Kad prevodim, moram si dati slobodu

Uvijek se trudim dobaciti loptu glumcima, dati im građu kojoj će oni dati završni oblik, računam na njihovu suradnju i suigru, ovaj put sam to možda samo napravila u malo većoj mjeri – što je, osim Almi, odgovaralo, kako se ispostavilo, i redateljskoj viziji Tomaža Pandura

Na Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno je izvedena Medeja, a 28. rujna počela se prikazivati i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ovoga ljeta reprizno je na Igrama prikazan i (Kralj) Edip. S tim povodom razgovaramo s autoricom prijevoda Ladom Kaštelan, dramaturginjom, klasičnom filologinjom i dramskom spisateljicom.

Snimio Aljoša Rebolj / Studio BOMBA

Koliko su nastajali vaši prijevodi Sofoklove i Euripidove drame?

Koliko su nastajali... ni za Edipa ni za Medeju od narudžbe do roka za predaju nije bilo mnogo vremena, četiri mjeseca, ali da je i bilo, bilo bi isto, uvijek je tako – mučim se i mučim, rastežem, ništa mi ne valja, ali kad se počne približavati dogovoreni rok, radim sve brže, pa čak i bolje, i printam završnu verziju u zadnji čas. Da su se predstave slučajno odgodile za sljedeće ljeto, na svakom bih se tekstu zaustavila sigurno još nekoliko mjeseci. Ta je motivacija krajnjega roka nepogrešiva, a u kazalištu su ti rokovi stvarni i neodgodivi kad je premijera zakazana i kad redatelj i ekipa čekaju tekst bez kojega ne mogu početi s radom. Nekad se dogodi da se projekt u zadnji čas skine, ali nije to sad tema... Imala sam, eto, priliku da dvije godine zaredom zimu i proljeće provedem u druženju ili borbi s dvama velikim dramskim tekstovima, Edipom i Medejom, za predstave dva jako dobra i jako različita redatelja. Situacija nije bila sasvim ista – Edipom sam se bavila drugi put, jednom sam ga već prevodila za predstavu u splitskom HNK-u, 1994, u režiji Nenni Delmestre. Ali Sofoklov Edip je, mislim, jedan od najneprevodljivijih tekstova na svijetu, nemoguće je prenijeti u bilo koji drugi jezik dvoznačnosti i jezična, nesvjesna, otkrivanja, tako da vas stalno tjera da dalje i dalje radite na njemu i pokušavate nemoguće... Medeju sam radila prvi put i nisam ni slutila koliko će me izmučiti, ima nešto istodobno izazovno i iritantno u toj drami, što me naprosto izluđivalo i nikako se nije dalo uhvatiti tako da budem zadovoljna, i da nije bilo tog fenomena krajnjega roka...

Imate dvije struke, klasičnu filologiju i dramaturgiju. Možete li nam otkriti barem dio svoje prevoditeljske radionice?

Pa ja sam i studirala klasičnu filologiju paralelno s dramaturgijom samo zato da bih mogla prevoditi grčke drame za nove predstave, zato da mogu sudjelovati u njihovim novim scenskim životima. Ima u tim grčkim tragedijama nešto što je uvijek živo i potpuno neuništivo, robusno i otporno na hrđu vremena baš kao ona Radmanova bakterija Deinoccocus radiodurans... i opčini te tako da ti cijeli život ne dosadi baviti se njima. Činilo mi se tada malo neozbiljnim upuštati se u to s gimnazijskim znanjem grčkog, premda je poznavanje grčkoga najmanje presudno u cijeloj toj priči. Svi su ti izvornici po tisuću puta prevedeni na bezbrojne jezike, u njima na svakoj riječi leže golemi filološki komentari. U meni ipak prvo proradi nekadašnji štreber, svaki put najprije se okružim svim tim silnim materijalom (sad je lakše nego prije, jer je mnogo toga online, pa ne moraš stalno listati nego samo pritišćeš miš), prolazim tekstom kao da ću sutra ponovno na diplomski ispit (na diplomskom sam prevodila upravo prolog Medeje!). Komentari su često kontradiktorni, verzije su izvornika ponekad sporne, u prijevodima se često nalaze sasvim različite stvari – prijevodi grčkih drama mnogo se više međusobno razlikuju nego prijevodi s živih jezika, svaki je već interpretacija..., onda... što. Moraš se otisnuti u sebe, okrenuti svom osjećaju, onom što to meni znači, i onom što to nama danas znači. Dati si slobodu.

Kako ste sebi dali slobodu?

U tome mi je davnih dana od velike pomoći bio Paolo Magelli, on me ohrabrio i potaknuo da nastavim dalje tim putem kojim smo radili Feničanke na Dubrovačkim ljetnim igrama 1987. Jer u trenu kad si dam, dopustim, tu slobodu, stvar krene. Taj svoj postupak osjećam nekako kao prosijavanje. Propuštam tekst kroz svoje sito, a na rešetkama sita ostaju misli koje mogu posvojiti. Nekad su ta okanca na situ veća, pa onda nastaje ono što zovem preradbom, jer sam ipak mnogo toga odbacila... nekad su ta okanca uska, ostaje na rešetkama gotovo sve, pa to onda zovem prijevodom, ali postupak je isti, ne mijenjam, ne prepravljam nego samo izdvajam, pronalazim, čistim od taloga vremena... Premda bi zapravo, za to drugo, točniji naziv od prijevoda bio prepjev. Moje sito naime nikad nije zadržalo jampski trimetar i metričke korske sheme u kojima su tragedije pisane – zato što mi se to čini dijelom kazališne povijesti, što je nemoguće rekonstruirati i nepotrebno pokušavati imitirati, grčka se metrika zasniva na izmjeni dugih i kratkih vokala, ne naglašenih i nenaglašenih.

Jeste li uvijek prevodili u slobodnom stihu?

Oduvijek – ali uvijek u stihu, uvijek je to za mene poezija, ne proza, nego poezija. U osnovi je uvijek ritam, i ritam riječi i ritam misli. Jučer mi je, nakon duga razgovora s prijateljem i kolegom Matom Matišićem, koji mi je pričao o svojoj ljubavi prema sviranju jazza, sinulo da i ja imam svoj jazz, da je na neki način to što ja radim – da su to zapravo jazz-obrade antičkih partitura. Što se tiče metrike, ima jedna iznimka – jednom sam se bavila jampskim trimetrom, i to u svojoj adaptaciji Euripidove Alkestide u poljičko narječje, za predstavu na Splitskom ljetu 2003. Činilo mi se da mit o Alkestidi savršeno odgovara poljičkom ozračju i folkloru, pa sam za takav pothvat zagrijala i redatelja Zlatka Svibena i tadašnju ravnateljicu Splitskoga ljeta Nenni Delmestre. U toj je adaptaciji samo Smrt govorila „mojim“ uobičajenim slobodnim stihom. Ali te su se sve predstave odigrale i nestale, a skupa s njima gasio bi se i moj interes za vlastiti obavljeni posao, tako da većinu tih svojih... prepjeva ne samo da nisam objavila nego sam gotovo i pogubila, i na papiru, i na raznim vrstama disketa i diskova. Kad sam neke radila po drugi put, jedva bih u svom neredu našla prve verzije... a skupilo ih se sasvim dosta: Sofoklova Antigona i Edip, Euripidove Bakhe, Medeja, Alkestida...

Kako nekazališna publika, odnosno čitatelji, mogu doći do njih?

Sad sam tek počela ozbiljno razmišljati o tome da bih to možda ipak trebala objaviti u knjizi, počela sam se čak i dogovarati sa Zoranom Maljkovićem iz Mozaika, ali to je ostalo na jednom razgovoru. Kad pomislim da bih ponovno trebala proći kroz sve to, pregledati, redigirati, uhvati me „mala snaga”. Dobro, skupila sam neke preradbe u knjizi Pred vratima Hada davne 1993, ali kad je tada od mene urednik Nenad Popović tražio da napišem predgovor u kojem ću o tim preradbama nešto progovoriti – nisam.

U naslovnoj ulozi Medeje nastupa Alma Prica, glumica koja je dala specifičan pečat i predstavama nastalim prema vašim dramskim tekstovima. Kako biste analizirali njezinu Medeju?

Teško ja mogu analizirati njezinu glumu, za to bi bila potrebna neka distanca, a to nemam, ali, Alma se s Medejom bori, čini mi se, slično kao i ja s tekstom Medeje... istodobno je i mrzi i voli, i razumije je i ruga joj se... i s nevjerojatnom se lakoćom poigrava tom ambivalentnošću, u svakom trenu drukčija, na rez bolno potresna ili ironična. Od tih suprotnosti i gradi svoju Medeju... u specifičnu redateljskom čitanju Tomaža Pandura, koje podjednako proizlazi i duboko iz Medeje i iz velike udaljenosti razmišlja o Medeji, ako tako mogu reći.

Kakva je bila vaša suradnja u nastajanju predstava u Dubrovniku i Zagrebu?

Prije početka rada na tekstu imala sam razgovor s Tomažem i Livijom Pandur u kojem su mi iznijeli ono osnovno o svom konceptu, da će Medeju odvesti u potpuno muški svijet, i da će joj sinovi biti mladići, ne djeca, tako da mi je bilo jasno da će se moja integralna verzija nužno drukčije raspodijeliti i kontekstualizirati... A rekli su mi i da će Medeju igrati Alma. A kako smo Alma i ja punih... o Bože moj, punih trideset godina i privatno i kazališno bliske toliko da se razumijemo bez ijedne riječi, i rijetko se u bilo čemu raziđemo... znala sam da će najbolje biti da ovoga puta što više stvari ostavim što otvorenijima, da njoj dobacim loptu. Njoj, a i Liviji i Tomažu, naravno. Nije to dobacivanje lopte glumcima, doduše, meni neki novi postupak, uvijek se trudim dobaciti loptu glumcima, dati njima građu kojoj će oni dati završni oblik, računam na njihovu suradnju i suigru, ovaj put sam to možda samo napravila u malo većoj mjeri – što je, osim Almi, odgovaralo, kako se ispostavilo, i redateljskoj viziji Tomaža Pandura.

Kako doživljavate svoje prijevode na pozornici?

Moram priznati da mi je veliki užitak kad čujem da te moje, na papiru malo štucave i neugledne rečenice iz usta dobrih glumaca dobro zazvuče, da im služe za lik, da im koriste moje pauze i osjećaju moj ritam, da im pomaže... i da ih svi nekako mogu prilagoditi sebi pa tako u Medeji sasvim drukčije zvuče kad ih izgovori Alma ili Bojan Navojec. Dobra se kemija između mojih prijevoda i glumaca dogodila u Edipu, Mislav Čavajda i Doris Šarić-Kukuljica i Vili Matula... svi su ih baš nekako dokraja iskoristili za svoje dramske osobe. A i Eduard Miler za predstavu. Prijevodi moraju korespondirati s predstavom u potpunosti, predstave na njima grade svoj jezik.

Kao dramska spisateljica izgradili ste potpuno svoj, jedinstven dramski rukopis, na prepletu snova i stvarnosti. Na koje se snove naslanja drama koju trenutno pišete? Kako (i inače) strukturirate pisanje?

Ne naslanjaju se moje drame na moje snove, nego na moje noćne more i neprestanu borbu sa samom sobom, one su moj način preživljavanja, to možda zvuči malo drastično, ali baš je tako. Radim svakakve poslove, ali te svoje drame pišem rijetko i teško. Zapišem ih tek nakon što se godinama vrte u meni. Ne znam smišljati dok pišem, zapišem kad je gotovo. Ako uopće zapišem, ako moj unutarnji cenzor prije ne obriše sve, što se često dogodi, pa tih mojih drama ima jako malo. Eto, lani sam, osam godina nakon zadnje (Prije sna) završila novu dramu, Dva i dvadeset. Uspjela sam je završiti u vrlo tešku životnom razdoblju samo zato što sam imala obvezu prema Ministarstvu kulture, od kojeg sam dobila šestomjesečnu potporu za pisanje. Taj je tekst dosta drukčiji od onih prije, on je zapis radnje u trajanju od dva sata i dvadeset minuta, u jednom prostoru, s grupom ljudi. Pisala sam ga baš tako, kao čisti zapis radnje, međusobnih odnosa u toj grupi ljudi, gotovo dokumentarni zapis nečega što se, doduše, događa samo u mojoj glavi, ali moglo se dogoditi i u stvarnosti. Ali ta stvarnost, kad je prošla, i fikcija, ima li razlike... objektivnost ne postoji, u to sam jedino sigurna. Nisam ga još udomila na nekoj kazališnoj sceni, ponudila sam ga jednom kazalištu koje mi se čini idealnim za to, pa čekam... ako do dogovora ne dođe, mislit ću dalje, ne žuri mi se nekako. Ali, čim je napisan, dala sam ga na čitanje Zrinku Ogresti i on je taj zapis radnje prepoznao kao film – s malo kraćim trajanjem, doduše – dva sata i dvije minute učinilo mu se dosta, tako da se scenarij zove 2 i 2’. Prošli smo na natječaju HAVC-a, i Zrinko je upravo usred priprema za film s izvanrednom glumačkom ekipom, snimanje počinje u siječnju 2013. U temama koje taj tekst otvara pronašao je nešto što ga jako uzbuđuje, i hrabro se upušta u neobičan pothvat – za razliku od drama, filmovi s jedinstvom mjesta, vremena i radnje nisu baš česta pojava. Zrinko to nije filmski razbio, što je lako mogao, nego je odlučio svoj film graditi upravo na tome.

Kako radite kao profesorica sa studentima dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti? Jeste li zapazili neki izniman talent?

Zvučat će malo paradoksalno, ali mislim da je upravo ono što sam maloprije spomenula, moja vlastita muka s pisanjem, ono što mi najviše pomaže u radu s tim mladim ljudima. Razumijem probleme, blokade i znam dobro koliko je teško izdržati ono što ih čeka – ta neprestana izloženost svačijim komentarima i kritikama, dobronamjernim i zlonamjernim. Pisati za bilo kakvu kazališnu izvedbu ili film znači moći surađivati, otvoriti se prema drugom, zaista čuti drugoga čak kad ti se tlak digne od bijesa i povrijeđenosti. Nije to jednostavno. Ni kazalište ni film nisu osamljenička igra, nego zajednička. Jasno, može se pisati i na način da se bude daleko od prakse, neki odaberu i takav i put, ali tek je onda teško kad ne ide sve onako kako bi želio. Da, kad me pitate, na Akademiju dolaze i iznimno nadareni mladi ljudi, zapazi se talent itekako, ali nije to dovoljno ni za što. Što će biti s njima, kud će ih slučaj ponijeti, što će sami učiniti sa svojim talentom, hoće li izdržati vanjske i svoje vlastite, unutarnje zapreke... to je uvijek posve neizvjesno. Danas je vrijeme kad se mnogo brže diže i mnogo brže pada, vrijedi to i za pisce i za glumce i redatelje. Opasna zamka. Lako je postati, znatno je teže opstati.