Srednjostrujaški film bez ukusa

Američki film Susjedi treće vrste teško možemo označiti uspješnim djelom, čemu zasigurno svjedoči i niz negativnih kritičarskih osvrta, pa i razmjeran tržišni neuspjeh. Pritom nimalo ne griješimo ustvrdimo li da je taj uradak sasvim ogledan primjer površnoga filmskoga postmodernizma, odnosno stilskih postupaka koji sežu i duboko u povijest znanstvenofantastičnoga žanra, ali istodobno, praćenjem suvremenih smjernica komedije zasnovane na niskom ukusu, onemogućuju više kvalitativne dosege cjeline. Probleme filma zasigurno iznalazimo i u činjenici da je prvobitni scenarij Jareda Sterna bio namijenjen adolescentskom gledateljstvu, a zatim u preradi Setha Rogena i Evana Goldberga odraslijem naraštaju. Navedeni nerazmjer i nedostatak jasnije usmjerenosti u razradi temeljne ideje i svrhovite obrade priče nije pomogao ni redateljskoj izvedbi Akive Schaffera, kojoj prije svega nedostaje osobnoga, autorskoga pečata u nadgradnji scenarističkoga predloška.

Film namijenjen tinejdžerskom uzrastu / Snimila Melinda Sue Gordon

Tematski sklop ovoga filma precizno definira nedostatak ispravnosti temeljnih zakonskih institucija, pa središnji lik Evan (Ben Stiller) okuplja stražu iz susjedstva ne bi li riješio okrutno umorstvo zaposlenika trgovačkoga centra u kojem je poslovođa. Isprva pripadnici straže, Bob (Vince Vaughn), Franklin (Jonah Hill) i Jamarcus (Richard Ayoade), imaju sasvim suprotna stajališta o njezinim ciljevima i djelotvornosti, ali kad shvate da se među njima skrivaju i izvanzemaljci koji žele uništiti svijet, nužno je usuglašavanje osobnosti i učinkovito djelovanje. Zaplet, dakle, ne nudi nikakvih pretjeranih novosti, već dapače izravno rekonstruira žanrovske postavke niskoproračunskih znanstvenofantastičnih filmova 1950-ih godina, kao što su primjerice Invazija tjelokradica (Don Siegel, 1956) ili Mjehur (Irvin Shortes Yeaworth, 1958). Model se jasno interpretira ponajprije u činjenici da su zbivanja smještena u provincijski gradić, ugrožene su bitne vrijednosti društvene zajednice, a većina mještana i nije svjesna opasnosti.

Kako su filmovi 1950-ih zapravo odražavali hladnoratovske neuroze izazvane bojazni da najbliži susjed može biti i komunistički neprijatelje, a prijetnja je uništenjem svijeta zapravo bila odslik mogućega nuklearnoga napada, tako i Susjedi treće vrste navedene postavke premještaju iz hladnoratovske klime i osuvremenjuju psihoanalitičkim, kao i filmološkim odražavanjem Drugosti. Taj se motiv ipak ne očitava tek u izvanzemaljskim bićima nego i u rasnim ili nacionalnim razlikama niza sporednih likova. Zajednica je provincijskoga gradića primarno bjelačka, pa je početna opaska središnjega lika o poznanstvu s azijskim doseljenicima i navodu da još nije našao prijatelja crne rase izrazito znakovita, upravo zbog činjenice da je prvi stradali tek naturalizirani Amerikanac latinoameričkoga podrijetla. No i doseljenika susjeda može se sumnjičiti da je izvanzemaljac premda je i predznak njegova djelovanja izrazito destruktivan po moralni habitus zajednice jer održava lokalne orgije. I naposljetku, kada se ustanovi da je jedan od članova straže nezemaljskoga podrijetla, ne mora nas čuditi da je njegov govor britanskoga naglaska, a sam je tamnoput. No kako je shvatio ljudske vrijednosti, taj se protagonist bori protiv uništenja Zemlje i jasno je da se i Drugost svrhovito uklapa u egzistenciju društva ako slijedi njegova osnovna načela.

U Susjedima treće vrste opažamo i ovlašnu kritiku potrošačkoga društva, kao i svojevrsnu kritiku mačizma, ali kako je posrijedi srednjostrujaško ostvarenje tržišne usmjerenosti, takav se stav može učiniti i sasvim slučajnim. Upravo zbog srednjostrujaških tendencija ne začuđuje i završno očuvanje obiteljskih vrijednosti. Evan će junaštvom nadvladati vlastitu sterilnost i omogućiti proširenje obiteljske zajednice, dok su Bob i njegova mlada kći svjesni opasnosti preranoga stupanja u spolne odnose. Ipak, u sasvim drugoj krajnosti, kritika je u pravu kad zapaža da je film prepun vulgarnosti i uvredljivih pošalica, dakle nedostaje mu dobra ukusa, a najniža je točka zasigurno eksplicitni prikaz lokalne orgije, koji postaje i degutantan. Takvu neravnotežu Akiva Schaffer i ne pokušava ispraviti, pa tek zanatski slijedi preglednost prikazane priče i uzda se u dojmljivost glumačkih izvedbi i računalnih dosegnuća u oblikovanju posebnih učinaka. Arhetipska prepoznatljivost središnje skupine likova mjestimice se nadograđuje i utjecajem snažnijega psihološkoga profila, a možemo ustvrditi da su poglavito Ben Stiller i Vince Vaughn dosljedno utjelovili karakterne osobine likova koje tumače. Dosljedno je završno pročišćenje svih članova skupine, dosezanje prioritetnih stavova i samovrednovanje u okviru zajednice.

Naposljetku, nema sumnje da Susjedi treće vrste nisu ostvarenje koje bi moglo zauzeti važnije mjesto u žanrovskim sustavima čijim su dijelom, a podjednako ni u ovogodišnjim kvalitativnim dosezima američkoga filma. Nećemo ga dapače uvrstiti ni u stožerni dio karijere Bena Stillera, pa ostaje tek nešto više od rutinskoga uratka kojem nedostaje osobnosti usprkos razmjerno slojevita žanrovskoga i kulturnoga konteksta. Pritom ne čudi ni činjenica da je film privukao mnogo više tinejdžera nego odraslih, što dovoljno govori da je prevladala početna usmjerenost scenarija.