Pjesničko istraživanje svemira

U graničnim područjima ljudskoga znanja mnogi putokazi sve više ukazuju prema unutra, gdje završavaju, ali i počinju mnoge potrage / Uzbudljiva je činjenica da su velika pitanja filozofije još otvorena. Nitko, zapravo, još nije spoznao ništa iznimno važno i još uvijek trebamo doznati mnogo toga / Poezija je nesputano kretanje kroz galaksije u nama i otkrivanje novih dimenzija postojanja / Volim raditi prividne kronike, magične pastiše koji nemaju klasičnu radnju, glavni lik ili nekakav smisleni lirski tijek kakav bi interpretatori poezije ili čitatelji možda očekivali / Mislim da se najveći kontakt s čitateljem može postići ako mu se obraćaš na svom jeziku, u nadi da će razumjeti tvoj govor i iskrenost / Samoća je radikalno drukčiji odnos naspram vremena, identiteta, jezika i prostora / Erozija novinarstva počela je kad su se novine riješile priloga za kulturu. Konačnica se nastavila kada su prognali novinare specijaliste, ljude koji su suvereno vladali kulturološkim znanjima, i kada su na te malobrojne individue jednostavno pustili razjarene pitbule i prepustili ih emocionalnom teroru / Split danas podsjeća na neko vrijeme suludih careva i tirana, ali među njima ne uočavam Neronova učitelja Seneku pa ni sama Petronija. U toj novorimskoj splitskoj realnosti, gdje legionari pod svojim kacigama i oklopima naplaćuju 20 kuna za fotografiranje, poneki prizori i svakodnevni dramoleti kao da su preneseni iz iskrivljenih kronika i djeluju posve nestvarno

Dok mnogi znanstvenici diljem svijeta ustrajno pokušavaju dokučiti skrivene tajne svemira i našega života, u potrazi za otkrićima novih dimenzija prostora i paralelnih stvarnosti, upravo isto to, samo pjesničkim, duhovnim putem svojim knjigama konstantno čini Gordana Benić. Poetski istražuje naše (ne)znanje o svemiru i o nama samima. Ta svoja saznanja razotkrila je posebice u svojoj novoj zbirci pjesama Oblik duše.

Snimila Andriana Škunca

Dugo je pjesnikinja bila nezapažena među čitaocima. Upravo zbog toga njezin je kolega, pjesnik Delimir Rešicki, kao urednik njezine knjige u pogovoru i napisao da naša pjesnička i kulturna scena teško podnosi sve što je izdvojeno i posebno kao što je to Gordana Benić i njezina poetska beskompromisnost.

Već se za vašu novu knjigu čulo da je posve začudna, kao da je s nekog drugog svijeta. Otkud je ona došla? Kako je nastajala?

Lajtmotiv ove knjige astralno je putovanje tamnim svemirom što drži na okupu sve naše tlapnje i živa pitanja o tome odakle dolazimo i zašto smo ovdje. Željela sam stvoriti djelo koje eksplicitno uspostavlja vlastiti svijet tako što okuplja rezonancije koje nam dolaze sa zvijezda. Štoviše, ova knjiga je kao relej, nudi pogled na svijet koji se u određenom smislu može nazvati alternativnim, ali i duboko povijesnim. Nastajala je kao dio nekog fantastičnog, čudesnog iskustva, refleksije o mističnom putovanju kroz neobični univerzum bez kronologije. U graničnim područjima ljudskoga znanja mnogi putokazi sve više ukazuju prema unutra, gdje završavaju, ali i počinju mnoge potrage.

Poetska zbirka Oblik duše tek je jedna vrsta znanja. Ima veze s iskustvom i intuicijom, svjesnošću i mudrošću te govori o trenucima koji su mi pomogli razumjeti ograničenja duhovnih disciplina, prirodu zvukova staroga nasljeđa i njihova značenja u otkrivanju novoga. Ponekad, da bi se doputovalo u budućnost, čovjek mora proputovati prošlošću.

Simbolično, knjiga Oblik duše predstavljena je ovoga proljeća javnosti, u Zagrebačkim posvetama Gorana Matovića, pod naslovom Putnici iz budućnosti, kako bi se ukazalo na paradoks apokrifnoga dokumentarca kojim se kroz ulomke astralnoga putovanja istražuju tajanstvena područja tisućljetne povijesti. Umjesto linearnoga promišljanja u priču se uvodi atemporalnost, bezvremenost kao modus za brisanje granica između vremena i prostora. U poeziji to je „budnost višega reda“, kazao je Béla Hamvas, kada u nekom odmaknutom, povišenom registru nastupa stanje„začaravanja svijeta“.

Ako pažljivije čitamo Oblik duše, vidjet ćemo da je jedna od konstanti te zbirke spominjanje pojmova mistika i misterij... U putovanju tamnim svemirom bavite se osnovnim filozofskim pitanjima: tko smo, što smo, zašto smo ovdje. O čemu točno govori zbirka?

Knjigu sam sazdala poput parabole ili modernoga mita, a takvo se štivo doima kao utopistički projekt posvećen onomu što je prikrito i nesmjestivo, u lebdenju između zemaljskog i kozmičkog prostora. To je još neistražena putanja bijega na magijski način pa i moja zbirka čudesnoga putovanja govori o tektonskom disanju i isijavanju svemirske samoće. U njoj je zabilježena snažna evokacija spiritualnoga putovanja, a bliska je panpsihizmu arhaičnih umjetnosti koje oduvijek imaju snažne duhovne uvide u kozmičku povezanost. U tim duhovnim putovanjima oslanjaju se na fluide koji mijenjaju oblik i volumen te vjeruju da su u graničnim stanjima duše membrane među svjetovima propusne, što zadanu mapu naše stvarnosti čini čudesnom i otvorenom za astralna putovanja.

U knjizi se taj putopisni amalgam izvodi imaginacijom kojom se kombiniraju utjecaji s raznih strana svijeta, isijavanja iz različitih vremena i prostora. Dakako, potrebna je stanovita doza ludosti ili hrabrosti da iz dobro poznata zaklona uletite u lijevak tornada i vozite se njegovim obodom kroz Europu, Amazonu ili Ameriku, preko rubova planeta i kozmičkih obala, upijajući mnoge nepoznanice o prirodi naše zbilje i svemira.

Za mene je to izazov, novo poglavlje, jer takvo gerilsko poslanje preokreće niz stereotipa. Taj svemirski utopizam uistinu može biti prevratnički, jer mijenja jezik i unutarnji naboj poezije, a može se opisati i kao traganje za slobodom od lažnih mitova koje nam stvarnost nanosi.

Zanimaju vas filozofske, mistične i metafizičke teme. Mislite li da nam općenito danas nedostaje filozofske misli?

U Obliku duše govori se na poetski način o „velikom dizajnu“ svemira u nama i svemira u kojem živimo. Nadasve uzbudljiva kozmologija, ako je protumačimo kao vrstu filozofičnosti, razvija se iz hipnotičkog osjećaja beskonačne vrpce koja uvijek na drukčiji način u priču uvodi neodređenost i višeglasje. Snaga i sugestivnost takva putovanja krije se u osjećaju bezgranične povezanosti s mističnim, na tankoj crti između površine i prostora nevidljivoga.

Tradicionalno, pitanja o Duši trebala bi biti metafizička i filozofska, no filozofija je mrtva, tvrdi fizičar Stephen Hawking u svom Velikom dizajnu, jer filozofi nisu održali korak sa suvremenim razvojem znanosti, a nove su nas teorije dovele do bitno drukčije slike svemira i fenomena gradbe ljudske svijesti te mogućnosti spoznaje.

Poznato je da su molekule iz naših tijela, i svega oko nas, čestice od kojih su bile sazdane neke davne zvijezde. Već je posve jasno da se i mnoga mistična iskustva mogu objasniti prin- cipima kvantne rezonancije. Kad nekim intuitivnim osjetilom uhvatite taj fantastični aspekt prirode, otvaraju se portali za magična putovanja nepoznatim dimenzijama. Drevni su istraživači to dobro pretpostavili, premda zapravo nisu znali što se događa unutar mreže koja može spojiti znanost i spiritualnost. Astronaut i vizionar Edgar Mitchell navodi kako se istraživanje tajne svijesti pokazalo znatno dužim i težim od slijetanja na Mjesec.

U svijetu brzih i dvojbenih promjena mnogo se toga prilagođava našim uvjerenjima i neosporno smo ograničeni načinom na koji razmišljamo o sebi u tom svijetu. Još u srednjem vijeku alkemija je bila zemaljska astrologija, a pojedini planeti vezani uz metale i minerale. Stoga je alkemičar neprestano opisivao sebe kao botaničara metala ili minerala, koji ih hrani, njeguje i ugađa im sve do njihove organske zrelosti. A tu je i ono veliko pitanje na koje još nitko nije odgovorio: što je bilo prije početka i što će biti nakon kraja? Uzbudljiva je činjenica da su ta velika pitanja još otvorena. Nitko, zapravo, još nije spoznao ništa iznimno važno i još uvijek trebamo doznati mnogo toga. Prihvatiti da ništa ne možeš saznati, to smiruje dušu znatiželjna tragaoca.

Rekli ste mi da ste prošli dugo razdoblje hibernacije. Kako je to izgledalo? Možemo li reći da se u razdoblju hibernacije nakupljala mentalna snaga za pisanje zbirke?

„Iskonska je samoća poput satelita“, pisao je Maurice Blanchot opisujući što znači stupiti u afirmaciju samoće, gdje nam prijeti opčinjenost. Ova knjiga nastajala je u dugom razdoblju hibernacije kada sam vlastitim iskustvom spoznala što to znači odati se riziku odsutnosti vremena, prijeći i skloniti se pod jezik opčinjenosti. Zato je ova zbirka ponekad začudna kao da je s nekoga drugog svijeta. Ponekad sam se osjećala poput golema kita usred dubokoga modrog oceana.

O istinskoj samoći, koja se razlikuje do patetične samoće u svijetu, kao nužnom uvjetu pisanja, svjedočili su mnogi umjetnici kojima je zapremnina umjetničke vokacije bila dostatna za ispunjenje cjelokupnog opsega duše. Takvima se samoća nameće kao radikalno drukčiji odnos naspram vremena, identiteta, jezika i prostora. Što znači odati se riziku odsutnosti vremena i „stupiti u demonsko, vrzino kolo samoće“ pisao je Charles Baudelaire, a Gustave Flaubert dobro je znao što znači „biti sam poput pustinjaka i miran kao bog“.

To je vrsta hibernacije ili mrtve točke kada se sva vremena povezuju, a teško ukrotiva virtualnost poput bijele energije može zarobiti mjesecima. Tada je zrak pun odjeka koje bi trebalo osluhnuti, i takva stanja pobuđuju osobitu ljepotu i sugestivnosti. No za takve velike kušnje potrebna je i velika duševna izdržljivost, jer je teško podnošljiva tajna koja šuti duboko u duši.

Tišina se koncentrira oko velikih događaja kao veliki plašt, pa i John Cage otkriva kako ona prethodi stvaranju, a to znači da ga u velikoj mjeri uvjetuje ili pretpostavlja. Nije čudno da je na početku istoimene knjige Cage za svaki slučaj tiskao napomenu: „za one kojih se to tiče“.

Prema kritičaru Branku Malešu, temeljna odluka vaše poezije jest „odustajanje od zbilje i njezine transparentnosti“. To se čita i u ovoj zbirci, gdje na neki način ratujete sa znanstvenom potvrdom svijeta, kako ističe Delimir Rešicki. Slažete li se s time?

Pjesništvo još nitko nije definirao na sveopće zadovoljstvo, rekao je E. A. Poe, ali čini mi se bliskom teorija o prijenosu energije, jer je poezija najbliža lebdećoj dimenziji svemira u nama, tajnovitoj i stihijskoj snazi prirodnih sila koje u pjesništvu imaju fantastičnu rezonanciju. Opažanje i imaginacija ne mogu se razdvojiti. Kada duša stupi u zbilju, kroz sebe propusti sve, postane neuhvatljiva i neodrediva, pisao je Béla Hamvas. U ovoj knjizi iskušava se širina mog zanosa, pronosi sveopće ključanje nekog još nejasnog, svemirskog romantizma, kojim se ukazuje kako je levitacija pogonsko sredstvo poezije. Taj dojam lebdeće dimenzije ima snažnu retoričku vrijednost, jer potiče osjećaj eteričnog i rastezljivog, negativnog prostora kojim se brišu perceptivne razlike između postojanja i iluzije.

Premda ne razumijemo sva ta polja živih sila koja nas drže na okupu, izvjesno je kako je poezija nesputano kretanje kroz galaksije u nama i otkrivanje novih dimenzija postojanja. I znanost i poezija imaju neuhvatljivu strast otkrivanja novoga i različitoga. Tako se i znanstvenici pitaju: Zašto svemir ne bi mogao imati i duhovnu dimenziju? Tema dana je „tamna materija“, nova tvar oko nas i u nama, koja je također nova supstancija opće „duše svijeta“. Nakon otkrića kvantne fizike, kozmičkih rezonancija, nultog polja ili teorije struna posve je jasno da se zapravo ono najbitnije ne kreće, niti događa, na razini naše percepcije ili takozvane stvarnosti. Čini se stoga kako nije odveć pjesnički razmišljati da smo sačinjeni od zvijezda i da je kozmički prah jezik našeg doba.

Tko je od kritičara najbolje pročitao vaša djela? Jeste li ikad imali dojam posve drukčijeg, da ne kažem krivog, čitanja svojih pjesničkih svjetova, krive recepcije?

Postoje bitni trenuci kada osjetite da su pomaknute granice, premda se uvijek i na drukčiji način možete osjećati strancem. Tako važno i složeno iskustvo može bacati odsjaj veoma daleko, i po Baudelaireu riječ je o neizvjesnu putovanju kada se svi elementi pamćenja preslažu na drukčiji način. To su mjesta gdje se ispada iz povijesti i sve poprima nepouzdane dimenzije.

Moje posljednje knjige razvijaju specifičan nomadski stil, još od prevratničke zbirke Balada o neizrecivom iz 2003. taj work in progress otvara se rečenicom: „Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer gibanja zvijezda.“ U tako zahtjevnu kontekstu gotovo je uvredljivo površno protrčati kroz poetske pastiše i zato sam beskrajno zahvalna nekolicini kritičara i pjesnika koji su se udubili u sangriju kakvu nagovještavaju moje pjesničke zbirke.

Najprije, to je pjesnikinja Andriana Škunca, koja je ranije od svih ostalih, još prije dva desetljeća, govorila kako je moj poetski zamah korak ispred vremena. Zvonimir Mrkonjić bio mi je dragocjena potpora, tumačeći moju zagledanost u nervalovsko „crno sunce Melankolije“ dao mi je povelju vjere u „jednoglasnu i magičnu“ prvobitnu zbilju i u orfičku strukturu svemira. Zatim Branko Maleš, koji je svojim zalaganjem uzvisio tu pozadinsku jeku kao modus stvaranja svijeta, odnosno njegove likvidacije kao iluzije nad iluzijama. Potom Delimir Rešicki, koji sličnim senzorima može poeziju osjetiti kao opčinjavajuće iskustvo i bolni osjećaj višedimenzionalne stvarnosti. Od mlađih u ovakvu poeziju uspješno mogu proniknuti Davor Šalat i Marko Pogačar, a u drugom poluvremenu mog pisanja važna mi je potpora u interpretacijama Tonka Maroevića, koji sjajno uočava moju „zrakastu perspektivu“ te spaja snažnu kozmičku viziju pokrenutu paradoksom i parodični osjećaj stvarnosti. Čini mi se ipak da na čudan način takva poezija pruža mnogo nade...

Kakve su reakcije čitatelja na vaše doista specifično pjesničko pismo? Komu namjenjujete svoju poeziju? Mislite li na čitatelje kada stvarate?

Poezija je najsnažnija kad se slike i riječi mogu međusobno premrežavati, što govori o laganu brisanju granica i mijenjanju konteksta. Takva mreža međusobnih utjecaja traje kao latentni šum te pobuđuje dubok osjećaj tajanstva i mnogolikosti. Rado bih ponovila riječi čuvenog Ive Maleca, hrvatskoga skladatelja pariške adrese: „Treba emigrirati. Ne znači da za to treba otići u inozemstvo, može se emigrirati i duhom. Kod nas ljudi pišu, pišu mnogo, ali se uspoređuju samo jedni s drugima. To nije dovoljno“. Mislim da se najveći kontakt s čitateljem može postići ako mu se obraćaš na svom jeziku, u nadi da će razumjeti tvoj govor i iskrenost.

Nakon predstavljanja knjige pod egidom Putnici iz budućnosti bilo je divno saznati da postoji kružok onih koji zdušno mogu podijeliti takvo poetsko vizionarstvo. U snažnom sudioništvu neki se potpisuju i kao „odani fanovi“, čestitaju na hrabrosti i smionosti za slobodan let. Nadahnjuje ih moja nova mitologija, koja „nije samo vrh estetike“, već im zvuči proročki. Zaista je lijepo kad nas poetski svemiri svojom različitošću obogaćuju.

Jednom ste rekli: „O poeziji se govori samo u epigramskoj formi, ona se prokazuje kao nametljivi žanr koji više nikog ne uzbuđuje.“ Mislite li još tako?

U jednom od svojih tekstova Jorge Luis Borges je najavio kako ćemo „u budućnosti sanjati da smo u stanju činiti čudesa, ali ih nećemo činiti, jer će biti zbiljskije njihovo zamišljanje“. Fascinantno je kako poezija u vremenu posvemašnje entropije emocija ipak može izbaciti iz ravnoteže, jer potiče taj fluidni svemir što tinja u nama i neuhvatljivu strast otkrivanja koja mijenja perspektive i čini nas drukčijima. Spustimo li se u bezdan koji se otvara iza vidljivih činjenica, stići ćemo do dimenzije u kojoj, kao što kaže Heraklit, sve jest jedno. Da bi se čovjek oslobodio, prethodno mora otresti sa sebe sve ustaljene putove, sve unaprijed smišljene obrasce i markere. Tada postoji mogućnost da se prvi put vidi taj dobri stari svijet. Oduvijek me zanimalo disanje cjeline i veoma rano shvatila sam da „prekidači promjene“ počinju s temeljitim pomakom u načinima kako spoznajem svijet oko sebe. Morala sam stvoriti vlastiti kontekst kojim ću otkrivati smisao svijeta znakova i novu „poetsku vidljivost“.

Volim raditi prividne kronike, magične pastiše koji nemaju klasičnu radnju, glavni lik ili nekakav smisleni lirski tijek kakav bi interpretatori poezije ili čitatelji možda očekivali. Moje pjesme nemaju logičnu strukturu niti su podvrgnute nekoj racionalnoj ili filozofskoj teoriji, a ulog svijesti u njima je zagonetan. Najviše mi je stalo do fanatične, apokaliptične, strašne vizionarske ideje. Mislim da svijet treba urediti prema vlastitoj matrici, preraditi njegov ubrzani ritam, koji je protivan duševnom životu, u ritam okultne svetkovine. Strahovita je igra „vjerovati u oceane u kapljici mora“, ali bez toga umjetnost je statična, naprosto dosadna.

Čini mi se da je upravo to o čemu pišete ono što danas znanstvenici, primjerice kvantni fizičari i kozmolozi, toliko istražuju, a nisu još uspjeli dokučiti. Pričali ste mi da ste pri početku pisanja te knjige naišli na podatak o mogućnosti znanstvene potvrde o postojanju duše. Što mislite o tim znanstvenim eksperimentima poput CERN-a?

Kako kaže fizičar Nick Herbert: „Najveća je tajna znanosti priroda svjesnosti.“ Kada sam prije sedam godina počinjala pisati ovu knjigu, zanimljiv mi je bio podatak koji je prema istraživanjima znanstvenika iznio ruski SF-pisac Vladimir Streletsky. On je tada najavio da će 2010. biti znanstveno dokazano postojanje duše. To se nije dogodilo, premda se i znanstvenici intenzivno bave transcendentnim pitanjima, raspravljaju o duhovnoj dimenziji svemira, a tema dana su „tamna materija” ili milenijski talozi pamćenja u mrežama naših gena, što pruža posve nov pogled na temeljna pitanja o smislu i beskonačnosti.

Još je Arthur Rimbaud povezivao poeziju, znanost i mitološko kao svetu trijadu koja teži tajanstvenom. Danas je ta dimenzija koja nedostaje bitno pomaknuta u tajanstveno područje svemira. U projektu LHC-a, ili stroja za Veliki prasak, čini se da ipak neće nastati golema crna rupa koja će proždrijeti Zemlju pa se znanstvenici u CERN-u ustrajno nadaju da su pokusima dobili dokaze o hipotetičkoj Božjoj čestici ili Higgsovu bozonu. Smatra se da ona daje masu drugim česticama te da je upravo od nje nastao svemir. Meni je još zanimljivije što se očekuje i kreiranje malenih kvantnih crnih rupa, koje bi trebale dokazati supostojanje svjetova u više dimenzija. Također, vrhunska je i enigma antimaterije.

Gotovo su sva vaša pjesnička ostvarenja napisana u obliku pjesme u prozi, koja za vas ima posebno značenje. Što je dakle za vas pjesma u prozi? Kako je objašnjavate?

O poetičnosti je teško smisleno govoriti, kaže Michel Houellebecq, ali u tome se slažu i svi koji zdušno promišljaju pjesništvo. Bliska mi je i tvrdnja T. S. Eliota po kojoj on vidi pjesnika kao vrstu katalizatora, medij u kojem se sjedinjuju fluidi. Ako razmišljamo o poetičnosti kao nečem što proširuje dimenzije i vidike poezija u prozi baš u doba erozije smisla i gubitka središta može podržavati jake tenzije i najslobodnije se otisnuti izvan granica zadanog i općemišljenoga.

Sve moje knjige napisane su u toj sudbinskoj formi, koja je po Arthuru Rimbaudu osobito živa u dobima kad svijet tone u svoj iskonski kaos. Pjesma u prozi njeguje osobitu vrstu sinkretizma, čudesna stapanja, a njezina je temeljna slika izvanvremenski okvir koji ima uporište u mitskom i u iluziji.

Riječ je o duljini dojma, o dinamici unutarnje gradbe koja mora biti jaka, napisana kao da je proza, kaže Ezra Pound misleći na pjesmu u prozi. Kod pjesama u prozi nije presudno formalno pitanje razlika između proznog i poetskog pisma, već se u disharmoniji njezinih oblika pokazuje i promijenjen odnos prema ulozi pjesme. To je izmijenjeni osjećaj svijeta, duhovno iskustvo koje se grana i razvija u odmetništvu, nadmeće se sa svim mogućim stereotipima.

Zanimljivo je da ste u nekim prethodnim zbirkama istraživali Dioklecijanovu palaču i njezino podzemlje, a sada vinuli ste se u visine svemira...

Već godinama Split promatram iz ptičje perspektive. To mjesto jake energije uselilo se kao živo biće u moj mentalni prostor, poprimivši posve virtualne dimenzije. Unutrašnja energija zatvorenoga sustava nadzemlja i podzemlja Dioklecijanove palače zrači neobjašnjivom kozmičkom energijom. Tu snažno doživljavate osjećaj zornosti beskonačnoga pa se i moja mentalna kartografija ovdje može kretati po krakovima vertikalnosti, oblikovati se u posve novu stvarnost.

U prvom planu mojih knjiga obrazac je kozmičke iluminacije po kojem se slažu i razlažu imaginarni životopisi, ulomci realnih elemenata, događaja ili istinskih sudbina, ali se iznad njih nazire konačni besmisao te povijesti, svijet kao groteska, nekakav nejasni mitski sadržaj koji je upisan duboko u sjenama naših prvotnih sjećanja.

Takva kozmička iskra utisnuta u velebnu arhitekturu carske palače istinsko je pogonsko sredstvo mog pjesništva. Sad pišem knjigu Tajni grad, zbirku imaginarnih putopisa kroz Dioklecijanovu palaču, i taj naslov bit će do konca godine. Nakon dosta godina obnovit ću pješačke pohode Palačom, evocirati njezinu mističnu potku koja ubrzano postaje šagrenska koža.

Godinama ste se bavili proučavanjem baštine. Dobili ste i konzervatorsku nagradu Vicko Andrić za novinske članke o zaštiti spomenika kulture. Živite u Splitu, gradu sjajne kulturne baštine. No posljednjih godina svjedoci smo kako se novim arhitektonskim i urbanističkim projektima i političkim idejama ide prema devastaciji baštine i kulturnog identiteta grada. Što se događa u Splitu?

Kada dugo živite u istome gradu, to mjesto postaje dio vas samih, toliko vas prožima da ga u mnogim detaljima već prepoznajete kao vlastitu podsvijest. Da bi se to moglo u potpunosti shvatiti, u Splitu treba (moći) živjeti. Svojedobno je Tonči Petrasov Marović o toj temi zapisao : „Splitski mrak je gori od sviju u nas: on je sunčan, danji je; stadionski, koloseumski. Pisati u Splitu nije teže negoli živjeti. U Splitu čovjek treba da živi nezapaženo, diše nasuprotno.“

Jedna od nedokučivih dimenzija jest i urastanje grada u carsku kasnoantičku palaču, u kojoj je Split učvrstio svoju imaginaciju. Splićani i njihov grad čine se kao vječni rivali. „Što ne učiniše barbari učiniše Splićani“, govorio je poznati arheolog don Frane Bulić. Premda Dioklecijanova palača nije vremeplov, njezina arhitektura već stoljećima pohranjuje i zorno tumači skupnu povijest grada. Ako se pokuša utvrditi dubina topografije grada, njegova duhovna simbioza, ovakva građevina iskušava mnogobrojne mogućnosti inverzija u vremenu.

Čitava ta splitska kontradiktorna i čudna stvar- nost dolazi zbog paradoksa povijesti, jer je grad spojio mnoge rubne pojave koje su kao prepleteni mikrosvjetovi ovdje zadobivale čudne slike i sudbine. Split je kao živo biće, oduvijek ima dušu i zato ga beskrajno volim. Bio je mediteranski i kozmopolitski grad, koji uvijek na drukčiji način pobuđuje znatiželju.

Radeći u novinarstvu, zajedno s arheolozima zalazila sam u podzemlje palače gdje se in situ otkrivala njezina milenijska matrica i skrivene tajne, povijest maskirana u vječnost. No sada je Dioklecijanova palača sve više grad duhova, odvija se veliko pospremanje, preuređivanje vjekovnih slojeva, čišćenje pročelja carske palače u maketu za japanske turiste i one s kruzera. Palača kao da više nije memorijska mapa već prostrti stol za turističku gozbu. Možda prije za Petronijevu Trimalhionovu gozbu, ako se podsjetimo kako je taj rimski skorojević neukusom i neumjerenošću, baš kao i danas, poticao nasilnički mentalitet.

Prastaru priču o zidovima koji pam- te glasove mrtvih Split je u me- đu- vremenu potrošio kao šagren- sku kožu. Što je više želja, to je srce grada sve manje i manje. Split danas podsjeća na neko vrijeme suludih careva i tirana, ali među njima ne uočavam Neronova učitelja Seneku pa ni sama Petronija. U toj novorimskoj splitskoj realnosti, gdje legionari pržeći se na suncu pod svojim kacigama i oklopima naplaćuju 20 kuna za fotografiranje, poneki prizori i svakodnevni dramoleti kao da su preneseni iz iskrivljenih kronika i, što je ironično, realnost djeluje posve nestvarno.

Nekad ste se bavili novinarstvom. Zašto ste ga napustili?

Svijet je oduvijek bio velika zbrka, a sada je to mnogo transparentnije i upravo je neshvatljivo na koje se sve načine može provoditi spektakl izravnavanja svijeta, pretvaranja u preglednu ravnu ploču koju je lako nadzirati. Meni je naprosto bio nepodnošljivo sve to gledati iz prevelike blizine. Erozija novinarstva počela je, kako je to odlično zapazio Igor Zidić kad su se novine riješile priloga za kulturu, podlistaka kao što je bio Forum Slobodne Dalmacije, u kojem sam radila gotovo dva desetljeća. Konačnica se nastavila kada su prognali novinare specijaliste, ljude koji su suvereno vladali kulturološkim znanjima, i kada su na te malobrojne individue jednostavno pustili razjarene pitbule i prepustili ih emocionalnom teroru. I ja sam bila jedna od takvih zlosretnika, i bilo je sasvim prirodno da odem iz novinarstva. Normalno, svojevoljno.

Međutim, i prije jednog stoljeća Antun Gustav Matoš podjednako je ukazivao kako je „najveći dušmanin prave književnosti žurnalizam“ . To je najopasnije mjesto, jer „knjiga je umjetnina, a žurnal je trgovina“. Matoš je mnogo pisao za novine i dobro je upoznao sve razorne i prikrivene opasnosti tog medija. Tvrdio je: „Žurnalizam je pravi kontrast književnosti, a ipak literatura sve više i više služi novinarstvu. Novine prave i obaraju književne reputacije, umjesto da novine zavise od knjiga, knjige zavise od novina. Književnik mora biti originalan, superioran, novinar može biti svatko, tko brzo i lako piše. Tiraže novina nekako daju važnost i najvećim ispraznostima uvjeravajući novinara da je otisnuta riječ veća i važnija, nezavisno od svoje šuplje jeke.“