Previranja s početka prošloga stoljeća

Autori su nastojali poredbeno proučiti i upozoriti na problematiku iznimno dinamične, složene umjetničke i povijesne epohe, koja će uvijek iznova intrigirati znanost svojom ljepotom, ali i paradoksima

Zbornik Komparativna povijest hrvatske književnosti. Poetika i politika kulture nakon 1910. godine pisano je svjedočanstvo o znanstvenom skupu održanu od 30. rujna do 1. listopada 2010. u Splitu na kojem se komparatističkom metodom proučavanja umjetnosti i kulture nastojalo znanstveno obraditi iznimno intrigantno i bogato razdoblje hrvatske umjetnosti. Autori zastupljeni u zborniku tematski su se nastojali zadržati u razdoblju koje počinje neposredno prije Prvoga, a završava Drugim svjetskim ratom. Poznato je da se tematski obrađeno razdoblje smatra iznimno bogatim kulturnim događajima i previranjima u širem europskom i u hrvatskom kontekstu.

Književni krug Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split/Zagreb, 2011.

Paradigmatski je primjer prvi tekst zbornika naslovljen Između ideologije i utopije, u kojem Milivoj Solar analizom esteticističkoga romana Vergilijeva Smrt Hermana Brocha postavlja okvir u koji se upisuju svi ostali radovi u zborniku. Solarov tekst postavlja i razmatra temeljnu opreku ideologije i utopije, koja će se pokazati ključnom za razumijevanje umjetničke prakse prve polovice dvadesetoga stoljeća. Književnost s jasnom ideološkom funkcijom uvijek prati razdoblja političke i ideološke nestabilnosti, a autori zastupljeni u zborniku nulti ideologem, ideologiju, supstituiraju i nijansiraju ovisno o potrebi konkretnoga problema, s, primjerice, izrazima politika, angažman, svijet, avangarda, aktivizam, futurizam, militantnost i srodnima. Ideološka funkcija književnosti u zborniku stoji nasuprot temeljnom pitanju književne autonomije koju Solar svodi na utopiju, a ostali autori nijansiraju uporabom raznih izraza, poput poetike, autonomije, protusvijeta, pasatizma, esteticizma, artizma i pacifizma. Iz zbornika se jasno može vidjeti slaganje zastupljenih autora oko te temeljne opreke funkcionalnosti i autonomije umjetnosti.

Politizacija estetskoga

Ideološko-povijesni kontekst čitatelju nastoje približiti znanstveni radovi (Ne)poćudnost kao književnopovijesna konstanta i kriterij (primjeri iz domaće kritike) Helene Peričić, Kulturne i književne prilike u Hrvatskoj u razdoblju od 1910. do 1930. Položaj pisca, knjige i književne kritike Ivane Mandić Hekman, Književnost u funkciji ideologije – književnost nacionalističke omladine Ivana Boškovića i Ideologija Mladog Hrvata Lovre Škopljanca.

Miroslav Kraljević, U kavani, 1912.

Tekstom Avangardni manifest kao poetičko-politički žanr Branimir Oblučar nastoji afirmirati manifest kao (onodobni) novi žanr na granici literarnosti, čije je glavno obilježje direktan poziv pisane riječi na angažman. Sličan je cilj i rada Hrvatske umjetničke bajke i legende nakon 1910. g. Cvijete Pavlović, u kojem autorica nastoji opravdati literarnost žanra umjetničke bajke čiji kontinuitet seže još od Augusta Šenoe, s naglaskom na Legende o Amisu i Amilu Branimira Livadića i još nekolicini autora bajki u razdoblju hrvatske moderne. Ti radovi lijepo oprimjeruju principe koje na samu početku zbornika definira Solar jer se, dakako, manifest iznimno približava ideološko-političkom modusu, dok je umjetnička bajka žanr s izrazito esteticističkim kvalitetama. Upravo su zbog toga ta dva teksta reprezentativna, uz gore opisan Solarov tekst, za cijeli zbornik, koji teži prikazu odabranih tema upravo kroz prizmu sukoba, ili pak suradnje ideologije i estetike radi veće ili manje angažiranosti umjetnosti, odnosno politizacije estetskoga.

Zbornik, nadalje, donosi niz komparatističkih radova u užem smislu u kojima (strani) autori nastoje usporediti i objasniti hrvatske književne pojave u odnosu na pojedine strane kontekste i perspektive. U tu skupinu moguće je ubrojiti radove Ukrajinska i hrvatska književnost u austrijskom i postaustrijskom krugu: povijesni okvir i književne poredbe Jevgenija Paščenka, Zapreke avangardizma: španjolska književnost potkraj austro-ugarske Hrvatske Franciska Javiera Jueza Gálveza te rad Janko Polić Kamov, Géza Csáth i Sándor Bródy: dekadencija, demitologizacija i deziluzionizam Zoltána A. Medvea u kojem autor uspoređuje dekadentni karakter trojice autora s naglaskom na njihove biografije i filozofiju iracionalizma. Tim bi se trima radovima mogli pridružiti i talijanistički tekstovi L’estetismo eroico di Ulderiko Donadini Arianne Quarantotto i Ante Tresić Pavičić (1867. – 1949.) i Vladimir Nazor (1876. – 1949.): poetika i politika nakon 1910. g. Fedore Ferluga-Petronio, u kojima autori proučavaju opuse pojedinih umjetnika nastojeći ih opisati iz vlastite znanstvene perspektive.

Posljednja riječ stručnjaka

Nekoliko je autora zastupljenih u zborniku odabralo analizu jednog autorskog opusa, teksta ili rasprave. Među takve je radove moguće ubrojiti tekstove Kritika i klinika: slučaj Viktora Tauska Tatjane Jukić, Zastave u Davnim danima Pavla Pavličića i Poetičko-politički prijepor 1919. g: Zofka Kveder i Tito Strozzi Kristine Grgić.

Radom naslovljenim Stih kao politika? Neki politički aspekti stihovne forme od 1910. do 1920. Slaven Jurić čitatelje zbornika uvodi u problematiku iznimno raznovrsna i cijenjena pjesništva hrvatske moderne te upozorava na „sinkronijsko postojanje cijele dijakronije hrvatskoga stiha“ na početku dvadesetoga stoljeća u kojem se revolucionarni slobodni stih zasigurno držao progresivnim, avangardnim postupkom koji je imao jasnu namjenu – kulturnu i poetsku provokaciju. U radove koji se dotiču ponajprije pjesničke problematike možemo ubrojiti tekstove Hrvatska mlada lirika – poetička i politička razmeđa novije hrvatske književnosti Perine Meić, Esteticistički protusvjetovi Hrvatske mlade lirike kao utjeha od povijesti Tomislava Šakića te Poetičke pobude u pjesništvu Vladimira Čerine Sintije Čuljat, koji bi se mogao svrstati i među tekstove s temom jednoga autora.

Lada Čale Feldman tekstom Femmes fatales i njihovi portreti nakon 1910: od hrvatskog dramskog ‘artizma’ do ‘analitičkog realizma’ otvara skupinu teatroloških radova s temom iz okvirnog razdoblja. Među teatrološke radove moguće je ubrojiti i tekstove Golgota na sceni – od Tucića do Krleže Martine Petranović, Duh stvaralačkog daha: Ibsenov „Graditelj Solness“ i Begovićev „Svadbeni let“ Ane Tomljenović, Odjeci bečke moderne u dramama Milana Ogrizovića Ivana Trojana, Igra povijesti na razmeđu svjetova – povijest u kazalištu kraja Austro-Ugarske i početka Države/Kraljevine SHS Ivice Bakovića te rad Marine Drobijševe Hrvatska književna kultura posljednjih godina Austro-Ugarske Monarhije.

Zbornik završava trima tekstovima s temom iz filmske umjetnosti. Nikica Gilić u tekstu Crveni i zeleni kadar – Čaruga Rajka Grlića (i Ivana Kušana) kao slika epohe progovara o nezgodnom trenutku prikazivanja filma s temom iz Prvoga svjetskog rata (film, naime, biva sniman za vrijeme stabilnog socijalizma, a premijerno se prikazuje 1991) te o mitu balkanskog razbojnika kao o možebitnoj anticipaciji nesretnih ratnih događaja do kojih dolazi ubrzo nakon završavanja i prikazivanja Grlićeva filma. Radovi su s temom iz filmske umjetnosti: Slike epohe u filmu Glembajevi Brune Kragića i Rani hrvatski dokumentarni film: poetika nefikcionalnih izlagačkih struktura Krunoslava Lučića u kojemu se autor bavi počecima hrvatskoga dokumentarnog filma.

U dvadeset i osam radova autori su nastojali iz suvremene perspektive, s gotovo stogodišnjim odmakom, poredbeno proučiti i upozoriti na posebnosti i problematiku iznimno dinamične, složene umjetničke i povijesne epohe, koja će uvijek iznova intrigirati znanost svojom ljepotom, ali i paradoksima, antagonizmima te pluralizmom poetika. Zbornik koji prati znanstveni skup iz 2010. sigurno

je, barem zasad, posljednja riječ priznatih stručnjaka o razdoblju čija će se umjetnost i u budućnosti sa znatiželjom i nadahnućem iščitavati.