Recept i uputnica

Svake bolje novine imaju danas prilog posvećen medicinskim savjetima. U njemu nas liječnici, stomatolozi i razni drugi profesionalci poučavaju kako da sačuvamo zdravlje i kako da ga povratimo ako ga kojom nesrećom izgubimo. Ondje se ponekad mogu naći i zanimljive statistike koje svjedoče o zdravstvenim razlikama između hrvatskoga sjevera i juga: doznajemo, na primjer, da su na sjeveru češće bolesti srca i krvožilnoga sustava, a da na jugu nije rijedak giht ili podagra. Ali nikad nisam vidio da bi se tko pozabavio pitanjem kako vlastito zdravlje shvaćaju i definiraju ljudi na moru, a kako u Panoniji. A tu bi sigurno bilo materijala za zanimljive zaključke.

Jer neke se razlike mogu zapaziti već i golim okom. Eto, recimo, mislim da ne može biti nikakve sumnje o tome da ljudi na jugu mnogo više govore o zdravlju nego ljudi na sjeveru. A kad to zapazimo, onda nam se otkrivaju i druge nijanse: sjevernjaci će na pitanje o svome zdravlju uvijek reći da je ono dobro, dok će južnjaci za svoje ustvrditi da nije baš sjajno. Dapače, na sjeveru će svatko nastojati da svoje zdravlje prikaže kao čelično, makar bio i jednom nogom u grobu, dok će na jugu svatko nastojati da se predstavi bar donekle boležljivim, makar bio kadar volu rep iščupati. Meni se nekako čini da se u tim razlikama krije nešto dublje i važnije. Zato ću se prvo upitati odakle razlike dolaze.

Jedan bi odgovor mogao biti da kod južnjaka postoji strah od kazne, a kod sjevernjaka toga straha nema. Jer, kad južnjaci za sebe tvrde da se ne osjećaju najbolje, onda je to zbog toga što pretpostavljaju da je hvalisanje zdravljem zapravo grijeh. Zato oni nikada neće kazati da su dobro, nego će i onda kad su u savršenoj formi ustvrditi da su neloše. Sjevernjaci se pak osjećaju toliko jakima i neuništivima, da se ne boje ni uroka ni odmazde, pa se busaju i razmeću zdravljem sve u šesnaest. A činjenica da se južnjaci boje da će ih Bog kazniti ako se budu hvalisali zdravljem, dok se sjevernjaci toga ne boje, samo potvrđuje ono što i inače znamo: da su južnjaci u prosjeku mnogo religiozniji, dok su sjevernjaci ispod kože većinom pogani.

Ali ima tu i drugih stvari, koje su također ukorijenjene duboko u svjetonazoru. I na sjeveru i na jugu zdravlje se shvaća kao blagostanje i užitak; pitanje je samo što blagostanje i užitak znače u jednoj, a što u drugoj kulturi. Na jugu ljudi kriju da im je dobro, jer drže da je jedino ispravno shvaćanje života ovo: život je muka, patnja, nevolja, a onaj tko u životu uživa, taj ili je lud ili je vlastito breme natovario nekomu drugom. A iz toga slijedi da i onaj tko je zdrav kao dren mora za sebe kazati da se ne osjeća najbolje, jer će samo tako postati ozbiljan i poštovanja dostojan čovjek. Obratno je na sjeveru: ondje nemaju nikakva zazora prema užitku, nego ga, naprotiv, visoko cijene, jer onaj tko uživa, taj je nešto i postigao u životu, a svrha toga života ionako nije ništa drugo nego ovozemaljska slast i last. A kako među užitke pripada i zdravlje, onda svatko za sebe mora tvrditi da je zdrav, a eventualne bolesti kriti kao zmija noge.

No ni to nije sve, jer tu je još i vrijednosna dimenzija zdravlja odnosno bolesti. Očito je, naime, da na jugu bolest ima pozitivan predznak, a zdravlje negativan, dok je na sjeveru obratno. A drukčije ne može ni biti, ako je točno sve ono što smo dosad zapazili.

Jer na jugu se podrazumijeva da zdravlje dolazi kao posljedica lagodna života i odsutnosti svakoga napora i brige: čovjek je zdrav zato što je besposličar i tupan. Obratno, onaj tko je bolestan, taj je svoje zdravlje uništio velikim fizičkim radom, silnim mentalnim naporima ili barem stalnom brigom za sudbinu svojih ukućana, grada i svijeta. Tko je bolestan, uvijek je nekako zaslužan, pa očekuje da mu to i drugi priznaju.

A na sjeveru je obratno: ondje se vjeruje da je zdrav onaj tko je dobro jeo, dobro pio, nije se bojao nikakvih napora i nije nikad ni mislio o vlastitom zdravlju. A tko je bolestan, taj je za svoju bolest i sam nekako kriv: bio je mekoputan, obraćao je previše pažnje na toplinu i hladnoću, birao jela, zazirao od propuha, pio vitamine, a to je poljuljalo prirodnu ravnotežu i učinilo ga tako metiljavim.

Razlike su, kao što se vidi, goleme. I one neminovno nameću pitanje gdje su njihovi uzroci. Meni se čini da podrijetlo tih nepodudarnosti treba tražiti u različitostima između sjevernoga i južnog krajolika.

Na jugu je čovjek suočen sa samim neprolaznim stvarima – kamenom, morem, širokim nebom – a one ga upozoravaju kako je sam krhak i privremen i kako bi nerazumno bilo pouzdavati se u tjelesnu snagu i moć: zdravlje je, dakle, varka, a bolest znak svijesti o vlastitome egzistencijalnom statusu. A na sjeveru obratno: ondje nema ničega osobito trajnog, nego je, naprotiv, čovjek okružen biljkama koje svake jeseni umiru, a u proljeće se iznova rađaju, te se zato čini da je tako i s čovjekom, da su i njegovi životni ciklusi također obnovljivi.

Ali, uza sve te razlike, postoji među sjevernjacima i južnjacima i jedna bitna sličnost. Ona se sastoji u tome što se ni jednima ni drugima ne može vjerovati na riječ. Sve ovo i pišem zato da bih na to upozorio. Jer, kad čovjek pogleda statistike u onim novinskim prilozima, onda vidi da su južnjaci – koji neprestano kukaju – zdraviji dio nacije, dok sjevernjaci – koji se hvale izvrsnom kondicijom – masovno pate od bolesti jetre, gušterače i bubrega. Ukratko, žuti žutuju, a crveni putuju: južnjaci bolujući uhvate devedesetu, a sjevernjaci umiru mladi i zdravi.