Andrija iliti brodski enfant terrible

Ako je Andrija Torkvat Brlić bio velika enigma, nakon ove knjige on to svakako nije. Brodski enfant terrible političkoga 19. stoljeća može biti zadovoljan, jer dobio je kritičku biografiju koja s jedne strane potvrđuje Brlićevu težnju da bude „u političkom životu karakter i konsekventan“, s druge da mu život i djelo historiografski funkcioniraju kao jedan od ključeva za čitanje početaka moderne Hrvatske

Nakon monografije o listu Südslawische Zeitung iz 2002, Vlasta Švoger (1966), znanstvena savjetnica Instituta za hrvatsku povijest, ovih je dana objavila i monografiju o Andriji Torkvatu Brliću (1826–1868). Cilj joj je da utvrdi važnost „političara, publicista, književnika, jezikoslovca, odvjetnika i pustolova“ kao „jedne od intrigantnijih osoba hrvatskog političkog i kulturnog života u 19. stoljeća“ i svakako jednoga od osebujnijih članova brodskih Brlića. Uza svu relativno bogatu literaturu kratki i burni Andrijin život dosad nije bio sustavno istražen, a obilna mu publicistika ni izbliza iščitana. Autorica je zato svojim istraživanjem uzela u obzir baš sve kako bi osvijetlila život i djelo raznovrsnim talentima obdarenoga, ali burnom ćudi, strašću i zanosima obilježenog Brlića.

Teolog, buntovnik, diplomat

Zato prvo rekonstruira Andrijin životni put – od djetinjstva i jakog očeva utjecaja, preko gimnazijskog školovanja, prvoga javljanja u Danici i kontakta s preporoditeljima te prvih sukoba s ocem, da je otišao u Beč na studij teologije, iako je želio biti liječnik. Preko očevih veza u Beču kontaktira s vodećim slavenskim intelektualcima, uči jezike, prati tisak, raspravlja o svemu, da bi u 21. godini završio studij, ali zbog mladosti nije mogao biti zaređen, pa priprema doktorat. A onda 1848. Iznenada napušta Augustineum da bi se pridružio slovačkom ustanku protiv Mađara, sredinom rujna i banu Jelačiću. Sudjeluje na Slavenskom kongresu u Pragu i u uličnim borbama, agitira za pomoć Slovacima, brani Jelačića i njegov pohod na Mađare, a bavi se i crkvenim pitanjima. Jelačiću organizira susret s vođom češkog pokreta, prihvaća ideju federalizacije Monarhije, u 22. godini Jelačićev je izaslanik u Parizu, ulazi u diplomaciju, s papinskim nuncijem razgovara o uniji crkava te o uvođenju slavenske liturgije zastupajući stavove prijatelja, biskupa Strossmayera. Kontakti s poljskom emigracijom i nove okolnosti dovode do promjena Andrijinih političkih stavova, pa sada prihvaća pomirenje Hrvata i Mađara priželjkujući jaku oporbu austrijskoj vladi, u perspektivi i njezino rušenje te federalizaciju Austrije. Piše u francuskim, a šalje dopise i za hrvatske novine. U prosincu 1848. najavio je (i pogodio!) proglašenje Louisa Napoleona carem i tako se, unatoč mladosti, ističe autorica, pokazao sposobnim, ali ne i realnim političarom; bilo je, naime, malo vjerojatno da bi Jelačić i hrvatska javnost mogli prihvatiti plan o pomirenju s Mađarima. Oni koji su ga poslali u Pariz sada ga vraćaju, pa Andrija stupa u kontakt sa srpskim ministrom Ilijom Garašaninom nudeći mu usluge. Iako najvjerojatnije bez špijunaže, Brlićeve simpatije prema srpskome narodu i srpskoj vladi ostale su trajne.

Izd. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.

U 23. godini vraća se u domovinu, županijski je tajnik u Osijeku, a na jesen opet Beč, pa Dresden i Prag, a u zimu ponovno Zagreb. No već u proljeće 1850. opet Pariz, nekoliko je tjedana u Belgiji i Velikoj Britaniji, na povratku Švicarska i Italija – sve na Strossmayerov trošak. Vrativši se, uključuje se u javni život, ali sada u kulturi kao i većina mu suvremenika. Obavlja pravničku praksu, sudjeluje u osnivanju Kazališnog društva, obavlja i tajničke poslove u Društvu za povjesnicu te u Matici ilirskoj. Kao Matičin tajnik uređuje 8. knjigu Kola, a za tisak Palmotićevu Kristijadu. Istodobno piše razne priloge za zagrebačke i druge hrvatske listove, a zbog dviju brošura pod pseudonimom Kazimir B. tiskanih 1851. u Rijeci, ionako pod policijskom paskom, mora napustiti Zagreb. U Đakovu je Strossmayerov gospodarski tajnik, ali zbog sukoba s biskupovim ocem napušta i ovu službu. Odlazi u Beč na studij prava definitivno se odlučivši za svjetovni život. Paralelno sa studijem piše gramatiku hrvatskoga jezika, a po svršetku studija 1857. vraća se u rodni Brod, otvora advokaturu te preuzima nakon očeve smrti porodične poslove, s njima i suradnju s bosanskim franjevcima.

Nakon apsolutizma Brlić je ponovno u politici, u Saboru je zastupnik Vojne krajine koji se zalaže za sjedinjenje s civilnom Hrvatskom te vodi krajišku deputaciju u Beč. Radi i na ujedinjenju južnoslavenskih naroda te ulazi u tajnu beogradsku organizaciju Propaganda, koje je glavni cilj oslobođenje Bosne. S pozicija slavonskoga regionalizma surađuje u Kraljevićevu Slavoncu. Godine 1861. oženio se zagrebačkom slikaricom Franciskom Daubachy, s kojom je stekao troje djece. Iznenada umire 21. svibnja 1868. u rodnome gradu u 42. godini. Iza sebe je ostavio dnevnik koji je vodio od 1840. do 1857, bogatu korespondenciju te brojne članke, pjesme, književne i jezikoslovne radove anonimno ili potpisane imenom i prezimenom, šiframa i pseudonimima. Autorica otkriva kako je kanio izdavati Nezavisne narodne novine, 1851. bio je među pokretačima Domobrana, Zviezde slavonske, navodno i jednoga ženskog časopisa, a pokušao je obnoviti i novosadske Jugoslavenske novine.

Brlić je u 22. godini bio Jelačićev izaslanik u Parizu te je prvi javno iznio prijedlog o podizanju spomenika banu (Ivan Zasche, Portret bana Josipa Jelačića)

Parafrazirajući Ivanu Brlić-Mažuranić kako je Andrija u sve važne faze svoga života ulazio premlad, autorica dalje analizira Brlićeva pojedina „zanimanja“, prvo tajnikovanje kod Jelačića. Opisuje aferu o banovu memorandumu o Vojvodini koji je dospio prvo u beogradske, a onda i zagrebačke novine prije negoli caru, što je bacilo sjenu na njihov odnos, a u oca Ignjata samo produbilo staro nezadovoljstvo. Ipak dobiva novo tajničko mjesto, sada banskoga povjereništva za Osijek i Virovitičku županiju. Do novoga je tajničkog angažmana u Slavoniji, Zagrebu, Beču, Dresdenu i Pragu, pa opet u Zagrebu, gdje, između ostaloga, pokušava pomiriti uredništva Slavenskog Juga i Gajevih Novina, radi na tome da dobije mjesto profesora povijesti na Kraljevskoj akademiji kaneći nakon putovanja napisati knjigu o svjetskoj povijesti, uključuje se u rad diletantskoga kazališta u Zagrebu, gdje je biran u kazališni odbor i glumi u nekoliko predstava, a onda, početkom 1850, treći je put tajnik, sada odbora skupština vlastelina iz Hrvatske i Slavonije. Između ostaloga izradio je plan rješavanja zemljišnoga pitanja koji kao član deputacije, zajedno s biskupom Strossmayerom, odnosi u Beč. Potom kreće na svoje drugo putovanje po Zapadu i o tome piše po novinama. Po povratku postaje tajnik tek osnovana Kukuljevićeva Društva, a obavlja i tajničke poslove za Maticu. Nakon zapljene brošura Nijemština i Slavjanstvo te Kratka uspomena god. 1848–1849. daje ostavku, no i dalje je aktivan, piše izvještaje o spomenicima u Slavoniji, radi na dokumentima u bečkim arhivima, a u jednome bečkome antikvarijatu kupuje rukopis kronike Tome Arhiđakona. Redovito informira javnost o radu Društva i Matice, uređuje Kolo i djela starih pisaca, inicira da se tiskaju Matičina pravila te da se u njezinim izdanjima izbaci samoglasnik ispred mukloga r. Paralelno obavlja i odvjetničku praksu, kojoj se sve više priklanja. U međuvremenu vlada mu je zabranila Opći zagrebački kolendar za 1852. zbog tekstova koji su kompromitirali crkveni nauk, pa ga je Strossmayer ukorio, a svećenstvu naložio da oduzmu i unište sporne primjerke. U Zagrebačkom katoličkom listu i Narodnim novinama javno se ispričao, što je bio znak smirivanja Andrijina temperamenta, dodaje autorica.

Pjesnik, gramatičar i putnik

Književno-jezikoslovnu Andrijinu dionicu autorica započinje lirskim mu prvijencem Pozdrav Danici koji u Gajevu časopisu objavljuje kao šesnaestogodišnjak, a istim romantičarskim domoljubljem odiše mu i pjesma Molba na slogu. U posebnoj brošuri objavljena je jedna Brlićeva kratka prigodnica, autorica pretpostavlja da je Andrija sudjelovao i u pisanju druge, slijedi još nekoliko srodnih, uglavnom ljubavnih, čak i erotiziranih pjesama, zbog kojih Andrijin otac negoduje. Autorica prihvaća pretpostavke novije kritike i o tome da je možda mladi Andrija objekte svojih lirskih požuda nalazio među slavonskim ilirskim pjesnikinjama, a u povodu pjesme Hram ljubavi, koja je objavljena i u zbirci Andrijine sestre Jagode, preuzima tezu o dvojbenu autorstvu. Poput većine obrazovanih suvremenika i Brlić je ne samo putovao nego i o tome pisao. Najdulji mu tekst opisuje putovanje Slavonijom u društvu prijatelja tijekom kolovoških vrućina, pa iako mu je cilj bio odmor i zabava, i ovdje opisuje prirodne ljepote, kulturne znamenitosti, gospodarsko stanje i razne spomenike.

U Zori dalmatinskoj Brlić prvi je put na hrvatskome objavio ulomak Homerove Ilijade. U duhu vremena preveo ga je epskim desetercem

U svome je Kolu Brlić objavio sedam epskih narodnih pjesama, u Danici, Zori dalmatinskoj i Nevenu nekoliko prijevoda, među kojima i prvi put na hrvatskome ulomak Homerove Ilijade. Zanimanje za prijevod Lamartineova putopisa autorica obrazlaže opisima srpskih zemalja, što također stavlja u kontekst preporodne ideologije. U Zori dalmatinskoj Brlić predlaže da se piše što jednostavnijim pravopisom, tj. samoglasničko r nigdje, refleksi jata jednim slovom ě, a glas h da se sačuva. Poput oca napisao je Grammatik der iliyrischen Sprache (Beč, 1854) – „prvu hrvatsku vukovsku gramatiku”. Glede i danas aktualne teme o Šokcima, navodno Brlićevo tumačenje prema Bunjevačkoj i šokačkoj vili 1870. kaže da je riječ o pogrdnu nazivu za katolike koji su se križali cijelom rukom, tj. šakom, a ne trima prstima...

Nesuđeni profesor povijesti

Cilj Brlićeve zbirke dokumenata o sudjelovanju Hrvata i Srba u austrijsko-turskim ratovima u 17. i 18. stoljeću, koju je anonimno objavio u Beču 1854, bio je u njemačkoj javnosti osvijestiti tvrdnju da se Hrvati nikad nisu borili hrabrije nego kad je to bilo za spas kršćana i njihovo dovođenje pod žezlo njemačkoga cara i njihova kralja, ističe autorica. Druga važna zbirka izvora o srpskoj povijesti sastavljena je na temelju turskih dokumenata te dvojezično objavljena u Beču 1857. Njome je Brlić „prvi autor koji je putem prijevoda na jedan južnoslavenski idiom javnost u južnoslavenskim zemljama upoznao s osmanskim narativnim izvorima“. Iako namijenjena u prvome redu srpskome čitateljstvu kao pouka “da se netreba uspavkati, kao što nam se na Marici dogodi, ni precijeniti, kao što se pred bitku na Kosovu učinilo”, knjiga je uznemirila srpske vlasti, pa je zabranjena, a drugi svezak najvjerojatnije je sam Brlić uništio. Barem po reakcijama zanimljiv je bio i životopis kralja Petra Krešimira IV, kojega Brlić naziva Velikim, što je bilo povodom polemici s Antom Starčevićem. Biografija o članovima porodice Erdödy-Bakač iz Nevena 1855. domoljubne je tendencije, baš kao i rasprava Kralj Petar Gvozdanski u Kolendaru, a kada u Brlića prevlada slavonski regionalizam, u listu Vidovdan polemički odriče legitimnost Sabora u Cetinu 1527, što nije ostalo bez odjeka.

Ratni reporter

Brlićevi Izvještaji i refleksije o vojnim operacijama, koje je povremeno slao u Gajeve Novine, mladenačka su fascinacija revolucionarnim zbivanjima, najvjerojatnije prilagođivani situaciji. Pod dojmom mađarske protuofenzive Brlić napada strategiju austrijske vlade, u čemu autorica vidi Jelačićev utjecaj, dok je prijedlog da u austrijsku vladu uđu slavenski ministri svakako Brlićev, jer ga je iznio u jednome od svojih pariških članaka. Iz Osijeka u ljeto 1849. Brlić izvještava o vojnim operacijama u okolici, u više je članaka izvještavao i o zbivanjima u Brodu na Savi i okolici. Jedan od uzroka zlostavljanjima kršćanske raje u Bosni vidio je Brlić u činjenici da se za njih nema tko zauzeti, pa je dužnost novina upozoravati europsku javnost. Ako osmanska vlada stvarno želi popraviti stanje u Bosni, isticao je Brlić, treba provesti reforme i urediti stanje u upravi, sudstvu, financijama. Jednako kritičan bio je i prema pogrešnoj slici Osmanskoga Carstva u britanskoj diplomaciji. Povod za kritiku bila mu je rasprava u britanskom parlamentu o tome tko bi mogao nadomjestiti tursku vlast na europskome jugoistoku. Brliću je odgovor bio jasan – Slaveni. Za tu pogrešnu percepciju bolesnika na Bosporu u Velikoj Britaniji okrivio je iskrivljena izvješća britanskih konzula, koji se nisu potrudili naučiti ni slavenski jezik. Tezu o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te s Vojnom krajinom Brlić je temeljio na etničkoj srodnosti i prirodnome pravu, a njezino propagiranje i mobiliziranje javnog mnijenja smatrao je legitimnim. Udruživanje hrvatskih regija samo je prvi korak, pratilo bi ga ujedinjenje s Vojvodinom Srpskom, a zatim i s ostalim slavenskim zemljama u Habsburškoj Monarhiji.

Nijemštini pečat odurnosti

O vlastitim predviđanjima i o nametanju njemačkoga jezika oštro je pisao u brošuri Nijemština i Slavjanstvo, o kojoj autorica iscrpno izlaže i zaključuje kako je Brlić vođen ponajprije žarkim domoljubnim osjećajima zastupao mišljenje da njemačkom jeziku, običajima, književnosti i „nadriizobraženju“ treba „udarit pečat odurnosti, neugodnosti i mrskosti”, a razvijati materinji i ostale slavenske jezike. Povod za pisanje članka Von der Berawa in Slawonien bilo je odbijanje dopusnice za izdavanje lista Domobran, a protiv te inicijative čini se da su bili i ban Jelačić i Ivan Mažuranić, tada zamjenik državnog odvjetnika. U Südslawische Zeitung Brlić u jedanaest točaka razlaže uzroke nezadovoljstva neustavnim stanjem u Monarhiji: slavenstvo u Austriji ne može se razvijati, nesposobni ljudi vladaju zemljom, vanjska politika je pogrešna, uprava ne zna narodni jezik, financijsko je stanje nesređeno, Hrvatska plaća velike poreze, a vlada ništa ne radi na prometnoj infrastrukturi, Pravoslovna akademija nije podignuta na rang sveučilišta, poljoprivreda u Hrvatskoj – umjesto da je „zlatni rudnik” – posve je zapuštena, u vojsci protekcionizam – sve u svemu, vladinoj bi politici trebalo pružiti pasivni otpor.

U brošuri Kratka uspomena godine 1848. i 1849. Brlić daje detaljno genezu i tok hrvatskoga političkog pokreta 1848, donosi dokumente koji osvjetljavaju njegov uspon pokazujući se „kao dobar poznavatelj političkih prilika i zbivanja iza kulisa“. Zanimljiv je i Brlićev članak iz tog vremena o uređenju općina čije je osnovno načelo samouprava, jer bez slobodne općine nema ni slobodne države. Brlić je bio prvi koji je javno iznio prijedlog o podizanju spomenika banu Jelačiću. Potegnuo je i pitanje odnosa prema Židovima osudivši one koji se smatraju obrazovanima i liberalnima, a prema svojim sugrađanima židovske vjere primjenjuju dvostruke standarde.

Svjestan francuskoga velikog utjecaja na Europu, Brlić je izražavao nezadovoljstvo francuskom pomoći u reorganizaciji pijemontske vojske i ruskom pomoći napuljskome kralju da ponovno osvoji Siciliju, jer ako izbije rat i Osmansko Carstvo bude prisiljeno svoje mjesto ustupiti Rusiji, južni Slaveni neće postati slobodni, nego tek sredstvo za ostvarenje ruskih ciljeva. Bio je nezadovoljan i politikom austrijske vlade, jer je trebala poduprijeti englesko-francusku notu te pridobiti Rumunje i južne Slavene pod turskom vlašću, umjesto da budućnost traži u Italiji i Njemačkoj, a podunavske kneževine prepušta Rusiji. Takva politika austrijske vlade dodatni je razlog zbog čega bi Slaveni trebali ući u vladu kao ministri i tako pridonijeti stvaranju nove austrijske politike koja bi bila usmjerena prema Dunavu i slavenskim narodima. Oštro je osudio ocjene njemačkih demokrata pod vodstvom Karla Marxa o tobožnjoj reakcionarnoj ulozi slavenskih naroda i shvaćanje da Slaveni nisu stvoreni „za ino, neg za robstvo“. Ocjenjujući komunizam kao ideologiju, Brlić je ustvrdio da „kommunisam kao extrem može biti pogibeljan, kao sadèržaj družbenih iliti socijalnih reformah može biti spasonosan”. U dopisima s putovanja 1850. piše o zapadnoeuropskim gospodarstvima te se osvrće na gospodarstvo Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Protivio se ukidanju patrijarhalnog života temeljena na kućnim zadrugama, da bi ga potom smatrao jednom od glavnih prepreka materijalnom, političkom i duhovnom razvoju, dok se u nekim člancima otvoreno zalagao za načelo samouprave i slobode kućnih zadruga.

Brlićeve analize nacionalnoga pitanja predmet su zastupničkog govora koji je održao u Saboru, a u kojemu je istaknuo da bi Hrvati i ostali Slaveni trebali ustrajno raditi na ostvarenju austrijske federacije, a na tome bi se trebao utemeljiti i savez Hrvatske i Ugarske. Sudjelovao je u formuliranju nekih saborskih članaka u kojima se naglašava da Kraljevina Hrvatska nije osvojena oružjem i da nije izgubila slobodu i državni kontinuitet. Kao član odbora koji je izradio saborsku predstavku caru Brlić je mračnim bojama opisao stanje u Vojnoj krajini. Primivši krajiške zastupnike među kojima je bio i Brlić, kralj je najavio osnivanje povjerenstva koje će ispitati navedene pritužbe, ali nije dopustio sudjelovanje krajiških zastupnika u radu Sabora pokazujući nesklonost prema mijenjanju statusa Vojne krajine. Inače, kao saborski zastupnik iz Vojne krajine Brlić je zagovarao ostvarenje užeg saveza Hrvatske s Ugarskom uz uvjet da Ugarski sabor prizna teritorijalnu cjelovitost i neovisnost Hrvatske. Podupro je odluke o neslanju hrvatskih predstavnika u Carevinsko vijeće, o proglašenju zagrebačke nadbiskupije mitropolijom te o proglašenju ingerencija Hrvatskog sabora nad Zavodom Sv. Jeronima u Rimu, a na Brlićev prijedlog Hrvatski je sabor prihvatio pravila za izbor članova buduće Akademije.

I nakon zastupničkog mandata Brlić je bio politički aktivan, pa tako u Željama zastupnika vojne općine Brod od 6. listopada 1865. traži da se ukine ovdašnja tvrđava te sagradi most preko Save. Brlić i dalje slijedi politiku koju je prihvatio revolucionarne 1848, brani hrvatske nacionalne interese s (južno)slavenskim relacijama sagledavajući ih u širem političko-diplomatskom kontekstu, no nerijetko ne uviđajući koliko su i realni, ističe autorica. Drugim riječima, Brlić nije bio revolucionarni demokrat kakvim ga je uglavnom prikazivala tradicionalna historiografija, već „tipični zagovornik ideja umjerenog liberalizma“, koji se potpuno angažirao u interesu vlastitoga naroda te „značajno pridonio oblikovanju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta i moderne hrvatske političke kulture“.

Život za film i roman

Maksimalistički zahvativši svoju temu, autorica ju je problemski raščlanila i kronološki izložila te u svemu ovjerovljivala s modernih pozicija struke. Rezultati elaboracije upravo su impresivni. Ako je Andrija Torkvat Brlić bio velika enigma, nakon ove knjige on je to svakako mnogo manje ili gotovo nikako. Brodski enfant terrible političkoga 19. stoljeća može biti zadovoljan, jer dobio je kritičku biografiju koja s jedne strane potvrđuje Brlićevu vlastitu težnju da bude „u političkom životu karakter i konsekventan…“, s druge da mu život i djelo napokon historiografski funkcioniraju kao jedan od ključeva za čitanje početaka moderne Hrvatske.

Ma koliko se trudila svoj predmet metodološki kontrolirati, kadšto i vrlo strogo, ali uvijek znanstveno uzorno – autorica je ostavila dovoljno prostora za upisivanje i neke pustolovne priče dostojne dobra romana ili filmskog scenarija. A to je onaj višak koji dolazi od veličine teme, što je i znak autoričina dobra znanstvenog ukusa.