Festivalski pobjednici

Tjeskobna i pesimistična, pa i mizantropska egzistencijalna drama Ljubav možda je i najbolje ostvarenje u dosadašnjem opusu velikog Michaela Hanekea

Svim ljubiteljima sedme umjetnosti i onima koji će, kako kaže Dražen Siriščević, to tek postati, šesto izdanje MxTv Filmomanije omogućilo je uvid u trenutni kvalitativni vrh dominantno europskog, ali i svjetskog te s jednim naslovom i domaćeg filma. Onaj domaći je dakako pulski pobjednik Pismo ćaći Damira Čučića, o kojem se u Vijencu već pisalo, a onaj svjetski sveo se na u Cannesu za najbolji scenarij nagrađenu i iznadprosječno uspjelu obiteljsku dramu Fusnota Izraelca Josepha Cedara te na niz korektnih i redom mediokritetskih a ponekad i neuspjelih recentnih ostvarenja zvučnih redateljskih imena poput Francisa Forda Coppole, Jonathana Demmea i Todda Solondza. No zato je europski segment revije ponudio uistinu najbolje od aktualnog europskog filma, od sjajnih naslova Danak anđelima ovoga puta duhovita Kena Loacha i Hrđa i kost ozbiljnog i pomalo mizantropskog Jacquesa Audiarda do bunjuelovski nadrealnih Svetih motora Leosa Caraxa i nešto slabije, ali svakako intrigantne i emotivne egzistencijalne drame Vrata Istvána Szabóa. Posve očekivano, najviše zanimanja i publike i kritike pobudila su tri festivalska laureata, dobitnik Zlatne palme i možda i najbolji film revije Ljubav Michaela Hanekea, pobjednik Berlinalea i neobična interpretacija Shakespeareova Julija Cezara pod naslovom Cezar mora umrijeti braće Taviani te ponešto precijenjen osvajač Zlatnog lava Faust Aleksandra Sokurova.

Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva u filmu Ljubav Michaela Hanekea

Degradacija tijela i duha

Po mojem mišljenju naglašeno tjeskobna i pesimistična, dijelom i mizantropska, komorna egzistencijalna drama Ljubav možda je i najbolje ostvarenje u dosadašnjem opusu velikog Austrijanca Michaela Hanekea. Premda se u kontekstu njegova sadržaja naslov filma nekom može činiti neprimjerenim, zasad posljednje djelo suptilnoga moralista i iznimno pronicava promatrača i analitičara devijantnih karaktera i poremećenih društvenih odnosa uistinu jest film o ljubavi. Točnije, o krajnjem stadiju ljubavi u poznoj životnoj dobi, o požrtvovnoj skrbi za voljenu osobu i milosrđu prema njoj s jedne, kao i o neizbježnom egoizmu i nemogućnosti suočavanja s ekstremnim posljedicama propadanja tijela i duha voljene osobe. U određenom smislu Ljubav je i horor, dakako ne onakav kakva nam serviraju iz holivudske tvornice noćnih mora, već grozna priča o čovjekovu umiranju i njegovoj posvemašnjoj degradaciji.

Georges i Anne (fantastični Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva u ulogama života) stari su bračni par pariških intelektualaca, glazbenici i glazbeni pedagozi u osamdesetim godinama iza kojih je lijep i bogat život, a imaju i problematičnim brakom mučenu, no brižnu kćer Evu. Oni se vole i skrbe jedno o drugom vodeći miran i jednostavan život sa svakodnevnim ritualima, s čitanjem i komentiranjem novih knjiga te slušanjem CD-ova klasične glazbe, a ona povremeno i zasvira klavir. No onda Eva najprije doživi jedan blaži moždani udar, nakon kojega se čini da bi se sve moglo vratiti u normalu, da bi ubrzo uslijedio još jedan težak te joj bude oduzeta polovica tijela. I tako počinje njezina agonija s ubrzanom degradacijom i tijela i uma, s čim se Georges isprva uspijeva stoički nositi. Ali kako vrijeme odmiče, Eva najprije nerazumljivo govori, pa nekontrolirano viče, da bi se sve više ponašala kao razmaženo i hirovito nepokretno dijete. On to sve teže podnosi, određeno se vrijeme oslanjajući i na njegu djevojaka koje pronalazi za skrb, ali postupno gubi i posljednje oslonce u održavanju makar i privida dnevne rutine. Njezin govor postaje posve nerazumljiv, ona odbija jesti hranu koju joj on daje žličicom i piti tekućinu na cjevčicu i neprekidno izluđuje Georgesa sve dok je on jednoga dana u nemoći i očaju snažno ne ošamari. Njegovu rezignaciju i izgubljenost Haneke najplastičnije prikazuje sekvencom u kojoj on u stan donosi buket cvijeća za vazu, no slušajući Evine krikove odustaje od toga te uništava cvijeće. U tim trenucima Georges se psihički lomi oko strašne konačne odluke, u donošenju koje će važnu ulogu odigrati i golub koji će dvaput uletjeti u stan. Dok prvi put vidimo kako ga on uspijeva izbaciti te ptica slobodno odleti, u drugom navratu vidimo samo da ga Georges s pomoću deke uspijeva uhvatiti te nam preostaje tek povjerovati u njegove riječi upućene Evi da je goluba oslobodio i taj put. No tomu možda i nije tako, jer je on na ptici možda iskušao milosrdno-sadistički čin koji će naposljetku provesti i na supruzi. A kad konačno donese odluku, Georges će se sjetno, ali i nekako oslobođen i pomiren sa sudbinom, sa svima oprostiti te počinivši ubojstvo sa smislom eutanazije i sam krenuti na put bez povratka.

Priču o krajnjim manifestacijama ljubavi koja će se u na Weerasethakulov način metafizičkom epilogu simbolički nastaviti u vječnosti, Haneke režira sugestivno, hipnotskom snagom gledatelja uvlačeći u duge statične kadrove prezasićene rastućom nelagodom i prebogate detaljima, od gramofonskih ploča i CD-ova na policama do mrvica kruha na stolu. Dok opčinjeni pratite film, šaka u utrobi vam se neumoljivo stišće, a nelagodne misli o starosti, smrti i koječemu drugome jure glavom. Najkraće rečeno, Ljubav je istovremeno i fascinantno i jezivo remek-djelo.

Ako ste gledali odličan nagrađivani dokumentarac Što sa sobom preko dana Ivone Juka, dokumentarno-igrani film Cezar mora umrijeti Paola i Vittorija Tavianija činit će vam se prilično poznatim. Sasvim razumljivo, jer je koncepcijski, a većim dijelom i izvedbeno, riječ o filmovima-blizancima, u kojima pratimo skupine zatočenika dvaju zatvora, u prvom slučaju Lepoglave, a u drugom rimske kaznionice Rebibbije, koji uvježbavaju kazališne adaptacije dviju Shakespearovih drama, u Lepoglavi Sna ivanjske noći a u Rebibbiji Julija Cezara. Autori obaju filmova barataju istom, k tome i odavno znanom idejom da su svi ljudi, bili oni na višedesetljetne kazne osuđeni teški kriminalci i ubojice, ili pak mi koji ih promatramo, u osnovi jednaki, odnosno manje ili više senzibilni i emotivni pojedinci mučeni egzistencijalnom nelagodom, sivilom svakodnevice i ispraznošću života. Nakon što duhovitom audicijom odabere buduće glumce i podijeli im uloge, redatelj ih kod Tavianijevih pušta da pred kamerama uče tekstove i uvježbavaju kretnje te se tako postupno očekivano poistovjećuju s likovima koje će tumačiti. U obama filmovima glumci naturščici prikazani su s vidnim simpatijama pa i empatijama, no dok smo u hrvatskom dokumentarcu detaljno doznavali monstruoznosti i okolnosti zločina za koje su osuđena trojica protagonista, kod Talijana sve ostaje na suhim birokratskim informacijama da je posrijedi ubojstvo, teški zločin ili nešto slično. No, dok se u Što sa sobom preko dana autorica intenzivno bavi psihičkim stanjima novopečenih glumaca, dvojice ubojica i jednog agresivnog pljačkaša, i time pridonosi autentičnosti i intrigantnosti filma, ali i neizbježno umanjuje stupanj gledateljske identifikacije s likovima, braća Taviani u psihologizaciji likova zadržavaju se na površini i često utječu humoru. U kombinaciji s naglašenim stilizacijama i većinskom uporabom crno-bijele fotografije (samo je dramski okvir s izvođenjem predstave realiziran u boji), to posljeduje određenom artificijelnošću i etički ambivalentnom tendencioznošću. Središnji lik koji tumači Bruta je, naime, ubojica, a gledatelj sve vrijeme za njega navija te naposljetku biva zadovoljan saznanjem da je naknadno napisao knjigu i okrenuo se umjetnosti. Odnosno i on je, kao i filmski Kasije, tek nakon otkrivanja umjetnosti posredovanjem Julija Cezara, shvatio da je u zatvoru te počeo istinski osjećati težinu kazne i neslobode.

Pretenciozan Faust

Naglašene stilizacije i artificijelnost ključna su obilježja i Sokurovljeva Fausta, temeljena na drevnoj germanskoj legendi i njezinim Goetheovim i Mannovim literarnim adaptacijama. U suradnji svojih čestih scenarista Jurija Arabova i Marine Koreneve, Sokurov se i u ovom filmu, zaključnom poglavlju tetralogije koju čine naslovi Moloh, Taurus i Sunce, bavi temom moći, njezine zlouporabe i žudnje za njom. No to čini na nažalost odveć pretenciozan, samodopadan i larpurlartistički način.