Kitajenko i Monika na početku

Otvaranje nove orkestralne koncertne sezone u Lisinskom nakon (pre)duge ljetne stanke očekuje se sa znatiželjom. Osobito kada je riječ o financijski njegovanu državnom i metropolitanskom orkestru poput Zagrebačke filharmonije. Najvažniji orkestar spremnih svirača ni u novoj sezoni još nema šefa dirigenta, ali ima počasnoga doživotnog šefa Milana Horvata i umjetničkog savjetnika Dmitrija Kitajenka, koji se lukavo nećka na pozive orkestra i uprave da zaista preuzme umjetničko vodstvo. On je ovdašnjoj publici već dobro znan stalni gost, ugledni dirigent ne slučajno uspješne međunarodne karijere koja je sustavno građena na dobro postavljenim temeljima. Na početku se sezone dvama koncertima istovjetna programa u Crvenom i Plavom ciklusu pucalo na snažne osobnosti. Jedna je od njih svakako Kitajenko, a druga je omiljena violončelistica Monika Leskovar. Premda djeluje u inozemstvu, Leskovarova je i dalje redovito na domaćim koncertnim podijima. Figurativno rečeno, konja za solističku trku imamo, jer Filharmonija uskoro gostuje u Poljskoj. To se moglo osjetiti i po pripremi pomnijoj od one namijenjene odrađivanju koncerata iz filharmonijskih ciklusa. Uza crven–bijeli–plavi (cikluse) na djelu je pika–točka–tačka u predstoljetnoj i predmilenijskoj SHS-suradnji sa Slovenskom i Beogradskom filharmonijom. Ambiciozno i vrlo dobro sviranje Zagrebačke možda ne potiče skoro gostovanje već i navodno isto tako skori ulazak u Europsku Uniju. Na svaku će se audiciju bez granica tada prijaviti i dvjestotinjak svirača. Članovi Zagrebačke filharmonije pametno su i na vrijeme to ozbiljno shvatili, što je naznačio i koncert otvaranja filharmonijske sezone.

Monika Leskovar pod ravnanjem Dmitrija Kitajenka interpretira Šostakoviča

Premda je u tiskanom programu prvoga koncerta bio i naziv – Maestro Dmitrij Kitajenko – u najavnom letku i s mrežnom stranicom u radu – ove smo sezone barem pošteđeni bombastičnih, a ponekad i smiješnih naslova za svaki koncert u nekom od četiri ciklusa. Usporedno s glazbom bilo je to pravo olakšanje! Izvedba skladbe domaćeg autora, srećom, nepisano je pravilo, pa je tako ovaj put to bila skladba Hommage a Sorkočević Borisa Papandopula iz 1985. Prozračno trostavačno djelo bilo je svojedobno posvećeno dubrovačkoj glazbenoj školi koja nosi skladateljevo ime. Preko njezina se tri stavka pomalo štreberski, ali i ovlaš prešlo. Tek toliko – za uigravanje. Kao što se moglo i očekivati, Dmitrij Kitajenko mnogo se ozbiljnije, u velikoruskom stilu s napirlitanom i uzgajanom podugačkom sijedom kosom, u drugom dijelu večeri pozabavio glomaznom Manfred-simfonijom u h-molu, op. 58 Petra Iljiča Čajkovskog. Na kraju 19. stoljeća procvat programne glazbe bio je in, kako bi se to suvremeno reklo. Program za Manfred-simfoniju napisao je stanoviti Vladimir Stasov. Bez uspjeha ga je slao od Balakirjeva do Berlioza. Zamršene, a danas u građi Simfonije potpuno nebitne priče na kraju se prihvatio Čajkovski. Epsku simfonijsku građu s malo tipičnoga patetičnog pretjerivanja Kitajenko je znao itekako dobro oblikovati. U izvedbi je smisleno i svirački zahtjevno bilo mnoštvo odličnih solističkih istupa. A nasreću je, kao i u svakoj opasno dugočasnoj simfonijskoj priči, Kitajenko znao razabrano artikulirati i napeto držati krov cjeline.

Filharmonija se potrudila do zadnjega raspoloživog atoma. Orkestar je suradljiv, a to je vrlo dobro pokazalo sviranje s Monikom Leskovar. Solistica u Šostakovičevu Koncertu u Es-duru za violončelo i orkestar u nekoj svojoj posebnoj osjetljivosti za suradnju na način komornog muziciranja pridobila je vrsne suradnike koji ju osluškuju. Zamalo toliko da dirigent postaje nužno zlo. Kadenca u potresno ledenu ozračju bila je jedan od vrhunaca njezine teško usporedive interpretacije često izvođena koncerta. Tehnički relativno lako dohvatljivo, kažu violončelisti. Ali...! Što dodati nakon osobita posvećena pristupa Šostakovičevu koncertu? Zapravo, nakon izvedbe bez trunke želje pokazivanja u izvedbenim umjetnostima toliko česta, zamorna i razbacana ega. Tu sam da vam prenesem važnu poruku, kao da je govorila, a svirala Monika Leskovar. Slijedio je snažni pljesak. Za dodatak je jedino mogao slijediti Bach. Ovaj put Sarabanda iz Prve suite za violončelo solo.