Posljednji festival ili marketinški trik?

Kako je 6. rujna bez pozdravne riječi i počeo, tako je 8. rujna i završio 12. festival Julian Rachlin i prijatelji u Dubrovniku, uz dugotrajni pljesak i ovacije publike u atriju Kneževa dvora. Je li to doista bio i posljednji festival, kako je sam Rachlin i više puta izjavljivao za medije, ostaje nepoznanica. Zasad je već trodnevni oblik festivala – iako u drastično skraćenu obliku sa čak jedanaest otkazanih od četrnaest u početku planiranih koncerata – donio mnoštvo vrhunskih događaja.

Glazbena okosnica i ovogodišnjeg festivala: Rachlin, Maisky i Golan

Nakon što je na ponovljene upite i zabrinutost za budućnost festivala u više navrata ponovio da je ova inačica priredbe posljednje što će održati u Dubrovniku i da festival vodi na neku novu zasad neimenovanu lokaciju, violinist Julian Rachlin nije osjećao potrebu da se – kako je to običavao – osobno obrati i publici koja ga je proteklih dvanaest godina slijedila i podupirala. Bez komentara pružio joj je koncentrat najboljega što je festival tradicionalno donosio. Prvi od tri koncerta održao se u Crkvi od jezuita, tradicionalnom prostoru Rachlinovih besplatnih koncerata na dar Dubrovčanima. Ovom prigodom ništa nije bilo besplatno, no unatoč visokoj cijeni karata (500 kuna) svi su koncerti bili unaprijed rasprodani. U primjerenom je crkvenom prostoru zablistao Bachov 6. brandenburški koncert, u kojemu je prvi put na festivalu nastupio i hrvatski violončelist Pavle Zajcev skladno se uklopivši u uhodanu družinu vrhunskih glazbenika. Uslijedile su vrhunske izvedbe Šostakovičeva ratnog 8. gudačkog kvarteta s ponajboljim dosezima čelista Mische Maiskog, kao i skupna radost muziciranja u Schubertovu gudačkom kvintetu s dvama violončelima, što se u širini crkvene akustike pomalo miješalo i gubilo. Ali zato je komorna glazba idealan odjek dobila u atriju Kneževa dvora, glavnom mjestu zbivanja većine koncerata festivala, jedinstvenom povijesnom ambijentu koji vizualnom, a onda i akustičkom ljepotom privlači uvijek iznova nove glazbenike i publiku. Rachlin nam je i u ovom radikalno skraćenom obliku uz stare predstavio i nove prijatelje festivala: prvi put u Hrvatskoj na njegov je poziv nastupilo dvoje ponajboljih svjetskih vokalnih umjetnika, bariton Tomas Hampson i mezzosopranistica Angelica Kirchschlager, u programu vokalne lirike uz Itamara Golana za klavirom te Rachlina na violini ili violi. Upravo se Hampson nakon senzacionalnoga drugog dijela koncerta s djelima Gustava Mahlera i Richarda Straussa 7. rujna jedini od glazbenika na festivalu i obratio publici apelirajući na ljubitelje dobre glazbe da nikako ne dopuste ukidanje tog iznimnog festivala koji je sada u spoju s ljepotom grada i sam bio u prilici doživjeti iz prve ruke. Za kraj, Rachlin je uz svoje prijatelje-instrumentaliste priredio veličanstveni finale uistinu vrhunskog i energičnog muziciranja same festivalske jezgre, koju od sama početka čini on na violini ili violi, uz pijanista Golana i čelista Maiskog. Njihovi talenti najbolje rezoniraju u repertoaru komorne glazbe visokog romantizma. Riječ je o glazbi koja je u hrvatskim okvirima pomalo zanemarena i koju na redovnoj osnovi i u ponajboljem izdanju hrvatskoj publici nudi jedino taj festival.

Subotnja je večer (8. rujna) u atrij Kneževa dvora privukla i najviše publike od prethodna dva koncerta, kao da su se svi skupili odati posljednju počast odlazećem festivalu. Rachlin je na svojem Stradivariju pritom najmanje štedio sebe i angažirano na rubu stolca zračio predivnim svijetlim tonom i smjelom frazom. Glazba je krenula od Brahmsova trija uz rog, nastavila se Dvořákovim klavirskim trijem Dumky i završila senzacionalnom izvedbom Beethovenova septeta. U tom su se u nas osobito rijetko izvođenu djelu (a za Beethovenova života najizvođenijem) poznatim gudačima – uz Rachlina to je uobičajena njegova ekipa koju čine violist Lawrence Power, čelist Torleif Thedeen, kontrabasist Stacey Watton – pridružili i neki novi puhači upravo gudačkih kvaliteta svojih glazbala: češki hornist Radek Baborak, austrijski klarinetist Daniel Ottensamer i mađarski fagotist Bence Bogany. Sva trojica oduševila su širokom paletom izražaja i dinamika na svojim instrumentima, bez ikakva traga uobičajenih tehničko-mehaničkih kvaliteta, profinjeno kao u zrcalu odražavajući gudačku stranu ansambla i izmjenjujući se s njom u logičnim glazbenim dijalozima. Sve ih je oduševljena publika ispratila na nogama, u pozitivnom ozračju, s nadom da će se festival ipak zadržati u gradu.

* * * *

Festivali, festivali…

Dva barokna i još jedan...

Nakon što smo u prošlom broju otfestivalili na kraju ljeta, u rujnu još malo o festivalima. Rachlinov u Dubrovniku, koji je godinama privlačio brojno slušateljstvo, očigledno ne uspijeva naći (izvan Hrvatske jer ih tamo i traži) sponzore koji bi ga i dalje obilno podupirali, jer se festival ma koliko vrijedan bio (a Rachlinov je to minulih jedanaest godina bio), a koji nema nacionalnoga značenja (kao primjerice Dubrovačke ljetne igre), ne može održavati samo od prodaje ulaznica (koje su ionako bile za domaće ljude preskupe). Zašto Julian Rachlin više ne može pronaći sponzore, nije na nama da sudimo, iako nije čudno (jer godine svakomu prolaze) da umjetnik koji desetak godina održava svoj privatni festival više nije zanimljiv sponzorima, jer je po nečemu (ne samo po umjetnosti) njegovo vrijeme prošlo.

Zato je Saši Britviću, koji godinama vodi Hrvatski barokni orkestar i koji je sredinom prošloga desetljeća pokrenuo u Zagrebu ljetni Barokni festival na Griču, pa je nakon nekoliko godina (ne zbog umjetnosti) morao od njega odustati, uspjelo u renesansnoj Korčuli i na dalmatinskom otoku Korčuli naći partnere za novi posao oko barokne glazbene umjetnosti i pokrenuti prvo i očigledno uspjelo izdanje festivala Korkyra Baroque.

Najbarokniji pak hrvatski grad uspijeva i 42. godinu zaredom prirediti Varaždinske barokne večeri, koje počinju 21. rujna i koje će do početka listopada, uz Austriju kao zemlju partnera, njegovati baroknu glazbu o kojoj ćemo i mi u Vijencu nastojati vas, čitatelje, izvijestiti. I tako zaključiti, u ranu jesen, festivalsko praćenje glazbe i ući u sezonske koncertne tokove metropole i drugih hrvatskih gradova.

Miljenko Jelača