Pod teretom ambicije

„U njoj je bila neka prirodnost koju, kako mi se sad čini, ja nikad neću imati“ – rečenica je kojom književnica, jedna od junakinja romana Velika kuća američke 38-godišnje autorice Nicole Krauss komentira pjesmu svoga prijatelja. Unatoč gomili zanimljivih životnih priča, neočekivanih zavijutaka fabule, lucidnih misli i istančanih psiholoških uvida upravo je prirodnost ono što Velikoj kući nedostaje. No, ne samo tome romanu, već je tako u djelima nekolicine suvremenih nagrađivanih američkih autorica dugometražne proze (Jhumpa Lahiri, Jennifer Egan, Elizabeth Strout), kojih su rukopisi dojmljivi i zanimljivi, ali kao da su rađeni po kalupu, osjeća se da je najprije stvorena arhitektonika, kostur, na koji je potom obješeno meso priče koja se uspješno razvija i uvlači čitatelja, ali ono što nedostaje jest spontanost, stvaralačka nesputanost; te književnice kao da nešto priječi da se prepuste, već ostaju robinje forme i strukture, pa sve te knjige kao da nisu pisali umjetnici već zanatlije, obrtnici, koji pisanje smatraju obvezom, a ne stvaralačkim užitkom. Sve su to knjige pisane s nakanom da ostave dojam, da zadive (žirije za dodjelu raznih nagrada), pisane ne od strane stvaratelja nečega novoga već od kompilatora, koji ne iskoračuju, ne prekoračuju granice, već iz gomile aktualnoga odabiru ono što im se čini lukrativnom tematskom robom (identitet, osamljenost, sraz kultura...), pa čitatelj redovito ima osjećaj klaustrofobije, ćuteći se zatočenikom pomno građene strukture, sputan armaturom fabularne arhitektonike i podjarmljen beletrizacijom važne tematike, premda nagrađen dojmljivim spojem intelekta i osjećajnosti.

Prev. Anja Jović, Profil, Zagreb, 2012.

To su autorice koje kao da pišu pod teškim bremenom poslanja, misije, kao da im pisanje nije dano već nametnuto pa tako kreacija ne oslobađa nego opterećuje. Mahom su to djela lišena iznenađenja (ne u sadržajnom, nego u izvedbenom smislu) pa čitanje nije pustolovina, već déjà vu. Također, tu je i izostanak razlikovnosti, sve su to književnice lišene znaka prepoznavanja, osebujnosti koja bi ih međusobno razlikovala, a sve te bujice riječi kao da su proizvod zajedničkog uma, i sve one pišući kao da se neprestano trude poštivati neke regule, neke zadane gabarite, bez inovativnosti i originalnosti, kao da su sve žrtve istog voditelja radionice kreativnog pisanja.

Sve to odnosi se i na Nicole Krauss, koju od nabrojenih kolegica ipak dijeli izraženija lucidnost i sposobnost stvaranja dojmljive rečenice.

A i kod nje sve ono što magnetski privlači članove žirija književnih nagrada neizostavno je tu – panoptikum međusobno povezanih životnih sudbina, mozaička struktura, vremenska i prostorna rascjepkanost, kombinacija intelekta i emocionalnosti te tematika otuđenja, osamljenosti, egzistencijalne sumnje i očaja u romanu o ponovno pronađenoj prošlosti i životu sagrađenu oko šutnje, šutnje koja krije pretešku tajnu, i s likovima sve odreda intelektualcima, izrazito elokventnima i nevjerojatno artikuliranima, naobraženima, inteligentnima, promućurnima i, treba li sumnjati – otuđenima.

Autorica kao da se neprestano bori sa strahom od banalnosti, što je vodi u drugu krajnost – u izvještačenost, jer čitatelja zasipa rečenicama koje kao da se sve međusobno bore za primat, svaka nastojeći nadmašiti prethodnu, ali i sve sljedeće, što je posebna vrsta snobovskoga kiča i ostavlja dojam artificijelnosti, neuvjerljivosti, zagušenosti teksta neprirodnošću. Riječ je o svojevrsnu pandanu sindroma ukočenih, neživotnih dijaloga u hrvatskom filmu, koji su kod Nicole Krauss odveć produhovljeni i odveć artikulirani da bi bili životni, prirodni i uvjerljivi. Jer, ne daj bože da se nekomu omakne kakva psovka, nepovezana misao, žargonizam, to bi bio smak svijeta.

Uglavnom, najvećim se nedostatkom rukopisa pokazuje nesuglasje između namjere i načina njezina ostvarenja – namjera je bila dočarati kompleksnost i nepredvidljivost života, ali artificijelnost razrade uzrokuje osjećaj neautentičnosti, pa se opisani životi čine neuvjerljivim konstrukcijama odveć ambiciozne autorice.