Knjiga Grada sklada

Pisati o novoj knjizi Luka Paljetka nedvosmislenog i obvezujućeg naslova Dubrovnik. Moj grad višestruko je složena i zahtjevna zadaća. Okušaj koji već u začetku trpi od nekih općih mjesta emotivne i osobne neravnodušnosti, ali istodobno iznova provocira na susret i prepoznavanje kojem nije lako odoljeti. Kojem je neodolijevanje zapravo i povod i smisao. Pa i svrha. Kada nam se dogodi da razgovaramo o Paljetku, nekako pričamo o Dubrovniku, kada često slušamo o Paljetku, kao da nam netko došaptava Dubrovnik. Kada, kao ovim povodom, pišem o Paljetku, kao da dopisujem novu stranicu o Gradu. Knjiga ostaje alibi i zalog svekolikih okolnosti. Odgovor na potencijalna pitanja i, istodobno, pitanja za sve moguće odgovore. Inzistira li se na odgovorima. Ili zazire li se od pitanja. Na koje ćemo pristati ovisno o zainteresiranosti i ulozi u tom očekivanom i dosluhnom poslanju. Jer, i da nije u njemu rođen, Paljetak je zaslužio Dubrovnik baš kao što je Dubrovnik, čini se, odvazda zaslužio Luka Paljetka. Oni se nisu samo zaslužili, oni su se i zadužili. Obostrano se ćuteći. I da im se ne provjeravaju rodni listovi. Matične knjige, ispovjednici, pismohrane i knjige ostavinskih rasprava i ljubavnih slučajeva. Preljubničkih dosjea. Tajnih pjesničkih zapisa i javnih objavljenih podsjećanja. Saslušanja i svjedočenja u svim osobama jednina i množina. Sve je tako vidljivo u opetovanim samopriznanjima i višestrukim alibijima posloženo. I akrostihovima osnaženo. U tom srazu, kako bi se danas reklo, brendova, nastaje ova knjiga koja je i monografija i vodič i spomenar i dnevnik i memoarsko libro i knjiga proze i slikopisnica i očevidnik i lirska avantura literaturom zatravljena notara koji grad o kojem piše u dušu pozna i priručnik i rječnik i „knjiga hvalnica“ – kako kaže Paljetak – „jer to i hoće i mora biti“.

Izd. Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2012.

Dubrovnik, njegov grad – zapravo je naš. I Grad i autor. Iz tako simbiozne sabirnice i ne samo inačica nastala je knjiga koja okuplja Paljetkovo o Dubrovniku štivo u raznim prigodama, okolnostima, povodima i vremenima pisano. Godištima rasuto i sada složeno nježnim slijedom marnog znalca koji svoju ishodišnu temu i njezino inspirativno ishodište rastvara u neodoljive priče šetačice, prijateljice, namurane pričačice, vodičice, podsjećalice koje, od uvodnog Ulaska do završnog Izlaska i obratno, otvaraju čarobnu kamenu kutiju vidljivih sviđalačkih razgledničkih i drugih ljepota Grada, ali i tajnih i duhovnih tragova koji usložnjavaju njegov sklad, čineći ga jedinstvenim i jedinim. Neodoljivim. Čarobnim s njegovim legendama, svecima, poviješću, senatima, barjacima, knezovima, pjesnicima, procesijama, trubadurima, lerima, trilogijama, kontradancama, mementima i preludijima. Uvijek inspirativnim neodoljivim i žuđenim susretištem. Susretalištem nadahnutih. Njegovom konstantnom vrijednošću i zalogom koji objašnjava, kaže Paljetak, „sve razloge njegove biti“ nakon što je svojim bezvremenim „na najviše mjesto skale vrijednosti stavio pojmove Mir i Sloboda, ne kao verbalni ili grafički znak, već kao program bez alternative, imperativ bez upletanja ikakvih kondicionalnih zanovijetanja.“ Priznaje autor svjestan posljedica: „Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik.“ Rekli bismo i ne samo običan stanovnik. On nije ni neobičan stanovnik. On je pjesnik. I nije mu svejedno. O čemu svjedoči još jedna njegova važna i relativno davna knjiga o Dubrovniku jednako nedvosmislena naslova: Pjesni na dubrovačku. Zbirka s pjesmama koje su odavno već postale dijelom obiteljskih i školskih Ragusina. I koja će, kako je najavljeno, također u izdanju Matice hrvatske Dubrovnik imati još jedno svoje novo izdanje iduće godine. U ovom „libru sa slikama o Gradu“, objavljenu kao 59. knjiga Matičine biblioteke Posebnih izdanja (urednica Ivana Burđelez), Luko Paljetak ne zaboravlja opisati i opjevati svaki kantun, ali i okolicu Grada, posebnosti mentaliteta, velike mu sinove i nezaboravljene kćeri, običaje i tradicijske tragove, možda i nesvjestan i svoje davno zaslužene uloge u tom aromariju važnih i nadarenih u galeriji zaslužnih koju će Martecchini dotiskati. Kad-tad.

Paljetak u deset poglavlja pažljivo i pomalo inventurno (Ulazak, Kratki tečaj ikonografije Grada, Šetnja, Brzi pogledi, Grad-Festival, Kutak nostalgije, Malo povijesti, Grad i svijet, Arkadija, Izlazak) pribire i slaže 85 opisa-orisa zadanog i odabranog detaljnog zemljovida Grada, presloženih mijena povijesnih rastera njegovih ulica, poljana, tvrđava, đardina i njegovih tradicijskih posebnosti i prepoznatljivosti, ne zaboravljajući uputiti zainteresirane, namjernike, goste, prolaznike, znatiželjnike, zaljubljene i izgubljene i poučiti ih o posvećenoj arkadiji u koju su zašli. „Neka je zauvijek blagoslovljen onaj koji je nekoć uzviknuo: Nek ovdje bude Grad!“ – u uvodniku zaključuje Paljetak koji – u prve tri rečenice istog uvodnika Ja-Dubrovnik pojašnjava koncept knjige, brani svoj slučaj i preporuča njezin sadržaj: „Osobno ti se obraćam. Tako je najbolje. Ja sam Dubrovnik!“ – priznaje i odmah pola Gradu prašta. I sebi drugo pola: „Stojim pred tobom kao očuđeni kamen, kao nevjerojatna slagalica od brižno klesanih kocaka. Od njih je, umom mudraca i dušom djeteta, složeno ovo što jesam: svijet koji je postao grad.“

Važan su dio knjige fotografije majstora kamere Nenada Gattina (1930–1988). Njegov crno-bijeli Dubrovnik odiše mirnoćom svojih hladovina, kontemplativnošću utiha, ljepošću osunčanih lica, skladnošću i trajnošću snage dokumenta. Njegove fotografije precizno izoštrenom optikom otimlju kadrove Grada nezaboravu. Već pohranjene u monografijama i arhivima, u pozitivima i negativima, ostaju citatima koji uvijek iznova, univerzalnošću svog umjetničkog biljega, nude nove prizive i zavođenja. Njihovim crnim i bijelim tonovima Paljetak svojim tekstom i pjesmama u prozi udahnjuje boje, oživljuje im kadrove, u novom kontekstu iščitava detalje i panorame dopisujući im nova značenja i potpisujući ih drugim naslovima. Dobili smo tako knjigu koju i gledamo i čitamo i koju čuvamo ili darujemo da bismo je opet gledali i čitali i širili krug njezinih čitača i gledača. Jer kako bi drukčije bilo s knjigom o Dubrovniku. U završnoj Napomeni, koja nije samo napomena već i iskorišten još jedan povod za još jedan esej, Paljetak završno podcrtava, zaključuje ili, može se i tako odčitati, podvlači i priznaje i poručuje pa i preporučuje knjigu: „Ona je i sjetna, jer čuje i onaj glas Grada koji prigovara mjeri neumjerenih, neusklađenih, gluhih za njegov duh, sklad i skladnost, nemarnih i bezobzirnih prema sokovima što hrane sveto stablo njegove Dubrave. Mogla je ova knjiga zato biti i drugačija, biti oštra i kritična. Mogao sam je i drugačije obojiti, ciničnom pogrdom i kosim pogledima što bi zadovoljili one koji misle da su objektivnošću izbjegli zamke takve vizure, one triš mudre, a nisam to učinio. Rođen sam na Prijekom, povijen u zidine Grada, i nikada ne pljujem u izvor iz kojeg trajno pijem.“ Piše Paljetak. A autor ovih redaka, neka mu bude oprošteno, zaključit će ovaj tekst, slaveći knjigu o Gradu i Grad u knjizi i osobnim, ali i dosluhnim primislima. U enigmatskoj nekoj igri imaginarne križaljke Grada pod 1 vodoravno neka bude: Prijeko. A pod 4 okomito: Antuninska. Gdje sam odrastao. Između Palmotićeve i Nalješkovićeve. Ulice. Iz jedne se u drugu i treću može i mora. Ako se Gradom hoda. I kad nam se hoće i kada nam se ovom knjigom poda.