Rekordan broj prijava

Za natjecateljske programe 2012. prijavljeno je ukupno 1078 filmova čime je prvi put u deset izdanja festivala prijeđena granica od tisuću prijava

U švicarskom Badenu u neposrednoj blizini Züricha održan je jubilarni deseti festival animiranoga filma Fantoche. Fantoche je najveći takav festival u Švicarskoj i jedan od najcjenjenijih u svijetu animacije. U šest festivalskih dana festival je ponudio bogat izbor raznovrsnih programa, od obveznog natjecanja kratkometražnih filmova, panoramskog prikazivanja dugometražnih, predstavljanja nacionalnih kinematografija (ovog puta Češka), slavljeničkih retrospektiva u povodu desetogodišnjice, serije posebnih programa tematski posvećenih budućnosti do nekoliko radionica i predavanja. Filmski programi prikazivani su u šest kina i još nekoliko dodatnih prostorija za radionice i izložbe. Što se broja kina tiče, za usporedbu, naš Animafest odvija se u trima kinima.

Samuel i Fred Guillaume, La Nuit de l'Ours

Fantoche je 1995. započeo kao bijenalan, što je tada bio uobičajeno za većinu svjetskih festivala. Financijski problemi zamalo su ga nakon tri izdanja ugasili pa 2001. nije održan. Ipak, zahvaljujući novoj i financijskoj i organizacijskoj potpori grada Badena, od 2003. festival se ponovno počeo održavati, a od 2010. prešao je na jednogodišnji ritam. Nešto što je s obzirom na eksploziju broja produkcija i živost kako svjetske tako i švicarske animacije postala nužnost, a za što se nadamo da će i u Zagrebu u neposrednoj budućnosti biti razumijevanja i potpore mjerodavnih.

Hrvati u žiriju

Zahvaljujući vrlo dobrim vezama koje hrvatska animacijska scena ima sa Švicarskom, ove godine u žirijima su bile i dvije Hrvatice. Jedna od najboljih hrvatskih producentica, Vanja Andrijević, bila je u sastavu žirija nacionalnog natjecanja, dok je nedavna diplomantica Odsjeka za animaciju i nove medije u Zagrebu, po nacionalnosti Švicarka, Michaela Müller, bila u žiriju internacionalnog natjecanja. Podsjećamo, zbog tih je dobrih veza 2010. u programu bio veliki povijesno-aktualni pregled hrvatske animacije, kao i vrlo dobro primljena prezentacija već spomenuta Odsjeka ALU.

Stephan Aubier, Vincent Patar i Benjamin Renner, Ernest et Célestine

Za natjecateljske programe 2012. prijavljeno je ukupno 1078 filmova čime je prvi put u deset izdanja festivala prijeđena granica od tisuću prijava. U glavno natjecanje izabrano je 39 filmova raspoređenih u četiri programa. Ako tomu pribrojimo i 24 filma iz dvaju švicarskih nacionalnih blokova, postaje jasno koliko je teško biti primljen u program ovog, a tako je i sa svim drugim važnijim svjetskim festivalima. Ukupno 63 filma od 1078. To je posljedica i velikog rasta broja produkcija zbog sve dostupnije potrebne opreme, a zatim i sve većeg broja studenata u cijelom svijetu. Još je jedan zapaženi trend, a to je da su kratkometražni filmovi sve duži, također zbog mogućnosti koje nudi digitalna produkcija. Na ovom mjestu recimo da to nije uvijek na radost izvanstručne, ali apsolutno dobronamjerne i zainteresirane publike. Za usporedbu, još u osamdesetima na svjetske festivale prijavljivano je po četiristotinjak filmova, dok ih je u programima natjecanja i panorame ukupno prikazivano i po stotinjak.

Natjecateljski program standardno je visoke kvalitete, filmove bira festivalski tim, i kao i u doba umjetničke ravnateljice Dushe Kistler, taj tim i s ove godine novoizabranom ravnateljicom Annette Schindler pokazuje umjetnički integritet pri izboru. Internacionalni žiri dodijelio je ove nagrade: najboljim filmom proglašen je zagrebačkoj publici vrlo dobro poznat, a i na našem festivalu nagrađen i Grand prixom i nagradom publike, Oh, Willy Belgijanaca Emme De Sweaft i Marca Jamesa Roelsa. O tom filmu nije potrebno dalje trošiti riječi – riječ je o vrhunskom radu. Nagradu High Risk, namijenjenu najinovativnijem, najrizičnijem filmu, osvojio je još jedan zagrebački znanac, Finac Joni Männisto za film Swarming – kod nas dobitnik nagrade za najbolji studentski film. Festival Fantoche nema zasebnu kategoriju studentskih filmova, nego i studentske i autorske vrednuju u istoj konkurenciji. Većinu ostalih nagrađenih filmova također smo mogli gledati i u Zagrebu, primjerice Belly Julie Pott, na Fantocheu nagrađen nagradom New Talents ili 663114 Japanca Isamua Horabayashija nagrađen za najbolji zvuk, kao i The Great Rabbit Atsushija Wade nagrađen za najbolju priču. Tako se još jednom potvrđuje situacija da usprkos naizgled nepreglednoj količini filmova, na kraju ipak ispliva određeni broj koji iz festivala u festival sakuplja većinu nagrada. To su filmovi koji će ostati.

Usporedivost hrvatske i švicarske scene

Fantoche je i odlična prilika za detaljno upoznavanje sa Švicarskom scenom, zbog nacionalnoga natjecanja, koje je kako smo već napomenuli ponudilo 24 filma raspoređena u dva programa. U skladu s tim na festivalu je i velik broj lokalnih autora, od svjetski priznatih legendi kao što je Georges Schwitzgebel do novih talenata i studenata sa solidnog Odjeka za animirani film na Sveučilištu za primijenjene znanosti i umjetnosti u Luzernu. Pregled tog programa nameće usporedbu s našom scenom – i iako su njihovi budžeti i do nekoliko puta veći (ne zaboravimo pritom i veće produkcijske, a i životne troškove) dojam je da je kvaliteta filmova podjednaka i da su dvije scene usporedive. Postoje doduše razlike u polju interesa švicarskih i hrvatskih autora koje proizlaze iz različitih problema koje zaokupljaju švicarsku odnosno hrvatsku javnost, ali o tome možda nekom drugom prigodom. Žiri tog dijela natjecanja za najbolji švicarski film ove godine proglasio je La Nuit de l’Ours Samuela i Freda Guillaumea, topli dokumentarni animirani film o svijetu beskućnika i javnih konačišta. Taj film dobio je i nagradu publike. Rijetkost je da se nagrade žirija i publike poklapaju, što potvrđuje snagu tog djela. Spomenimo još da je i već spominjani Schwitzgebel za svoj najnoviji film Chemin faisant dobio posebno priznanje žirija. Nadahnut citatom J.-J. Rousseaua o tome da može misliti samo dok korača, i da čim stane više ne može, „my brain can only move with my feet“, to je tipičan Schwitzgebelov film, kamera u konstantnoj kretnji kroz prirodu i u kruženju oko protagonista uz klasičnu orkestralnu glazbenu podlogu. S jedne strane lijepo, s druge strane Schwitzgebel kao da uvijek iznova radi isti film. Po mom skromnom mišljenju, iako na standardno visokoj razini, ne i njegov najjači film.

Što se programa dugometražnih filmova tiče, Fantoche je odlučio ne otvarati natjecanje za tu kategoriju, nego zadržati se na panoramskom pregledu aktualnih produkcija. Za samo otvaranje izabrali su 3D-film Paranorman, nakon vrlo uspješne Coraline drugi dugometražni stop-motion film portlandskoga studija Laika. Dojam je da i ovaj film ima vrline i nedostatke kao i mnogi američki blockbusteri, fenomenalno je napravljen, tehnički fascinantno, a i pun je dobrih fora i fazona, a opet, predvidljiv je, nategnute priče i neuvjerljiva zapleta. Ipak, zbog stvarno dojmljive izvedbe vrijedi ga pogledati. Predviđeno je bilo i zasigurno vrlo zanimljivo making-of predavanje Marka Shapira, člana studija Laika, koje nažalost zbog bolesti nije održano. Ako se nađe načina, pokušat ćemo to predavanje dovesti na sljedeće dugometražno izdanje zagrebačkoga festivala.

Umjetničke videoigre

Iz programa dugometražnih filmova svakako treba istaknuti nekoliko filmova. Prije svega Ernest i Celestine, francusko-belgijsko-luksemburšku koprodukciju u režiji trojca Stephana Aubiera, Vincenta Patara i Benjamina Rennera. Držeći se s velikim respektom izvorne slikovnice, vrhunski animiran i režiran, ovo je film koji dokazuje da su odlični dugometražni animirani filmovi mogući. Dok velik broj recentnih filmova pati od podilaženja nekom imaginarnom općem ukusu, sa zajedničkim nazivnikom po diktatu marketinško-holivudskih istraživanja, ili se pak lome pod veličinom projekta, ovome je filmu teško naći slabost. Obvezno pogledati. Još je nekoliko filmova napravilo dobar posao, prije svega Approved for Adoption, belgijskoga Koreanca Junga, koji je u korežiji s dokumentaristom Laurentom Boileauom, snimio vrlo topao i neušminkano iskren dokumentarno-animirani autobiografski film o odrastanju posvojenoga korejskog dječaka u novoj belgijskoj obitelji. Spomenimo još i češki Alois Nebel, koji je bio u programu ovogodišnjega Motovuna, španjolski Wrinkles, dostojanstvenu priču o starenju i životu u staračkom domu protkanu finim humorom. Posljednja dva filma napravljena su po predlošcima uspješnih stripova. Vjerujem da ćemo, ako ne sve, onda barem neke od tih filmova moći gledati na dugometražnom izdanju Zagreba sljedeće godine.

Za kraj spomenimo da je i dobar dio festivala bio posvećen nezavisnim i umjetničkim videoigrama. Uz izložbu najboljih indie/art-igara koja je od prije nekoliko godina neizostavni dio festivala, te uz nekoliko rasprava i predavanja, sudjelovanje studenata Odsjeka za game design züriške umjetničke akademije, kao i uz trodnevnu radionicu, razmatrani su umjetnički potencijali nezavisnih videoigara i istraživane mogućnosti suradnje programera, gamera i animatora. Takve videoigre usporedive su sa svijetom animacije u kojem postoje veliki studiji sa svojim blockbusterima i milijunskim iznosima te nezavisni umjetnički kratkometražni filmovi sa svojom bezgraničnom posvećenosti. Sa zanimanjem ćemo pratiti što nam na tom polju donosi budućnost.