Projekt potencijalne vrijednosti

Umjetnost za lokalnu zajednicu, odnosno u službi zajednice u kojoj nastaje, jedna je od zasigurno najbitnijih odrednica kazališta Montažstroj koje već više od dvadeset godina, s manjim i većim stankama u radu, utjelovljuje redatelj i dramaturg Borut Šeparović. A da se to u njegovu slučaju može shvatiti i mnogo doslovnije nego obična umjetničko-poetička definicija, dokazuju, da istaknemo barem Montažstrojev recentan rad, projekti kao što su Moje srce kuca za nju iz 2010, gdje za predstavu angažira predstavnice ženskoga spola koje umjesto radnoga mjesta imaju ono na burzi, ili Generacije 91–95, u kojoj su svi izvođači muškarci rođeni u tim ratnim godinama, ili opet Timbuktu, adaptacija djela Paula Austera, za inscenaciju kojega se Šeparović koristi psima lutalicama, koje nakon predstave, uz malo dobre volje, možete i usvojiti.

Povorka za solidarnost sudionika projekta 55+, subota 15. rujna 2012.

Određenu sistemsku sličnost s tim radovima dijeli i njegov najnoviji projekt pod naslovom 55+. Ponavljam projekt, a ne samo predstava, s obzirom da je riječ o kompleksnom višemjesečnom procesu u kojem jedan od ciljeva jest predstava, odnosno vrsta kazališne prezentacije, ali i dokumentarni film, u kojem će biti zabilježene i sve ostale djelatnosti i akcije 55 osoba starijih od 55 godina koje su se dobrovoljno javile na poziv za sudjelovanje u kojem godine nisu važne – pa tako od svibnja 2012. sudionici 55+ mogli su participirati u radionicama različitoga karaktera, od fotografske, plesne, dramske, novomedijske, pridružiti se prosvjednoj povorci koja je pozivala na veću solidarnost u društvu, zatim onoj u Gradskom poglavarstvu grada Zagreba, pisanju manifesta za bolju budućnost... U svakom slučaju, ono što Montažstroj tvrdi u svojoj najavi programa, u potpunosti je istina – projekt 55+ starijim ljudima daje glas koji oni u današnjem društvu u određenoj mjeri nemaju, i svakako je u već spomenutoj službi zajednice u kojoj nastaje.

Nažalost, situacija se malo komplicira u samoj prezentaciji, odnosno formi prezentacije toga glasa, jer nije jasno što se s njome točno želi postići i zašto je ona strukturirana na način na koji jest. Svakom protagonistu ovoga kazališnog događaja koji je izveden u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog dano je točno onoliko sekundi vremena koliko on ima godina da ispriča relevantnu priču iz svoga života ili da iznese/prezentira nešto njemu/njoj bitno, pa je tako publika gotovo sat i pol suočena s nizom prilično bolnih, duhovitih ili naprosto bizarnih događaja iz intimnih života ljudi, koji nažalost, ako nisu kadri ispričati svoju priču u minutu i nešto, bivaju brutalno prekinuti alarmom i prisiljeni napustiti pozornicu. Sve je to naravno izmanipulirana situacija koja potencijalno treba naglasiti nebitnost njihova pojedinačnog glasa, koji danas biva ugušen ili prekinut, no nažalost osim nelagode i nasilja koje vrši i nad publikom i nad izvođačima, iako unaprijed dogovorena, čini se kao isprazna, forsirana gesta koja ne proizvodi mnogo toga osim emocionalnoga suviška u gledatelja. No čak i kao čisti performativni čin upitna je jer, iako se svi sudionici jesu nalazili na pozornici dobrovoljno, njihova pojava na njoj nije pojava profesionalnog izvođača, već je oblik kazališnog dokumentarizma, i to još jednog ispovjednog, često duboko intimna, štoviše ponekad toliko intimna da pljesak koji je slijedio nakon svakoga pojedinog iskaza naprosto se činio – potpuno pogrešan, ponajprije naravno iza tragičnih priča koje su tematizirala smrt bližnjih osoba ili nasilje koje je bilo počinjeno nad njima. S pljeskom naravno autorski tim nema nikakve veze, ali zasigurno postoji neka uzročno-posljedična veza između vremensko-prostornog oblikovanja izvedbe i reakcije gledatelja, gotovo da u monumentalnosti i veličini prostora u kojem se ona odvija, u praznim hodovima sudionika između sadržaja, provocira neko suvišno i bizarno mjesto koje se boji tišine.

Druga je polovica predstave mnogo liberalnije strukturirana, s obzirom da u njoj izvođači zajednički ili eks katedra raspravljaju o ekonomsko-političkoj stvarnosti, kako je do nje došlo i kako je ona utjecala na njih. Ako je i u jednom trenutku prvi dio predstave bio emotivno manipulativan, drugi je jednostavno razočaravajuće – nebitan. Sadržajne i performativne mogućnosti takva dokumentarističkog pristupa kazališta koje sačinjavaju stvarne osobe gube se u kakofoniji relativiziranih i općih mjesta koja bi trebala obilježiti stajališta generacije 55+, ali koje je teško opisati kao izvedbeno ili sadržajno relevantne. Pa tako, iako se ne mogu osporiti potencijalne vrijednosti procesa ovoga projekta, i iako je poziv na demokratski, ravnopravni dijalog nešto što je od njegove nepobitne važnosti, vrijednosti njegove reprezentacije, barem u umjetničkom ili čak politički angažiranom smislu, ostaju tek to – potencijalne.