Zavodljiva moć boje

Plod Kuliševa slikarstva uvijek je naglašen život slike, koloristička i ekspresijska orgija koja neprestano pokušava uhvatiti, fiksirati, ali zatim i otpustiti ideju ljepote

Slikati apstraktno neko je vrijeme bilo osuđivano od estetskih arbitara, potom pomodno, pa sveprisutno i dosadno, dok napokon nije postalo manira koja je donosila sve manje plodova. U posljednje vrijeme malo je autora koji su razumjeli apstrakciju na zaista slikarski način, izdvojen i potpuno rastavljen od značenja i od dekoracije, kao orkestraciju boje. Naša apstrakcija tonula je u maniru sve do kraja osamdesetih. Umjetnici su se s više ili manje uspjeha poput bršljana motali oko dvaju najsnažnijih stupova hrvatskoga gestualnog astratizma – Murtića i Dulčića, sve dok mladi slikari nisu udahnuli novi život novoj slici u istome desetljeću. Pokret nove slike značio je povratak plohi, a imao je reperkusije i na figuraciju, koja se koristila sve više iskustvima i estetskim (ali i komercijalnim) porukama velike eksplozije pop-arta prethodna dva desetljeća, ali i na apstrakciju, koja se počela, uvjetno rečeno, vraćati motivu. No to nije bio islikan i reprezentativan motiv, nego motiv sveden na znak, na njegovu obojenu ili bolje reći bojama materijaliziranu senzaciju.

Slikarski hedonizam

Apstrakcija osamdesetih nije kandinskijevska simfonija boje, ni kompozicija čistih elemenata forme, kakve su se radile u desetljećima nakon Drugog rata, nego uporaba znaka, pa i njegovih asocijacija, u svrhu potpunog poništenja njegova značenja. Rimbaud je s poezijom započeo takve eksperimente stotinu godina ranije – njegove riječi nisu nesuvislo nabacana slova, dakle verbalne forme bez značenja, nego strukture značenja koje se mogu pročitati (razumjeti) jedino na razini asocijacija, ako i tako. Taj poetski eksperiment simbolizma 19. stoljeća odjeknuo je stotinu godina kasnijim poststrukturalističkim teorijama u kojima je sve prikazano unutar umjetničkoga djela višeznačno, ali udaljeno od svoga primarnog značenja, dok se čak i ne izgubi svaki mentalni dodir s asocijacijama objekta koji je reprezentiran. To je bio pomak nove slike: unutar tradicionalnoga medija (slikarstvo na platnu) i već tradicionalna jezika (apstrakcije, dakle jezika oblika) stvoriti nov izraz, neopterećen razlikom odnosa prema vanjskom svijetu (diobom na figurativno i apstraktno), nego više samom tehnikom likovnoga jezika, dinamikom boje, poteza, manirističkim transmutacijama motiva (ukoliko ga ima), gradnjom slikane plohe. U to doba počeo je stvarati Vatroslav Kuliš, danas jedan od najpopularnijih hrvatskih slikara. Činjenica što postavke slikarstva osamdesetih odjekuju do danas govori o tome koliko i današnja estetika duguje još dovoljno teoretski nepromišljenu pomaku koji je značila nova slika.

Autor je izložbe i postava Igor Zidić

Tako Kuliševe početke možemo pronaći u tipičnom postupku nove slike – gestualnom prikazu obrisa koji asociraju kućice, ili naprosto pravokutnike, sa strelicama kao znakovima usmjerenja koji nemaju svrhu unutar semantike slike, nego djeluju kao elementi dinamizacije plohe ili označavanja ničega, odnosno kao znakovi bez apstraktne referencije. Kuliševi počeci uglavnom su u smeđim, narančastim i oker tonovima, a već u njima vidi se njegova ljubav za intenzitet boja. Kako je vrijeme prolazilo, Kuliševa paleta vrlo je samouvjereno zauzela sve registre boja, koristeći se njima već prema logici svake slike, ali uvijek s velikom zasićenošću.

Autor retrospektive Igor Zidić prije dvije godine napisao je monografiju tom umjetniku, kako je tom prigodom rekao, „koloristu u svijetu koji se smračuje“. U istoj knjizi autor će Kuliševu ljubav naspram boje i slikarski hedonizam vrlo precizno suprotstaviti današnjoj kulturi smrti, koje su posljedice mogu okarakterizirati kao apologije kraju slikarstva posljednjih pedeset godina, što je jedna od vrsti novog milenarizma i indikator zamora ove civilizacije koji se očituje u nizu perverzno priželjkivanih scenarija smaka svijeta. I u povodu ove izložbe Zidić naglašava slikarev vitalizam, a već spomenuto osvajanje palete pripisuje „opsesivnom približavanju izvoru svjetla uopće“.

Anamorphic cinemascop, 2012.

U duhu već spomenuta programatskog zanemarivanja razlike apstraktnog i figurativnog, autor će Kuliševa djela klasificirati žanrovski, odnosno prema motivima koji na Kuliševim platnima nisu interpretacija, nego više inspiracija. Možda je nekomu rano (ili mu je um odveć lijen) za reviziju tog dvojstva dvadesetoga stoljeća koje sliku klasificira s obzirom na njezin odnos naspram vanjskog svijeta, ali kao teoretska invencija koja pridonosi oživljavanju i slikarstva i pisanja o njemu ona je svakako dobrodošla. Naime, okoštalost umjetničkoga djelovanja i pisanja o umjetnosti danas zahtijeva drukčiji pristup cijelom tom sklopu, čvršće vezan za medij, a manje za ono izvanslikarsko (izvanmedijsko), zvalo se to reprezentacija, psihologija ili sociologija.

Različiti karakteri geste

Postavke Kuliševa slikarstva možemo oprimjeriti i na njegovim gestualnim slikama ciklusa Herbarium pictorium iz dvijetisućitih. Riječ je o slikama velikih mrlja s najvećom koncentracijom poteza uz jedan od rubova slike. To nije široko komponiranje gestom koje je karakteristično za apstrakcije sredine prošloga stoljeća (pa im riječ kompozicija stoga i pristoji kao čest naziv, ili homonim koji se rabi umjesto riječi slika), nego više islikavanje i iscrtavanje intenziteta potezima raznih debljina i usmjerenja, centriranje pažnje na uvijek prisutno središte i različiti putovi naše pažnje koji vode do i od njega. Različiti karakteri geste tu nisu zbog same geste kao gradnje, nego tvore tkivo (kao i kod reprezentacijskog slikarstva) slike. Njihove varijacije, kao i razlike u gustoći ili debljini namaza, karakteru linije, potezu, curenju ili špricanju nude suživot raznih nelinearnih mogućnosti percepcije slike, što će reći da se u nju može uključiti vizualno u bilo kojem mjestu. Brojni „ulazi i izlazi“ unatoč centralnom usmjerenju slike, koja sama nije više uređena kompozicija, nego niz mogućnosti njezina vlastitog čitanja, napravljeni su kao sklop međuodnosa istoga dojma. To je pristup nešto slobodniji od apstrakcije prije nove slike, koja je unatoč oslobođenju od vanjskoga svijeta ostala vjerna određenoj čvrstoći forme i kompozicije, pri čemu je možda iznimka enformelistička ploha, ali ona unatoč bogatstvu tekstura i postupaka više djeluje kao apsolutiziranje slikarske površine, odnosno negacija kompozicije, negoli kao otvoreno djelo u smislu kompozicije prepuštene u potpunosti konzumentu. Naravno, apsolut slobode ne postoji: ni u Cortazárovim Školicama, pa ni u ovim Kuliševim platnima, jer koliko god novih putova fascinacije tražili, forma je fiksirana i određena i uvijek se vraćamo na koncept slike (ili knjige, glazbenog djela) koji je osmišljen. I to nam govori da koliko je god umjetnost ta poslovična, i klišejima silovana sloboda, ona uistinu samo govori koliko je malo slobode u našim životima, ili bolje rečeno u našoj svijesti.

Energija motiva

Jedna od najvećih manifestacija Kuliševa talenta ciklus je valova koji je radio početkom devedesetih. Riječ je o slikama energičnih i nemirnih morskih površina ispresijecanih horizontalama u jakim bojama. U gradnji pojedinoga vala umjetnik gradi samu teksturu vode u čijem se koloristički kodu ne suspreže od korištenja ljubičaste, zelene, ili tirkizne. Sam val (ili kako u katalogu piše Zidić, tijelo, odnosno vodeni akt) u svojoj semantici posjeduje asocijaciju snage odnosno rastvaranja ili geste, koja je i glavni slikarski element tih slika, pa ciklus spaja temu i način slikanja. Energija motiva transponirana je u intenzitete boje, u mase i oblike koji posjeduju čvrstoću i koherenciju, ali su i trenutačni, u silovitosti poteza u kojemu su nastali. Njihova monumentalnost podsjeća na Cèzanneove slike provansalskih planina, ne u rukopisu, nego u gradnji motiva, u njegovoj preciznoj kolorističkoj konstrukciji koja nosi dojam masivnosti. To je ujedno težina zasićene boje, gradnje slike, kao i težina slikareve fizičke geste.

More je Kuliš tematizirao i kao smirenu površinu ispresijecanu horizontalnim potezima s teksturom koja sugerira površinu vode. I tu su prisutni slojevitost, masa i snaga kojih su nositelji intenzivne boje, ali bez živahne energije njegovih valova. Na izložbi su i slikareva tematiziranja glazbe na platnu – posebice ciklus Riffovi, koji sugestiju zvuka daju u lukovima i horizontalama na površini koja u cijelom Kuliševu stvaralaštvu predstavlja najveću količinu praznine na slici, što bi se moglo protumačiti tišinom od koje se zvuk razlikuje i koja ga definira kao podloga. Na notno pismo asocira i najnoviji ciklus leptirića (ili kako piše autor kataloga, „bića nalik na ribice, plovke, lađice, leptir-mašne, guštere, listove, vodencvjetove“) ritmički poslaganih na pozadini intenzivne boje.

Kuliš je ličnost koja je uvelike obilježila hrvatsko slikarstvo, posebice posljednjih dvadeset godina, bilo da njegov rad tumačimo tradicionalno – apstraktno, ili motivski – sadržajno. Poznavanje boje i njezina djelovanja, kao i izniman ludizam i rad na sebi koji zajedno rađaju invencijom njegove su odlike, alati s kojima radi i kojima pristupa platnu. Plod njegova slikarstva uvijek je naglašen život slike, koloristička i ekspresijska orgija koja neprestano pokušava uhvatiti, fiksirati, ali potom i otpustiti ideju ljepote.