Kraljica belkanta

Iako mi promidžbeni epiteti u glazbeno-marketinškoj djelatnosti, poput čuda od djeteta, voce universale, kraljice belkanta i sl., u najvećem broju slučajeva zvuče odveć egzaltirano, u slučaju rumunjske sopranistice Elene Moşuc njezina je titula kraljice belkanta potpuno zaslužena. Ona je, 22. rujna, uz pratnju Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a pod ravnanjem Ive Lipanovića, počela zagrebačku koncertnu sezonu i ciklus Lisinski subotom te pretplatnicima nadoknadila dva puta otkazani nastup mezzosopranistice Eline Garanča.

Iako možda nije jednako razvikana, Elena Moşuc ima dugu i postojanu međunarodnu karijeru s nastupima u najvećim svjetskim opernim kućama. I naša je dobra znanica sa svojedobnim gostovanjima kao Traviata u Zagrebačkoj operi i Micaela u jednoj ljetnoj pulskoj Carmen te nedavnim koncertnim nastupima. Ne znam što bi Elina Garanča pripremila za svoj koncert, no ono što je Elena Moşuc pokazala nije se u Zagrebu dugo čulo, još od koncerta Edite Gruberove prije točno petnaest godina.

Sascha Reckert s glasharmonikom, Elena Moşuc i maestro Ivo Lipanović / Snimio Davor Šiftar

Elena Moşuc u mnogome podsjeća na Editu Gruberovu: pjeva sličan repertoar eksponiranih uloga talijanskoga belkanta i glas joj ima slične karakteristike, čak je za nijansu tamniji i puniji od Gruberovičina. Edita još ne posustaje, približavajući se sedamdesetoj, a Elena je, na pragu šestoga desetljeća života, u punome naponu pjevačke snage. U Zagrebu je, s istim suradnicima, snimala arije, bolje rečeno prizore iz Rossinijevih, Bellinijevih i Donizettijevih opera za svoj nosač zvuka, pa je dio toga programa izvela i na koncertu.

Karijeru je počela s ulogama Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Lucije, Gilde u Rigolettu i Violette u Traviati, ali nikada se nije zadržala isključivo na koloraturnom fahu, već je mudro kombinirala koloraturne s lirskim ulogama, dotičući se tek iznimno nekih uloga iz mladodramskoga repertoara. Prije tri mjeseca pjevala je Verdijevu Luisu Miller u Scali. Nevjerojatan je podatak da je Kraljicu noći pjevala dvjesto puta. Očito joj je to bila etida kojom je održavala gipkost, a punoću glasa za širinu belkantističkih fraza i dinamičko nijansiranje njegovala je s lirskim ulogama.

Otpjevala je velike prizore – arije i kabalete sa zborom – iz Rossinijeve Opsade Korinta, Bellinijeve Mjesečarke i Norme te Donizettijevih Roberta Devereuxa, Anne Bolene i Lucije di Lammermoor. Otpjevala ih je fantastično, s vatrometom najviših tonova, suptilnim fraziranjem i velikim rasponom dinamike te primjerenom, diskretnom glumačkom interpretacijom, uz raspoložene simfoničare i odličan Zbor HRT-a (uvježbala Nina Cossetto). Dirigent Ivo Lipanović s radošću je pristupio projektu u kojemu je solistica pokretačka i gravitacijska snaga, osiguravši joj precizno uvježban ansambl kao nadgradnju njezine umjetnosti.

Dodatna zanimljivost bio je nastup njemačkoga solista na glasharmonici Sasche Reckerta u prizoru Lucijina ludila. Donizetti je izvorno i skladao pratnju vokalne dionice za to glazbalo specifična zvuka, kako bi postigao jezovitost prizora. Poslije ga je preradio za flautu, kada je glasharmonika počela izlaziti iz uporabe. Sascha Reckert pokretač je renesanse toga glazbala odnosno njegove, za koncerte praktičnije inačice, verrophona, što ga je on 1983. sagradio. I promiče ga otada širom svijeta (sudjelovao je u riječkoj produkciji Lucije di Lammermoor prije dvije godine), a svira izvrsno.