Čuvar riječi i vremena

Najnoviji svezak ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana posvećen je uspomeni na Mladena Kuzmanovića, uglednoga slavista, dugogodišnjeg profesora na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i glavnog urednika Vijenca od 1998. do smrti 2001. O liku i djelu svesrdnoga bibliofila i proučavatelja kajkavske književnosti, dugogodišnjega voditelja Zagrebačke slavističke škole i autora Antologije novije kajkavske lirike (1975) pišu Kuzmanovićevi suradnici i prijatelji: akademici Ante Stamać, Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, pjesnik i urednik Ernest Fišer, likovni kritičar Milan Bešlić, arhitekt Tomislav Premerl, povjesničar književnosti Vinko Brešić i Ivica Matičević, Kuzmanovićev pomoćnik u Vijencu, i njegov nasljednik.

Izd. Pučko otvoreno učilište u Zagrebu, br. 3–4, 2012.

Milan Bešlić u Zapisu za Mladena Kuzmanovića (1940–2001) velikoga zaljubljenika u pisanu riječ predstavio je kao vrsna jezikoslovca i cijenjena dijalektologa u kojem je živio „ne samo matoševski, već i onaj puntarski kerempuhovski duh koji je Krleža tako majstorski oblikovao u kajkavskom narječju“. Upravo Krležina kajkavština (na kojoj je magistrirao i doktorirao) bila je Kuzmanovićev trajni istraživački interes „potvrdivši to i s tri respektabilne samostalne knjige posvećene u cijelosti ovome piscu, ne podilazeći mu pritom, nego se s njime osobno sporeći“, naglasio je Ernest Fišer u eseju Neiztolnačno morje. Govoreći o njegovim kritikama i pripremama Antologije novije kajkavske lirike Fišer je istaknuo kako je rezolutne, ali znalačke književnokritičke stavove Mladena Kuzmanovića kasnija relevantna kajkavska pjesnička (i nakladnička) praksa u cijelosti potvrdila.

Akademik Stamać o Pajdašu Mladenu govorio kao o čovjeku stila. „Imao je izrazito svoj stil života, ophođenja, proučavanja, rada i pisanja. I općim znanstvom kojemu je tijekom svojih sveučilišnih dana profesionalno pripadao, i vlastitim dnevnim bavljenjem, Mladen Kuzmanović je prepoznatljivom individualnošću jamčio opstojnost i duhovnu vrijednost stila: u jeziku i jezikoslovlju, u književnosti, u osobnom, posve osebujnom ophođenju“, zapisao je Stamać. Akademik Bratulić podsjetio je na Kuzmanovićevu ljubav prema knjizi i njegovu stručnost u njezinu grafičkom oblikovanju, što je rezultiralo nizom vrijednih edicija, poput biblioteke pretisaka starih i rijetkih hrvatskih knjiga Cymelia Croatica u sklopu koje su pretiskana kapitalna preporodna djela. „Kuzmanović je pokrenuo i izložbe bibliofilskih knjiga, i o grafičarima koji su ostvarili velik opus na tom polju. Počelo je s izložbom o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, glagoljskom Misalu iz 1483, koji je 1971. izdan u pretisku nakladničke kuće Liber, u golemoj nakladi od 2050 primjeraka, a uslijedio je Belostenčev Gazophylacium, Goranova Jama, knjige o Sigetskoj bitci...“

Stjepan Damjanović piše o Zagrebačkoj slavističkoj školi, Kuzmanovićevu životnom djelu u kojoj je sudjelovao najprije kao tajnik, potom devet godina kao pomoćnik direktora, da bi potom školu vodio kao direktor četrnaest godina (1982–1998). Za njegova vodstva projekt je postao multimedijski i uz nastavne nudio je pregršt kulturoloških sadržaja, poput književnih, glazbenih i filmskih večeri. Na Školi su iz godine u godinu nastupali najveći hrvatski umjetnici: književnici, glumci, likovnjaci, glazbenici prvoga reda i ti su seminari, prema Damjanoviću „bili izvrsna promocija naše kulture u svijetu“.

Ivica Matičević zabilježio je svoje uspomene na suradnju s Kuzmanovićem u redakciji Vijenca osvrtom Čuvar vremena – fragmenti o Vijencu, naslovljenom po Kuzmanovićevoj knjizi eseja i sjećanja, prvoj u Biblioteci Vijenac Matice hrvatske. Matičević tvrdi kako je „Mladen usmjerio Vijenac u novom drukčijem smjeru“, ne nužno boljem od prethodnog, ali dovoljno drukčijem i dobrim „da izdrži kritičku recepciju u vremenima zasićenosti političkim i politikantskim otrovom“. Broj donosi i kajkavsku poeziju KajCave (kajkavski Cave) (Tomislav Pletenac), Rokovnike Mladena Kuzmanovića o kojima piše Vinko Brešić, a objavljen je i Kuzmanovićev predgovor Antologiji iz 1975. Vanshajanje reči – marginalije uz antologiju novije kajkavske lirike. Izrazitom je emotivnošću ispunjena uspomena Kuzmanovićeva osobnog prijatelja i suradnika u Vijencu Tomislava Premerla Mladenaštvo ili: ozbiljna neozbiljnost. Govoreći o prijateljstvu s Mladenom još od osnovnoškolske atletske staze, prvih ljubavi i studentskih dana progovorio je i o smislu, o umjetnosti, i o vječnosti, o mladosti „koja traje dok smo zaljubljeni u život i dok smo kadri oduševljavati se“.