U duhu korekcija

Ovogodišnji Salon mladih ponudio je i mnogo i malo toga, ali ne može se reći da iza njega ne stoji trud i ambicija

Dolazak rujna, barem mi se tako čini, kod većine ljudi, kao prvu asocijaciju u misli priziva početak školske godine. Čak i one starije generacije, koje su škole davno završili, imaju unuke ili druge mlade rođake koji taj važan kolektivni, ali i osoban svakorujanski čin s nestrpljenjem ili zebnjom očekuju, tako da cijelo društvo sudjeluje u iščekivanju prvoga školskog ponedjeljka. A početkom ovoga rujna, ne u ponedjeljak već dan poslije, u svojevrsnu dodatnu školu života uronile su i nešto starije kolege naših osnovnoškolaca i srednjoškolaca. U utorak 4. rujna otvoren je naime 31. zagrebački salon mladih, likovna manifestacija koja od 1968. pokazuje nove radove umjetnika mlađih od 35 godina. Samo, ove godine većina kandidata nekako je ostala ispred škole jer je od više od 180 prijavljenih autora samo njih dvadesetak ušlo u izbor ovogodišnjega kustosa Vladimira Čajkovca, koji je zanat pekao u Muzeju suvremene umjetnosti.

Rad Petra Popijača

Iako u pozivu nije izbacio neku temu ili koncept koji bi onda umjetnike potaknuli da realiziraju radove koji bi odgovarali baš takvoj ideji, ovogodišnji Salon mladih ipak ima podnaslov – Korekcije – što bi, ako nije tek šaljiva aluzija na roman Jonathana Franzena, trebalo značiti da se i ovom izložbom pokušavaju korigirati neke slabosti naše mlađe likovne scene. Sam Čajkovac svjestan je da su se u prošlosti Salona mladih iskušale gotovo sve kustoske strategije i vjerojatno nema iluzija da će baš njegovo izdanje značiti poveliku prekretnicu u toj bogatoj povijesti. A propitivanja te povijesti neizbježni su dio popratnih programa koji uvijek slijede onaj glavni, izložbeni dio Salona, pa su se tako ovaj put pojavili i upitnici s pitanjima za autore i kustose: među njima jedno eksplicitno pita mlade kustose o tome je li se, u posljednja dva desetljeća, po njima dogodila neka prijelomna izložba Salona mladih koja je proširila mogućnosti kustoskih koncepcija. Kako mladi baš ne mogu ići sjećanjem duboko u prošlost, a i kako se u Hrvatskoj sve brzo zaboravlja, vjerojatno neće biti pretjerano odgovora na to pitanje, no to ne znači i da pitanja ovakvih ili onakvih koncepcija nije uvijek razložno postavljati. Ciničniji promatrač mogao bi odgovoriti da je ovogodišnji Salon mladih, u omjeru jedan primljeni na osam odbijenih umjetnika zapravo suzio mogućnosti kustoske koncepcije, ali to je valjda na tragu tih korektivnih mjera koje ovogodišnja izložba nudi. Kustos u uvodnom tekstu tvrdi da je „u mnogim slučajevima razina likovne pismenosti izrazito niska, a tekstualna obrazloženja iz pera budućih akademskih građana neartikulirana do stupnja začudnosti, dok je inventivnost ili pak razina izvedbe u dobroj mjeri povezana s izostankom bilo kakve vrste interesa i samoobrazovanja“. Tako dakle obrazlaže svoju oštru selekciju, no odmah i pomalo paradoksalno dodaje da Salon smatra da odbijenih zapravo nema, jer je programom Korekcija otvoren svima.

Konstruktivna destrukcija

Da je to tako, barem prema budućim akademskim građanima iz redova povjesničara umjetnosti ili drugih kulturalnih studija, potvrđuje i suradnja s Kustoskom platformom, nekoliko godina starim projektom kojemu je svrha dodatna teorijska i praktična edukacija iz područja suvremene umjetnosti. A gdje se kustoska praksa može najugodnije obavljati nego na izložbi na kojoj je zainteresirani praktikant uklopljen u ugodno generacijsko okruženje? Hvale je vrijedna činjenica da je Salon tako dobrovoljno ugostio svojevrsni virus koji bi ga na neki način trebao dekonstruirati (složiti možda i neki bolji virtualni izbor iz postojeće ponude?), no konačni je cilj cijele te ideje problematizirati ulogu i budućnost Salona mladih. Uostalom, nije teško zamisliti da bi se netko od ovogodišnjih praktikanata-dekonstruktora već za dvije godine mogao naći na drugoj strani, u ulozi onoga koji će svojom idejom konstruirati koncept–ideju–selekciju ili što već bude obilježavalo 32. izdanje Salona.

Rad Lane Stojićević

Otvorenost pak prema (ne)odbijenim umjetnicima ogleda se u tome što Salon daje potporu takozvanom Salonu odbijenih, koji povjesničar umjetnosti Vladimir Tatomir i slikar Stipan Tadić (koji nije pa onda ipak jest ušao u dvadesetak izabranih imena službenog Salona, ali je odlučio izlagati na tome drugome) organiziraju na jedan dan u Kulturnom centru Medika. Iako je Tadić u videointervjuu Kulturnoj platformi obrazložio zamisao drugoga salona ne kao nekakav gnjevni odgovor onih koji se nisu našli tamo gdje misle da im po kvaliteti jest mjesto, već više kao mogućnost izlaganja u manje formalnim uvjetima, uz tulum i bez ikakvih kustoskih ograničenja, čini mi se da iza te ideje ipak stoji određeno nezadovoljstvo (ne)odbijenih, jer takve ad-hoc, jednovečernje-party-izložbe mogu se očito raditi i u bilo koje drugo vrijeme, ne moraju se čekati rezultati odabira Salona mladih da bi se glumila konstruktivna opozicija. No kako je jedno od pitanja koje 31. salon mladih postavlja i ono „Postoji li mogućnost institucionalne pobune umjetnika?“, možda je baš Salon odbijenih jedan od mogućih realnih a ne tek verbalnih odgovora na to teško odgovorivo pitanje.

No kako je ovaj tekst morao biti dovršen prije otvaranja Antisalona i drugih popratnih programa (predavanja uglednih gostiju iz zemlje i inozemstva), ostaje nam tek reći koju o tih dvadesetak izabranih imena koji su, uz gosta, grčkoga kustosa i umjetnika Petrosa Morisa, koji je u središnjem prostoru predstavljen s nekoliko radova, zauzeli zidove i prostore sve tri galerije Doma hrvatskih likovnih umjetnika.

Slikarstvo u središtu

Iako se već godinama likovnom javnošću provlači dubiozna teza kako (i više ne tako) novi mediji – video, fotografija i instalacije – sveprisutnošću i statusom kod kustosa grupnih izložbi gaze slikarstvo, proglašavajući ga mrtvim ili barem zastarjelim izrazom, na ovom Salonu slikarstvo je zastupljeno s najvećim brojem autora. Tu su sve već prepoznate mlade nade – Martina Grlić, Pavle Pavlović, Sebastijan Dračić, Vanja Trobić, Ivan Latin, uz Ivana Prerada i Damira Sobotu. Kako su oni dosta izlagali posljednjih godina, u tom segmentu nema iznenađenja i odmaka od poznatih opusa, a Trobićeva, svojim pomalo eneskaovskim diptihom i Dračić, koji pokazuje da za velika pitanja nije nužan i veliki format, čine se zanimljivijim prinosima u kategoriji ulja i platna. Slikala je, ali na zidu, i striterica OKO, ali ni njezina apokaliptička vizija, osim formatom, ne iskače iz već prepoznatljiva rukopisa. Kiparska je sekcija manja, tu su Igor Ruf, Petar Popijač i Jelena Azinović, ali, nažalost, s radovima koji su nedavno već viđeni na drugim izložbama pa je mogućnost kiparskoga salonskog iznenađenja posve izostala. U ostalim medijima zabavna je Tamna komora fotografa Damira Žižića, ali to valjda i zbog sebeljubivosti onih koji zavire u nju i naprave buku (snimanje se aktivira na zvuk), a zanimljiv feministički rad o dominaciji muškog spola u ženskastom žanru goblena izvezla je Lana Stojićević. Projekt Magnum 365 dvojca Luka Hrgović i Duje Medić također smo nedavno vidjeli, Dalia Finek naizgled obične grafike provukla je kroz još dva medija, a Nina Kurtela bezizražajnim je fotografijama zidova muzejskih institucija dobro postavila pitanje čemu uopće, kad si mlad i nemaš budžet za izložbu, išta na njima i izložiti. Vida Guzmić izložbeni prostor problematizira videosnimkom, Vanja Babić u također pomalo već viđenoj maniri (uokvirene novčanice) barem nas izvještava koliko se može zaraditi honorarnim poslovima u kulturi, a Hana Miletić multimedijalno se brine za sudbine kultnih Mercedesa u Europskoj Uniji. Jelena Dabić i Dina Rončević konceptualno pozivaju na suradnju pa ćemo njihove radove tek vidjeti, ako se netko odazove i ponudi im pomoć ili posao.

Trideset i prvi salon mladih ponudio je dakle i mnogo (popratnih događanja) i malo toga (nevelik broj izabranih umjetnika s dosta radova kojih smo se već nagledali tijekom prošle izlagačke sezone), ali ne može se reći da iza njega ne stoji trud i ambicija. Hoće li se pokazati na bilo koji način prijelomnim i kakva je zapravo dalja sudbina Salona mladih (u gorenavedenom videointervjuu Stipan Tadić nada se da će Salon mladih ubuduće letjeti, barem malo levitirati iznad zemlje i realnosti), pokazat će nam obrađeni upitnici s odgovorima kustosa i umjetnika ili pak druge aktivnosti i akcije Kustoske platforme ili ćemo se, kako je valjda i najpravednije, morati zadovoljiti onom starom, vrijeme će pokazati...