako prevela Kordićka). Jer kakav bih ja bio Hrvat i Europejac (za Srbe Evropejac a za one koji su odrastali čitajući žitija srpskih svetaca i Jevropejac) kada ne bih imao razumijevanja za bolest koja je kod jugonostalgičara prerasla u epidemiju. Pa zarazili i mene. Što ćete!?

* * * * *

O predstavi

Frljić je Gospođu ministraku izrežirao tako da se natrčio ispred Nušića kako bi se komediografa što manje vidjelo i čulo. Njega je više od Nušića zanimao društveni kontekst raspada Jugoslavije, o čemu u kazališnoj knjižici piše: „...kada su s procesom stvaranje nacionalnih državica paralelno išli i procesi brisanja svega onoga što je predstavljalo zajedničko kulturno nasljeđe u južnoslavenskoj zajednici, pa je kao žrtva tog brisanja u Hrvatskoj pao i Nušić sam. Kad se danas razmišlja o postavljanju Nušića, nemoguće je ignorirati kulturne politike koje su ovog, kao i mnoge druge srpske autore, izgnale iz hrvatskog kulturnog prostora. Vratiti Nušića u taj prostor znači ući u implicitnu polemiku s normativima koje su te kulturne politike u međuvremenu postavile, za koje su purifikacija jezika i duha, te eliminacija nepoćudnih nacionalnih tijela poslužile kao sredstva. Konstituiranje nacionalne kulture, koje se primarno događa kroz proizvođenje razlike u odnosu na jednu nacionalnu zajednicu, njezin jezik i zajedničko kulturno nasljeđe, nažalost se, događa i danas. Nadam se da će Nušićev jezik bar malo pročistiti nacionalistički cerumen.“

Eto, tako Frljić o razlozima za režiju, koji su ništa do politikantski. Ali kako bi publici zamazao oči on je Gospođu ministarku, svojevrsnu društvenu satiru i komediju karaktera, smandrljao kao fejdoovski vaudeville, samo bez precizne mizanscenske geometrije i bez precizno profiliranih glumačkih likova – zapravo je ponudio neku svoju regionsku inačicu Feydeaua.

Glumci su uglavnom trčali i jezikom i mislima, nisu znali gdje stati, a često ni gdje izići, žurili su da što prije nestanu sa scene jer ih je u sljedećem trenutku stizala nova trka i još veća zbrka.

Finu ironiju i ubojitost rečenica često su otupjeli prevelikom dernjavom, vikom, skakanjem, općom gungulom, pa se i iz onih, koji su talent dokazali i koji se s rečenicama znaju nositi, nije čulo ono što je Nušić napisao da se čuje. Od prekrasnih Nušićevih likova ostali su tek okrajci od kojih su rijetki uspijevali sastaviti karakter.

Glumci su – iznimka su odlični Dean Krivačić (sekretar Ministarstva spoljnih poslova) te izgledom i gestikulacijom dojmljiva Elizabeta Kukić (ministarka Živka Popović) – radili što su htjeli, izvlačili iz ladica ostatke već nekih odigranih uloga i to istresali na scenu. Nudili su publici ili svoju privatnost ili već viđenu maniru. Zapravo su nudili sve što im Frljić nije branio.

Čak i kada su svojim stilom dezavuirali redateljeve namjere njemu to nije smetalo jer očito je da je sve izrežirao tako da ne ugrozi sebe kao glavnog aktera zamišljene koncepcije. Zapravo da ne ugrozi njegovo upisivanje sebe i svojih frustracija u Nušićev tekst.

Stoga Frljić nije rehabilitirao srpski i preko srpskoga Nušića, nego je velikog komediografa sveo na svoju mjeru, njime je spašavao utopiju nekog tobože „zajedničkog kulturnog nasljeđa“, te ga itekako udaljio i od publike koja ga je željela. Nušića je iskoristio za vrlo prizemnu provokaciju, kojoj su mnogi nasjeli, i time učinio sve da ne ugrozi istinu koju mrzi, što i nije nekakav razlog za režiranje tako zahtjevnog komada.

Vidjevši što su vidjeli, s predstave su zadovoljni mogli otići samo teatarski mazohisti ili rijetki koji su je zamislili u glavi.