Biti hadezeovac demokršćanske inspiracije velika je odgovornost. No hrvatski demokršćani često zaboravljaju da istina oslobađa, a pragmatičnost zarobljava
Jedan od posljednjih represivnih zakona u komunističkoj Jugoslaviji bio je zakon koji se bavio verbalnim deliktom, odnosno deliktom mišljenja. To znači da se zbog izgovorene misli ili iskazana mišljenja moglo politički, prekršajno ili kazneno odgovarati. Najblaža, ali ne i bezazlena posljedica, bilo je gubljenje moralno-političke podobnosti. Takvi su se jednostavno zvali nepodobni, a oni koji su završavali u zatvorima zatočenici savjesti.
I kad smo nakon dvadeset godina života u samostalnoj i demokratskoj državi već zaboravili na ta olovna vremena, odnedavno smo svjedoci da neke osobe iz javnog života ponovno snose teške posljedice poradi izgovorenog stava. Počelo je s Vladimirom Ferdeljijem koji je zbog toga maknut s visoke dužnosti u vladi Kukuriku koalicije, a ovih se dana ista prijetnja nadvila nad bivšu predsjednicu HDZ-a, premijerku, potpredsjednicu Sabora i saborskoga kluba HDZ-a: izgubivši posljednja dva mjesta sada joj se prijeti i isključenjem iz Zajednice u kojoj je dugo bila jedan od najistaknutijih članova.
Važno je istaknuti da ni Ferdelji ni Kosorova nisu održali ni konferenciju za novinare ni izdali priopćenje, nego su stajališta jednostavno iznijeli u (raz)govoru.
E pa to nije radio ni Tito sa svojim suradnicima. Prisjetimo se koliko je nepodobnih programskih (!) članaka Milovan Đilas napisao u Borbi i teoretskom časopisu Nova misao 1953, prije nego što je sljedeće godine na partijskom plenumu (!) bio isključen iz partijskog članstva.
Đilasovu isključenju prethodila je dakle rasprava na najvišoj razini na kojoj se propitkivalo jesu li njegova stajališta istinita ili nisu, dok će u slučaju Kosorove tek jedno stranačko tijelo prosuđivati jesu li njezine riječi u skladu sa Statutom HDZ-a.
Budući da je predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović u politički diskurs odnedavno uveo religijski govor, neka mi bude dopušteno da se i ja njime poslužim u ovom članku. Vjerujem da će ovo što ću u nastavku napisati biti više u kontekstu od misaone cjeline u kojoj je govorio Milanović. Ovdje je, naime, riječ o slučaju u stranci kršćanske inspiracije –tako se barem predstavlja – a s vremena na vrijeme pojavljuju se inicijative da se i formalno preimenuje u demokršćansku stranku.
Riječ je o istini te hoće li se (demo)kršćanin prema njoj postaviti kao relativist Pilat koji je na suđenju Isusu zapitao što je istina, ili će poput Sv. Ambrozija (4. st.) prihvatiti da „svaka istina, bez obzira na to tko ju izriče, dolazi od Duha Svetoga“.
Sveti Ambrozije od onih je svetaca Katoličke crkve kojem se osobito ne utječe, kojem se ne hodočasti niti postavljaju kipovi ili daju imena župa. A možda bi trebalo samo zbog ove rečenice! Tada bismo možda bili malo osjetljiviji na istinu i davali joj prednost pred pragmom. Jer „istina oslobađa“ (Mt 11, 20–24), a pragma porobljuje.
Usput: Sv. Ambrozije, omiljen već kao katekumen, pod pritiskom vjernika postao je milanskim biskupom samo osam dana (!) nakon krštenja! Njegove propovijedi, prema vlastitom kazivanju, igrale su veliku ulogu pri odluci Sv. Augustina da se krsti (Aurelije Augustin, Ispovijesti, Zagreb), a rečenicu koju smo naveli citirao je Sv. Toma Akvinski (14. st.).
(Pokojni prijatelj Gojko Zaninović, koji mi je darovao Augustinove Ispovijesti, u posveti je kratko napisao: „On također kaže: Ljubi i radi što hoćeš.“)
Biti hadezeovac demokršćanske inspiracije velika je odgovornost. Znam koliko je teško u politici dostići ideal prvih kršćana, za koje se govorilo „gle kako se ljube“, no ako budu prepoznati kao oni koji se ne trpe, onda će se mnogi složiti s rečenicom Mahatme Gandhija: „Kršćanstvo je dobro – kršćani su loši.“ A to nije dobro.
Klikni za povratak