Na razmeđu tvarnog i spiritualnog

Tko god je imao priliku posjetiti Koraljku Kovač u njezinoj kući, u potkrovlju koje je i atelijer, nužno je osjetio dah prirode. Koraljka, naime, živi na sjevernoj periferiji Zagreba, doslovno na rubu šume, a to znači u ozračju gdje zamire gradska vreva te posve iščezavaju uobičajene urbane vizure. Stoga nećemo pretjerati konstatiramo li kako i njezina umjetnost, na određeni način, izravno odražava prirodu. To, dakako, ne znači da se ta osebujna umjetnica zadovoljava prikazima i interpretacijama prirode kao takve; ona, zapravo, s njom komunicira. Čovjek je neodvojivi dio prirode, pa su to onda i njegove misli odnosno emocije, a samim time i umjetničko stvaralaštvo. Barem bi tako trebalo biti.

Iz ciklusa Mjesečina, 2012.

Najnoviju izložbu Koraljka Kovač naslovila je Mjesečina, i u njoj lako raspoznajemo većinu osobina što su krasile dosadašnji slikaričin rad. Riječ je o naglašeno lirskom ugođaju, fragilnosti tekstura, kao i svojevrsnoj ustreptalosti naslikanih odnosno apliciranih formi koje, međutim, na promatrača nipošto ne djeluju nelagodno nego – upravo suprotno – nadasve terapeutski. S druge strane, suočit ćemo se i s nekim važnim novostima, a to se ponajprije odnosi na ambijentalno promišljanje; iako je svaki rad moguće sagledavati i zasebno, oni će tek zajedno, ukomponirani u jedan vizualno izrazito dojmljiv ambijent, ostvarivati svoj puni potencijal. A spomenuta će ambijentalnost dodatno biti naglašena i autoričinim posezanjem za glazbom Pierrea Perez-Vergare, kao i uporabom fluorescentnih boja u kombinaciji s UV-neonskom rasvjetom.

Mogli bismo se zapitati zbog čega Mjesečina? Prva asocijacija – iako ne i najpreciznija – mogla bi biti težnja za iskazivanjem romantičnog ugođaja. Puni Mjesec u noćnoj tišini iznad tamne šume prizor je što ga je Koraljka zasigurno bezbroj puta bila u prilici promatrati. Rekli bismo, idealan kontekst za raspirivanje umjetničke mašte, ali i svijesti o kozmičkim silama što nas određuju. Misterij svemira nedokučiv je, sveprisutan i savršen. A sve te osobine Koraljka dočarava kružnim formama. Ovdje, dakle, nije riječ tek o oblikovnom oponašanju Mjeseca i ostalih nebeskih tijela, već o svojevrsnoj sveobuhvatnoj simboličkoj gesti. Isto vrijedi i za izbor prevladavajuće boje; vedro se noćno nebo u umjetnosti nerijetko dočarava plavkastim tonovima, ali to je ujedno i boja što simbolizira dubinu, beskraj i – povrh svega – duhovnost. Cjelokupna se Koraljkina umjetnost realizira, zapravo, na razmeđi tvarnog i spiritualnog. Tvarnog zbog toga što je umjetnici iznimno važno dodirivanje – ovdje se svakako valja prisjetiti izložbi Papira dodir – bez obzira realizira li ga posredovanjem kista ili izravno rukama, a spiritualnog jer njezin rad uvelike dolazi kao plod kontemplativnih i metaracionalnih procesa. U predgovoru za izložbu Željko Marciuš spominje „traženje čovjeka u kozmičkom i kozmičkog u čovjeku“. I doista, riječ je o zanimljivu dualizmu. Dodali bismo, dualizmu savršenog i nesavršenog. Čovjek je, naime, nesavršen, ali svijest o postojanju savršenosti pruža mu upravo djelić svemira što ga on u sebi nosi. Uostalom, o tome nam neizravno govore i Koraljkine kružne forme: najprije nailazimo na rukom izvedene, koje kao takve odražavaju nepravilnost/nesavršenost, a potom i na one izrezane strojem, što su, dakako, pravilne/savršene. Dok prve naslikanim silnicama tek simuliraju kretanje, druge će se doista i kretati, rotiranjem simbolizirajući nepojmljive nam i vječno samoobnoviteljske kozmičke cikluse.