Poljubac prijateljstva i sreće

Izvrsna drama Pedra Calderóna de la Barce Život je san, nastala tridesetih godina 17. stoljeća u Madridu, filozofsko-teološka barokna dvorsko-kazališna kocka, u snažnim slikama spajajući silnice okvira slobode i slobodne volje te predodređenosti i okova, čvrsto je strukturiran mozaik kulteranističke precioznosti i konceptističke dosjetke, concetta, alegorijsko-paraboličan spoj Poljske i Španjolske, katolicizma i vjere, ratnih i političkih sukoba pa nudi mogućnost i kasnijih mnogobrojnih inačica barem jednoga od slojeva njezine svemirske strukture koja se čas otvara zvijezdama, a na trenutak postaje ovozemaljski okrutna.

Hrvatski autor Darko Lukić dolazi na izvrsnu zamisao: napisati tekst za dječje publike utemeljen na jednom sloju Calderónove drame, slijedeći nit strukturiranu oko odnosa djece i roditelja. Tako nastaje drama za djecu stariju od devet godina, igrokaz koja/koji nudi baroknim autorom nadahnutu priču u središtu koje je sudbina mlade Rosaure i njezina oca Klotalda te mladoga Sigismunda i njegova oca Bazilija (izbačena je nit koja se u baroknoj drami odnosi na sudbinu moskovskoga kneza Astolfa i kćeri mu Stelle). Lukić naizgled ostavlja u zagradama politički kontekst, premda ga zapravo premješta u vizuru globalnoga svijeta, u kojemu se zatvor iz Sigismundove kule-tvrđave-tornja-špilje premješta u zatvorske rešetke postavljene između globalne slobode i globalizirajućih predrasuda.

Život je san: zatvor kao mogućnost za igru

Iskusni redatelj Ivica Šimić taj obiteljski, dvostruki i parni, usporedni ozbiljni sukob u predstavi povezuje naglašavajući glumstvenost teksta, ali i obiteljskih odnosa, polazeći od središnje glumačke figure – Klarine (u Calderóna muškoga Klarina), potencirajući metateatralni okvir, ali i fenomen lucidne ženskosti, dajući ulogu ženske dvorske lude mladoj studentici glume s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu; Mia Anočić-Valentić kao Klarina, iznimnom glumačkom i performerskom energijom, govorom tijela, geste, mimike i snažnoga glasa, povezuje predstavu o nesporazumu u obitelji s nastankom priče o predstavi; istodobno, duhovitim gegovima i zaigranošću pronalazi stil glume koji odgovara predstavi za djecu. Dvorski, plemenitaški sloj iz inicijalne drame Šimić pretvara u hinjeno džetseterski, ali zapravo infantilni plašt, koji uspješno konkretizira isto tako mlada studentica glume na zagrebačkoj Akademiji; Anja Đurinović ulogu Rosaure gradi na prije svega sjajnom plesačkom izrazu, kojim naglašava pomamu za sportskim aktivnostima u mladih djevojaka koje žele imati savršeno tijelo; a gotovo djetinjastim glasovnim tonalitetima njihovu dječju igrivost svijetom koji ih okružuje. Izborom mladoga diplomiranoga glumca, pripadnika prvoga naraštaja bolonjskih studenata sa zagrebačke Akademije za ulogu dva puta zatočena pa oslobođena kraljevića redatelj predstavlja javnosti mogućega kandidata za ulogu Sigismunda u predstavi za odrasle, inače vanjskoga suradnika na zagrebačkom ADU-u; Silvio Vovk ulozi Sigismunda pristupa krajnje ozbiljno, disciplinirano i detaljno, uspješno konkretizirajući onaj sloj u predstavi koji govori o nemogućnosti ostvarenja vlastite slobode zbog pritisaka i želja roditelja. Izborom iskusnoga glumca Zorana Gogića, člana Gavelle, Šimić u predstavu unosi izokrenutu dimenziju, suprotnu onoj strogoga očinstva; Zoran Gogić snažno i nježno, kao Klotaldo, drži topao, ljudski, human sloj predstave, minimalno naglašenim glumačkim sredstvima pokazujući da je kraljevska, plemićka ili očeva strogost i zatvaranje slobode zapravo glumačka maska, ali i maska straha od i zbog vlastite djece.

I drugi suradnici u predstavi maksimalno pridonose dobroj realizaciji Lukićeve zamisli i cijeloga teksta. Nepogrešiva scenografkinja Dinka Jeričević stroge zatvorske rešetke kombinira kao dječju igračku, slagalicu djetinjstva i odrastanja. Rešetke se otvaraju i zatvaraju vodoravno i okomito, formirajući priču o zatočeništvu, slobodi, otvorenom i zatvorenom prostoru, kockama i slagalicama, dvorcu i tamnici, klisuri i pećini. Jedna je od vrhunaca ove predstave, zamisao da Sigismundov zatvor postane i, asocijativnom igrom, ogradica za djecu u kojoj su neka djeca naučila hodati. Sigismundov zatvor tako postaje i mogućnost za igru, okružen igračkama s dominantnim velikim plišanim medom, koji označuje svu simboliku svjesnih i nesvjesnih slojeva te nadslojeva dječje psihe. Inventivna scenografija tekstu i predstavi dodaje novu dimenziju: vječne dječje igre i nepročitanih i neodslušanih bajki, ali i pogrešaka u odgoju.

Kostimografkinja Mirjana Zagorec originalnim kostimima povezuje barok i našu današnjicu: Klarinin i Rosaurin kostim, dobro složenim bojama i dimenzijama, spajaju buffo-stil i krinoline, ali i dvorsku i suvremenu elitu, i groznicu kupnje, Sigismundov asocira na popularne hlače-dimije, a Očev na muško ruho-odijelo suvremenih domjenaka, partija, detaljima i na španjolsku i poljsku baroknu stvarnost.

Najveću vrijednost predstavi daje veselje, vedrina i mladenačka energija koja zrači s pozornice i pretvara Malu scenu u kutiju snova i sreće što prelazi na publiku u gledalištu. Poljupci sretnih krajeva i pronađenih i ostvarenih ljubavi u predstavi odzvanjaju pozornicom i gledalištem šaljući dječji smijeh u svemir te život pretvarajući u igru vedrim snovima i zaigranom stvarnošću. Lukićeva druga dramaturška zamisao, ona koja spaja svemire stvarnosti i mašte, pretvara se u vedru, čarobnu kocku ljubavi i prijateljstva.

Producentica Vitomira Lončar i ovaj je put angažirala dobru suradničku ekipu pa je Mala scena dobila još jednu predstavu koju će rado gledati djeca, ali i odrasli. Predstava može biti i lijepa i pametna, i dobra i marljiva, poručuju iz Male scene djeci i roditeljima, pružajući poruku svijetu da odnos djece i roditelja i prvih zaljubljivanja može i mora biti sretan, unatoč globalnom svijetu koji nas okružuje.