Pojedinac protiv vlasti i moćnika

Nakon tetralogije Mjestance jedno puno draži (2007–10) – proznog ostvarenja kojim je široko obuhvatio sudbine pojedinaca iz više naraštaja jedne obitelji u prošlom stoljeću – Ivo Šperanda (1939) sada se odlučio na nešto manje ambiciozan pothvat. To se u prvom redu odnosi na obujam novog romana: Godina Cedra obaseže tek 180 stranica. Bitno je suženo i realno vrijeme zbivanja radnje, koje je fokusirano u prijelomnu godinu raspada Jugoslavije i konstituiranja Hrvatske kao samostalne države. U ovom je romanu i znatno manje likova, a promijenjen je i pripovjedački rakurs. Nije to više neutralni, objektivni pripovjedač, nego pripovjedač u prvom licu koji je ujedno glavni junak romana, kako bi se u čitatelja osnažio dojam vjerodostojnosti intimnog, osobnog iskustva.

Vlastita naklada, Zagreb, 2011.

No Šperanda je u Godini Cedra samo naoko manje ambiciozan nego prije. Sužavanje vremenske i prostorne dimenzije u novom romanu autor nastoji neutralizirati posebnim izborom kritičkih meta u koje će gađati protagonist, ponajprije poznatih političara, uvođenjem niza tipičnih destruktivnih likova kulturne scene te samom važnošću odabranog vremena i društvenih zbivanja čiji je sudionik glavni junak. A to je onaj neobični interregnum kad je jedna vlast u odlasku, ali formalno još vlada, a druga sigurno dolazi, ali još nije preuzela uzde; vrijeme je to „sudbinskih promjena“, kako nepogrešivo osjeća Mentor, „komunistički aparatčik“, „lice iz socijalističke bajke“, koji u svojoj dugotrajnoj karijeri povremeno „nadilazi samoga sebe“. Glavni junak, Teodor Rapina, slikar bez akademskog obrazovanja, započinje priču kriznim momentom u odnosu sa svojim „zaštitnikom“ Mentorom. Politički faktor uvjerava ga u svom kabinetu da bi zbog crtanja životinja s glavama komunističkih političara (Šuvar, Stojčević, Račan, Lončar, Planinc, Dolanc i dr.) mogao završiti u zatvoru te, da ga spasi, šalje ga na „službeni put“. Odredište je neko mjesto u Hrvatskom zagorju, „s jednom ulicom, crkvom i birtijom (i kurvom koja se odselila u Maribor)“, ali se drug koji je stigao „s preporukama s najvišeg mjesta“ uselio u Titovu lovačku kuću, nekadašnju grofovsku.

I mjesto i ljudi s kojima se susreće ili mora s njima komunicirati vrlo su neobični. U selu tako „ljudi ne boluju od alkoholizma, koji je gotovo nepoznat, nego od slabosti živaca koje liječe alkoholom“; djevojkama se ugrađuje svinjsko uho da bi stekle novu nevinost; tu liječnici „pipaju, osluškuju, dijagnosticiraju, a o liječenju odlučuju Majori“. Mjesni je Major (bez imena i prezimena!) došljak koji se u mjestu priženio i tu ostao. S jedne je strane Tito za njega i deset godina nakon smrti vrhovni komandant, Major je „bez Njega nitko i ništa, lišen prošlosti i sadašnjosti“; a s druge se strane „među prvima upisao u jednu od novih partija u koju se, pretpostavljam, prošvercao s lažnim životopisom“. On je u mjestu, a pipci mu sežu i znatno dalje, bespogovorni gospodar života i smrti. Tu je i Maleni (čiji je gradski blizanac Džimi), lokalni besmrtnik, učitelj koji se ne bavi svojim poslom nego „programima, projektima i radionicama kulturno-zabavnog života“. Želi u lovačkoj kući snimiti dokumentarno-igrani film o Titu, što je „kulturni imperativ“, a kani u mjestu ustanoviti i filmski festival po uzoru na venecijanski, koji bi nazvao Film Festival Sunce. „Po pokojnom nikad umrlom predsjedniku, našem drugom Suncu (...).“ Čudan je svat i seljak Štef, zvan Stevo, čije je gospodarstvo apotekarski uredno, a njegove „krave ne muču, pčele ne bodu, izmet ne smrdi“ te potpuno odudara od onih na koje je Rapina navikao. Tajna toga naprednoga gospodarstva, koje je svrstano u socijalistička dostignuća i služi za pokazivanje, u tome je što se o njemu brine garnizonska ratarsko-stočarska mehanizirana brigada.

Za trajanja „službenog puta“, tj. boravka u Maršalovoj lovačkoj rezidenciji, u kojoj se zbivaju različite zgode, pa i otkriće skrivenih kamera, Rapina doživljava žestoku ljubav s Cigankom Aldijanom. Odlazeći u Austriju da bi nabavio slikarski pribor, on susreće na slovenskim pograničnim cestama tenkove JNA – jednom na vježbama, kao mračnu najavu budućih zbivanja, drugi put u zbilji raspada federacije. Na kraju, u mjestu se priprema velika svečanost, proslava prve godišnjice državnosti, na koju bi trebao stići i predsjednik, a Rapinu su Mentor i Major (ucjenama) angažirali kao „predsjednikova scenografa“. U tim pripremama Rapina shvaća da je novo vrijeme „u bitnim svojstvima jebena kopija starog“: opet se, naime, pljačka (kombi bez registracija odvozi dio pića darovana za zabavu; s gradilišta je ukradeno materijala za cijelo jedno kazalište na otvorenom), vlastodršci su opet iznad zakona (opustošen je perivoj oko lovačke kuće, posječen višestoljetni cedar; taj detalj autor je iskoristio za naslovnu metaforu romana), s novom su državom „sretno ponovo rođeni i Mentor, i Major, i Džimi, i Maleni“ – onaj tip manipulatora, nasilnika, pripuza i uhoda kakav smo poznavali i prije, samo su sada u novom ruhu i s drukčijim predznakom.

Opisujući ta zbivanja u svom Pontu, glavni junak otkriva nam postupno i svoju životnu priču, ključni događaj u svojoj mladosti koji je odredio njegovo poslije izazovno, provokativno, „društveno neprilagođeno“, „samoubilačko“ ponašanje. Za studija na akademiji spetljao se s kolegicom, koja ga je optužila da ju je napio i iskoristio, i to ispod Maršalove slike i na državnoj zastavi; bio je to vrhunski zločin nakon kojega je trajno udaljen sa studija. A bio je to i događaj koji je trajno obilježio njegov život i odnos prema političkoj zbilji i njezinu tadašnjem glavnom kreatoru. Zato će Tita, u raznim kontekstima, najčešće ironizirajući, i nazvati mnogim imenima: El Presidente (redovito pisano kurzivom), predsjednik Sunce, pokojni predsjednik, drug predsjednik, Ljubičica bijela, Sunce Pravde, ubojica, diktator, pokojni stanodavac, Caudillo, Veliki Vođa, itd. Usporedit će ga s Hitlerom i Staljinom i reći da ih je „po mnogo čemu nadmašio“. „Isus se žrtvovao za druge, a El Presidente (...) žrtvovao je druge. Svoje bližnje i svoje daljnje.“

Osnovna je autorova ideja ipak, čini se, bila da istraži kakav je odnos dvaju društvenih i političkih sustava prema umjetnicima i umjetnosti, odnosno koliko im slobode omogućuju ta dva tipa vlasti. Zaključak nije nimalo utješan. U socijalizmu Rapina je bio politički sumnjiv, neslobodan, onemogućen, a da „nije klevetničkih crteža, bio bih mentor ili akademik“. Zašto se pak Rapina pita je li njegova umjetnost i danas krivično djelo? „Kad tužno iskustvo o tobožnjem novom rađanju prenesem na platno, opominju da nije vrijeme za subjektivnu slikarsku istinu.“ Naslikao je novog predsjednika „s indijanskom frizurom, onom čerokeškom, i teniskom lopticom umjesto očiju“ i ponovo iskusio istu neslobodu i onemogućivanje, kaznu koja se provodi nad njim „neprekidno bez suda i presude“. Na koncu priče, unatoč svim njegovim zaklinjanjima da „ni mrtav“ neće pristati na cenzorski odnos prema umjetnosti, pokazuje se da ga je Mentor ponovno savršeno i beskrupulozno izmanipulirao. Završna sekvencija ne ostavlja čak ni dvojbu o šansama pojedinca u hrvanju s vlasti i moćnicima.

Šperandin roman Godina Cedra novi je prilog onom sve snažnijem dijelu suvremene proze koja kritički, kadšto gnjevno i provokativno, otvara neke zapostavljene teme naše bliske prošlosti. Slabija su mu ona mjesta gdje je u izrazu izravniji i gdje je konstrukcija vidljiva, a najuspjeliji je u dijelovima gdje je uspio pustiti ruku i maštu, u dionicama u kojima prevladava ironija i aluzivnost.