Prijatelji i prijaci

S novim medijima nosim se tako-tako. Više-manje tek onoliko koliko mi operativno treba – a treba mi za „starinske“ aktivnosti: pisanje tekstova (ni to ne ide izravno u stroj, nego najprije rukom na papir, a tek onda pretipkavam u onaj oblik koji će biti dalje upotrebljiv), pisanje pisama, tu i tamo razmjenu koje fotografije. Na društvene mreže ne idem. Gubila bih previše vremena, kojega nemam. Postaje mi sve jasnije kako ljudi mogu razviti ovisnost o virtualnom svijetu, gdje su svi pod lažnim imenima, pa valjda misle da su netko drugi, no mnogi budu „provaljeni“ – sazna im se (i) građanski identitet. Ondje su svi međusobno prijatelji. Moj susret s takvim „prijateljstvom“ oneraspoložio me i pokazao mi da se s tim „vrlim novim svijetom“ sve slabije znam nositi. Nekoliko puta došao mi je zahtjev, između ostalih i od jedne kolegice iz Skopja, da budemo prijatelji. Pristojno sam više puta odgovorila – bolje: mislila sam da joj odgovaram – kako prijatelj mogu biti samo s osobom koju dobro poznajem i volim, no da s njom, kao kolegicom, mogu povremeno razmijeniti pokoje pismo, ideju iz struke itd. Na uzastopne zahtjeve, pa i pomalo prijeteći podsjetnik, kako me X. Y. uporno traži da joj budem prijatelj, a ja se oglušujem, odlučila sam se kolegici izravno obratiti na adresu koju mi je jednom prigodom dala. A onda sam od nje dobila odgovor: ona uopće nije bila ta koja je tražila da se upišem među njezine prijatelje. Niti mi je ona takav zahtjev uputila, a još bi me manje vukla za rukav da to učinim. Ako nije ona, tko je onda? I tako sam saznala za obilje zloće i zlobe koja se vuče po tim mrežama, kako ima vještih ljudi koji svoje znanje upotrebljavaju više za ometanje dobre komunikacije nego za njezino poboljšanje, koji su kadri u jednoj sekundi uništiti nečiji višegodišnji rad ... Dakle, nepoznat netko upotrijebio je i nju i mene da napravi – što? Zbrku? Zabunu? Da zamijeni identitete? Da se tuđim identitetom posluži u neke nečasne svrhe? Danas padaju cijeli sustavi (banaka, vlada, država) – a zašto? Iz čiste pakosti i zlobe. Da hakeri mogu reći: evo, pokazat ćemo vam da nigdje ni u čemu niste sigurni, da vam možemo isprazniti račune, nagomilati vam dugove, nauditi vam na sve moguće načine. A vi nama ne možete ništa. Mi smo dobro skriveni.

U cijeloj toj priči sve se vrti oko prijatelja – stožerne osobe koja će spojiti tolike raznorodne „rođake“. A što izvorno znači prijatelj? Može li čovjek imati stotinu, pa i više, prijatelja? Kako komunicira s tolikima? Komunicira li uopće? Ili je ljudima danas jednostavnije sjesti za kompjutor, ne otvoriti usta, zaklopiti uši (slušalicama iz kojih im ravno u uho trešti nešto neopisivo) i tako se do sita „narazgovarati“ s drugima, istim takvim „prijateljima“, nekim novim znakovnim jezikom koji poprima sve više atribute tajnosti? Nova konspiracija? Ljudi su uvijek naginjali grupiranju – istomišljenika, vršnjaka, braće po oružju i sl. – i međusobno komunicirali zatvorenim, konspirativnim, jezicima novoga bratstva, razumljivima samo pozvanima. No kako se u takvu virtualnu komunikaciju uklapa prijatelj kakvog smo dosad znali? Samo donekle, tj. prijatelj u dosadašnjem značenju bit će i ostati komu prijatelj samo ako mu je to i u realnom svijetu. Jer sama riječ prijatelj, u raznim jezicima, otkriva podrijetlo i dublje značenje te riječi. U grč. fileīn, filéo znači voljeti, ljubiti, pa je fílos, prijatelj, izveden iz toga glagola. Znači, prijatelj je izvorno onaj koji nekoga voli, ljubi. Tako je i u latinskom: amicus od amare, ljubiti, što se onda protegnulo i na druge romanske jezike – fr. ami, šp. amigo. I u irskom, care, imenica potječe od caraim, ljubav. Iz gotskoga frijón – i opet ljubav – nastale su riječi: engl. friend, njem. Freund. Slavenska riječ prijatelj (prasl. *prijatel’ь, stsl. prijatelь, češ. přítel) izvedena je iz glagola prijati – željeti dobro, ugađati, ljubiti, „imati rada“, a prvotno znači: onaj tko želi dobro, tko ugađa, voli. Indoeuropski korijen *prāi- znači voljeti, ljubiti. Ni gotski frijón, ni engl. friend, ni njem. Freund nisu nam više tako daleki kao što se na prvi pogled činilo, a postankom su povezani i s našim prijateljem. Sam pak glagol prijati, strus. prijátь, znači i odobravati, a češ. přát, željeti, biti naklonjen. Nama danas znači prije svega goditi. Sve je to srodno i sa staroindijskim prītá-, drag, što će u njemačkom dati frei, slobodan (nije loše podsjetiti na to kako nešto činiti slobodnom voljom i drage volje nije daleko: dragovoljci ili dobrovoljci jesu oni koji slobodnom voljom, bez prisile, nešto čine).

Dakle, po samom korijenu riječi, prijatelj bi bio netko tko voli, ljubi, tko nam što odobrava, tko nam je sklon, naklonjen – i sve to drage volje, po slobodnom izboru. Danas se prijatelj često upotrebljava kao riječ lišena velikih osjećaja, zapravo smo i obične znance (u elektroničko vrijeme i neznance) uzdigli na tron prijateljstva (za osjećaje pritom nitko i ne pita). U suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika prijatelj figurira kao: onaj s kojim se tko druži i u kojega ima povjerenja, komu se može obratiti za pomoć. Tu se još ništa ne govori o osjećajima, ali dobro kotira sintagma istinski prijatelj, što mi se čini da ne bi trebalo posebno isticati, s obzirom na prvotna značenja onih korijena iz kojih je riječ prijatelj i izvedena, a i tko bi sastavio dva tako oprečna i isključujuća pojma kakvi su neiskrenost i prijatelj u novu sintagmu – neiskren prijatelj – kao opreku iskrenom? To potire osnovno značenje prijatelja. Drugo značenje koje navode već je bliže izvorniku – ljubavnik. Kaže se imati prijatelja, jer su vjerojatno društveni razlozi pogodovali takvu nazivu. Prijatelj je neutralnija riječ od ljubavnika. Prijatelj, u značenju partnera, može biti i u izvanbračnoj zajednici slobodnih ljudi. Treće značenje prijatelja u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika jest poklonik ili zaštitnik čega, npr. prijatelj umjetnosti, glazbe, dubrovačkih starina itd. Kućni prijatelj jest osoba koja uživa naklonost i povjerenje cijele obitelji, a obraćanje (muško) koje želi naglasiti bliskost (uz obvezno višekratno tapšanje po ramenima) obično bude začinjeno čestim zazivanjem: prijatelju moj, gdje si mi, prijatelju i sl.

Danas se ocu jednoga od bračnih drugova (prema ocu drugoga bračnog druga) kaže prijatelj. No njegovoj se ženi, analogno, ne kaže prijateljica nego prija. Po tome zaključujem da se jedna riječ u lancu očito izgubila i da je prijatelj u toj ulozi novija akvizicija. I jest. Jer ona je i dalje ostala što je i bila, prija, a on je preimenovan u prijatelja. Sreća što još imamo i regionalnih rječnika koji vjernije bilježe stanje jezika na terenu, pa sam odmah našla ono što sam uzalud tražila u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika – riječi prijak, prijan, prika, priša, prijašin (hvala neumornom zapisivaču Martinu Jakšiću što ih nije ispustio). Dva su oca mladoga bračnog para jedan drugomu prijaci. Radije bih da se prijatelj, kao imenica ionako široka značenjskoga polja, nije proširila i onamo gdje i nije bila potrebna. I prijak i prijan dobro su ispunjavali svoje uloge, no današnjem „urbanitetu“ takve se riječi čine previše „seljačkima“, pa guraju što neutralnije. Onda i današnji ljudi, koji leksik gube rapidno, takve riječi sve manje razumiju, pa se naziv prijatelj proširio i na one koji se jedva poznaju i na one koji se uopće ne poznaju, pa i na svojtu. Šenoin Prijan Lovro postao je među učenicima – jer se to ipak bolje razumije – pijani Lovro jer prijana više ne razumiju itd. Zbog preobilne upotrebe, i riječ prijatelj / prijateljica (i sve njihove izvedenice – prijateljstvo, prijateljski, prijateljevati) otrcala se toliko da svojim današnjim konotacijama (za poznanike, znance, susjede, suučenike, suradnike i sl.) potire nekadašnje osnovno značenje: onaj tko voli, ljubi, ugađa, tko želi dobro. Sjećate se još?