Jagodice prsta posrebrene

Hajde da jednom priču obrnem, premda je početak od djetinjstva teško nazvati obratom. Kao dijete odlazila sam sa starijima na šetnje po Maksimiru. Nisu to bile obične šetnje; malne cjelodnevni izleti. Maksimir je tada pružao posjetiteljima mnogo senzacija – ili je „senzacije“ proizvela moja djetinja glava, koja ih je na nezaboravan način „preradila“. Štošta sam do danas zaboravila, vjerojatno ni sama sjećanja uz crno-bijele fotografije nisu moja nego rezultat onoga što su mi stariji o tom vremenu pričali. Na jednoj slici stojim na ogradi, draga teta Marijana drži me oko pasa, ja gledam labudove, patke i veslače po maksimirskom jezeru. Na drugoj sam već u čamcu, teta me drži u krilu, netko nas klizeći polaganim zaveslajima vozi po jezeru, jer za plitkim drvenim čamcem vidim kako na slici ostaje neznatna brazda. Teta se smješka, nešto mi pokazuje rukom – valjda sam bila radoznalo dijete. Ili, što je svakako nepobitna istina, jedino dijete u očevoj familiji, pa su se svi nadvili nada mnom kao vile suđenice želeći mi pokazati što više, naučiti me što više. Posjet zoološkom vrtu, vožnja pionirskom željeznicom (bilo je nakon Drugoga svjetskog rata i početka 1950-ih i toga), a na kraju odmor u vrtnoj restauraciji na samom ulazu u maksimirski park. Ta prizemna restauracija postoji (i radi) i danas. Imala je i natkriven plesni podij, no ne sjećam se kad sam vidjela da ondje itko pleše. Ćevapčići su bili vrhunac gastronomske ponude. Porcija se dijelila na više usta, no meni je vrhunac gastronomije bio malinovac. Krasne ružičaste, zapravo neopisive boje (kakve već boje – neopisive – jesu). Kao i krasna mirisa, također neopisivoga. Nisam voljela da me „štipa za nos“, pa su mi taj sirup razrjeđivali običnom vodom. I da, bila je uz čašu (običnu, staklenu, s birtaškom oznakom dokle treba natočiti da bude 2 deci) i slamka. Prava pravcata (od „slame“). Plastičnih još nije bilo (kod nas). Jer „u svijetu“ su već poznavali taj korisni izum. Još 1888. Amerikanac Marvin Chester Stone napravio si je slamku od papira, zatim od engleske trave, no lomila se i davala piću neželjen okus. Preteče ubrzo netko pretekne, pa je tako Joseph Friedman iz San Francisca 1930-ih unaprijedio slamku i dodao joj pregib, koljeno. Poduzetni Amerikanac izumio je i strojeve za izradbu takvih slamki, za koje su već 1940-ih stizale velike narudžbe, poglavito iz bolnica, jer su sada pacijenti mogli piti i u položajima u kojima bi se inače polili.

Pijuckala sam taj malinovac („vino“) polako, da mi traje što dulje. I mislila: kad budem velika, napravit ću od cijele flaše sirupa ovakav malinovac i popit ću ga sama. Nisam nikada. Kao što sam – iz istih (šparnih) razloga – poželjela sama pojesti cijelu kutiju sardina (veliki ovalni pakung), pa nisam ni to. Čeznutljivo sam gledala i u one ušećerene orahe i smokve na štapiću na pokućarskom stoliću, koje mi nisu htjeli kupiti jer je to tako „nehigijenski“, prolazi kroz tolike (tko zna kakve) ruke. A ja bih više voljela zgutati taj pocakljeni „ražnjić“ nego ne znam što. Kasnije, mnogo kasnije, kad sam stasala do svojega novca, prošla me volja. Zanimljivo. Neostvarenih želja sjećam se više nego ostvarenih.

Malinovac nije bio moj drug samo u najranijim dječjim danima. Protegnuo se i na predškolsko, pa i na školsko, vrijeme. Kad bi me tko pitao što ću popiti, ja bih rekla: malinovac. S običnom vodom. Onda se pojavilo neko posebno bljedunjavo razrjeđenje, s kojim sam se prvi put susrela u restauraciji Glavnoga kolodvora, pa su svi daljnji dobili u mojoj intimnoj nomenklaturi naziv „kolodvorski“.

Onda sam (još ne idem u školu) imala vrlo zanimljivu slikovnicu Jestive i otrovne bobe. Sve su bile vrlo lijepe (i u tome ravnopravne: i jestive i otrovne), možda i zato što su sve bile nacrtane rukom. Naravno, moje šetnje sa starijima znale su biti i istraživačke – nakon pomnoga zagledanja u tu slikovnicu naći neke od tih plodova i u prirodi. Kad me u šetnju vodio dida (bio je bačvar), zorna obuka obuhvaćala je i drveće. Bože moj, kad sada o tome mislim – pa to je bila takva individualna nastava u prirodi kakvu nisu imali ni bogati engleski lordovi s kućnim učiteljima.

Počela sam s prerađenim voćem – iscijeđenom malinom. Idem, dakle, „protiv struje“ – od ušća prema izvoru. A izvor je boba, riječ nastala vjerojatno od prvotne onomatopeje, ie. *bhabh-ā, što je hipokoristik za sve što je „malo i okruglo“. Ima ih jestivih i otrovnih. Ovdje ću se baviti jestivima. To je sočan okrugao plod koji sadrži više sjemenki. Voće takva oblika – borovnice, maline, šumske jagode, ribiz(l), brusnice – raste uglavnom kao samoniklo, no danas se već i uzgaja. Kako i među njima ima razlika u veličini, boba je dobila umanjenicu, čak dvije – prva je bobica, npr. grožđa, a druga, za još sitnije primjerke, bobičica. No ta bobica može značiti i bolest (ikričavost na mesu goveda ili svinje). Zadržimo se na bobičastom voću. Osim bobe, bobice i bobičice, za takav malen okruglast plod kaže se i zrno – što se može povezati i s kukuruzom (a Istra i Primorje dobro znaju što je to maneštra od bobići, kukuruza), no grožđe će podnijeti i bobu, bobicu (grožđa) i zrno (grožđa). Podnijet će i treći naziv za svoj plod, koliko god on predstavljao i zasebnu biljku. To je jagoda (jagoda na grozdu, na kupini, na malini, na dudu).

Jagoda je zasebna, niska zeljasta biljka iz porodice ruža s okruglim mesnatim plodovima crvene boje. Razlikujemo vrtne, uzgojene, jagode, pa i mjesečarke, koje cvatu i rađaju cijelo ljeto, i šumske, sitne, vrlo ugodna prepoznatljiva mirisa. Kao imenica, jagoda je zapravo riječ s protezom. Naime, njezina su ishodišta bez toga protetskoga j-; tako je prasl. *agoda, sastavljena od prasl. aga i sufiksa –oda, dala stsl. agoda, što je značilo manji plod, jagodu, a sačuvalo se možda u slovenskom vinjaga, divlja loza, što odgovara lit. ouga, jagoda. Porodica riječi nije sasvim jasna. Vjerojatno je riječ o izvedenici iz ie. korijena *ottg-, što znači rasti, ono što izraste, voće, jagoda.

Bobičasto voće obično je crvene ili tamne boje (plava, crna). Kupina je samonikla biljka što raste uz putove i živice (i kad se reklo da je čije imanje sve zaraslo u kupinje, to nije bila pohvala nemarnu gospodaru), no danas se uzgaja i kao kultivirana biljka. Plod joj je sladak, jagodast, crn. Malina je prvotno značila „ona koja je tamne boje“ (koliko god bila svjetlija od crne kupine). Potječe od stind. maliná, zamazan, grč. mélās, crn, lat. mulleus, crvenkast, purpurast, a sve vuče korijen od ie. *mel-, koji je tamne, prljave nijanse boje.

Koliko god crvenu boju smatrali bojom veselja, radosti i ljubavi (kao da je ljubav uvijek radosna?!), a sve su jagode (i one ukrasne) crvene, u pjesmi ta crvena jagodica ne pršti od neobuzdane sreće. Prije bi se reklo da izaziva blagu tugu, sjetu, jesensku pomirenost s prolaznosti, ocvalosti. Jer, zenit ciklusa je prošao. Jagoda malena, jagoda črlena, pozdravi mi v Koprivnice dragoga. Taj je dragi udaljen, nije više ni njen, jer: Čula jesam da se dragi ženi, srce moje. Pjesma je, naravno, u molu i ne prelazi nikada u pobjednički dur. Lijepa je.

Jagodica ima i anatomsko značenje – vršak prsta (osjet opipa), a u množini, jagodice, znači dio lica ispod očiju, jabučice. Jagoda se očito shvaća kao nešto vrlo profinjeno – lijepe je boje, oblika, mirisa, ugodna na dodir, pa nije čudo što služi za tepanje miloj i dragoj osobi (jagodo moja; Ovim šorom, jagodo, ovim šorom, jagodice ...). Može se ići i grlom u jagode, što znači upustiti se u nešto sasvim nespremno, no ipak bez izlaganja oštrom trnju. Pretpostavljam da je upravo delikatnost blaga dodira jagodicama prstiju nadahnula Ivana Gorana Kovačića da napiše ovu (meni najdražu) minijaturu, Uspomene:

Kao leptiri odbjegli iz šaka,

Nestale sve su dječje uspomene.

Još su samo praškom krila laka

Jagodice prsta posrebrene.