Okušana i uspješna formula

Otvaranje nove, čini se po broju predstava bogate, sezone Teatra &TD pripalo je regionalnoj kazališnoj koprodukciji koje su proces, suprotno ustaljenom hijerarhijskom modelu, ovaj put inicirali njezini – izvođači. Riječ je o projektu Čekaonica napravljenu prema motivima istoimene drame koju su prije dvije godine na sceni Ateljea 212 u Beogradu postavili redatelj Boris Liješević i pisac Branko Dimitrijević, koristeći se kao bazom za izvedbeni tekst intervjuima pojedinaca koji su bili svjedoci naglih političko-ekonomskih promjena u društvu. No i Dimitrijević i Liješević već osmišljenu formu preuzeli su od njemačkog autora Klausa Pola, verbatim – u Poleovu slučaju riječ je o temi života stanovnika Njemačke nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja DDR-a i Zapadne Njemačke. Već okušana formula nakon beogradske premijere ponovno se pokazala uspješnom, a autori su ostvarili sadržaj koji je lako razumljiv i na scenama svih ostalih ex-yu-kazališta.

Čekaonica – rezultat izvaninstitucionalne suradnje

Stoga ne čudi što ga je tim mladih glumaca (Petar Cvirn, Irma Milović i Nikolina Ljuboja iz Hrvatske te Nađa Josimović i Emir Fejzić iz BiH) odlučio, uz doduše poprilično kraćenje izvornog sadržaja, te kontekstualne intervencije, transponirati u Zagreb. Formalno podijeljena u četiri dijela koji prate četiri vremenski i narativno skokovite priče – zasnivajući se većinski na tematici zaposlenja i poslovanja u posttranzicijskom vremenu – zagrebačka Čekaonica estetski je jednostavna i režijski pročišćena kombinacija dramsko-ispovjednoga teatra i naoko apstraktnih fizičkih sekvenci bez mnogo izvođačkih i scenografskih suvišnosti, koju u svom redateljskom debiju potpisuje mladi Paolo Tišljarić, student druge godine ADU-a, te njegovi suradnici – studentica dramaturgije Mila Pavičević, koreografi Krunoslav Kolenić i Zrinka Lukčec te skladatelj Ozren K. Glaser.

Iako je originalna ideja na svom putu iz Beograda do Zagreba izgubila ponešto na svojoj autentičnosti i socijalnoj težini, koja jest bila njezina glavna odlika, i s obzirom da većina scena nikad istinski ne zadre u problematiku kojom se bave, ona ipak odiše odmjerenom i promišljenom glumačkom izvedbom te režijskom nepretencioznošću, koja je, svjesna vlastite nemoći, više zaokupljena ironiziranjem bolnih točaka nego propitkivanjem. Je li takva ironija još opravdana ili je obilježje generacije koja nema više mnogo toga reći osim reinterpretirati probleme prethodnika, više je pitanje ukusa gledatelja, a manje &TD-ove Čekaonice koja je još dovoljno mlada da smije biti primarno zaokupljena ostvarivanjem uspješne izvaninstitucionalne suradnje.