Ljubav u totalitarizmu

U svom šestom kinofilmu Barbara, zasluženo ovjenčanu Srebrnim medvjedom za režiju, daroviti njemački filmaš Christian Petzold, jednako Florianu Henckelu von Donnersmarcku u Životu drugih, bavi se životom u totalitarizmu Istočne Njemačke 1980-ih. Redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojega je točno dva desetljeća bavljenja filmom, Petzold je umjetnik istančana osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolika ozračja istodobne tjeskobe i začudne vedrine. Križanjem pesimizma i optimizma, pa čak i melodrame s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno efektne rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih, no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću, ali i strahom, kao i onih međuljudskih, oslikanih suspregnutim kretnjama i spuštenim pogledima, te onih socijalnih, oličenih u sporednim likovima kao simbolima totalitarne opresije sveprisutnoga režima, ili pak kao nevinim žrtvama tog istog režima.

Film dobre psihološke karakterizacije

Uz scenarističku suradnju uglednoga dokumentarista Haruna Farockija redatelj cjelinu inteligentno komponira kao svojevrsni film tajne čije konture i nikad sasvim jasnu pozadinu gledatelji postupno odgonetaju zajedno s glavnim sporednim likom. Nositeljica je te tajne naslovna junakinja Barbara Wolff, liječnica na pragu srednjih godina koja jednoga ljeta početkom 80-ih po kazni stiže u slikoviti obalni gradić negdje u istočnonjemačkoj provinciji. O njezinoj prošlosti isprva doznajemo samo da je upravo odslužila zatvorsku kaznu zbog neke antirežimske rabote, a o njezinu karakteru da je posrijedi vrlo strpljiva, čvrsta i odlučna žena. To otkrivamo iz razgovora Barbarina kolege, vršnjaka i budućega šefa Andréa i službenika Stasija Klausa Schütza. Iz njihova razgovora jasno je da je Schütz na određeni način nadređen Andréu, odnosno da je potonjem namijenjena funkcija režimskoga konfidenta zadužena za Barbarin nadzor. On će tu dužnost uglavnom savjesno i obavljati, pedantno ispisujući izvješća o Barbarinu radu i ponašanju na poslu, ali posve otvoreno uz njezinu svijest o tome i povremene ironične komentare. Na početku naznačen kao relacija grubo rečeno zatvorenice i čuvara, odnos Barbare i Andréa ubrzo će se početi mijenjati kako oboje budu postajali svjesni međusobne naklonosti. No realizaciji njihove veze ispriječit će se Barbarino razumljivo ograničeno povjerenje u Andréa i njezina snažna strastvena veza s političkim disidentom s kojim planira skori bijeg na Zapad. Dok joj voljeni povremeno krijumčari novac koji ona brižno krije od stroga Schützova nadzora i čestih premetačina, Barbara polako postaje svjesna sve intimnijeg odnosa s Andréom, ali i s dvoje pacijenata. Jedna je Stasijevom torturom psihofizički izmučena i trudna djevojka Stella prema kojoj će Barbara razviti gotovo majčinske zaštitničke osjećaje sve do konačne odluke da nju od vjerojatne smrti spasi bijegom na Zapad, a drugi nesretno zaljubljeni tinejdžer Mario, koji je bezuspješno pokušao samoubojstvo s možda trajnim psihofizičkim posljedicama.

Većim dijelom profiliran kao grub i bezosjećajan egzekutor režimske opresije, Stasijev službenik Klaus Schütz u dojmljivoj tjeskobnoj sceni nedugo pred kraj biva iznenada sveden na tragičnu mjeru ljudskosti i gotovo neznatnosti. Njegova supruga, naime, umire od raka, a ono što ga s Andréom povezuje i više od nadzora nad Barbarom liječnikova je skrb o umirućoj. A ljudskost je konačna mjera svih likova u filmu, pa i onoga mlade prostitutke koja jedne večeri, spetljavši se s vozačem Barbarina dragog koji joj izjavljuje ljubav, naivno povjeruje u mogućnost koliko sutrašnjeg započinjanja novog i boljeg života. Jedini novi, zacijelo ne bolji, ali svakako mirniji život, na koncu se otvara pred Barbarom, koja umjesto bijega s čovjekom kojega je donedavno voljela odabire ostanak uz Andréa uza sve moguće posljedice te odluke. No možda ipak neće opet završiti u zatvoru, jer i Schütz je kao što se vidjelo samo čovjek s velikom osobnom tragedijom, i možda ima razumijevanja za osjećajima motivirane prijelomne odluke drugih ljudi. Napokon, Barbara sad zna njegovu tajnu i više mu nije onoliko podređena kao dotad.

S obzirom da je suscenarist spomenuti dokumentarist Harun Farocki, gotovo dokumentaristička autentičnost psihološke egzistencijalne drame Barbara nimalo ne iznenađuje. Iznimno dojmljivu sugestivnost i nerijetko gotovo hipnotičku snagu djela redatelj postiže smirenom i sigurnom režijom, potpunim izostavljanjem glazbe osim one prizorne u nekoliko sekvenci, povremeno gotovo ritmičkom izmjenom krupnih planova, detalja i polutotala, posezanjem za praktički monokromatskom fotografijom u nizu prizora te sjajnim radom s glumcima. Iznimno izražajno lice s krupnim očima Nine Hoss u spoju s njezinom prividno krhkom tjelesnošću kontrapunktirano je tjelesno krupnu, no pokretima i mimikom lica vrlo blagu Ronaldu Zehrfeldu, koji Andréa interpretira kao osobu svjesnu svega lošeg i zlog u društvu u kojem živi, ali koja sve stoički i mirno podnosi.