Obrađivati svoj vrt

Osebujni gospodin Chance, društveni autsajder i musilovski čovjek bez svojstava, Kosińskom i Ashbyju poslužio je kao lakmus-papir za oslikavanje stanja u američkom društvu potkraj 60-ih, u vrijeme rata u Vijetnamu, seksualne revolucije i vladavine osporavanoga Richarda Nixona

Podrijetlom poljski Židov romskih korijena rođen 1933. u gradu Łódźu pod imenom Jerzy Nikodem Lewinkopf, Jerzy Kosiński bio je pisac filmične biografije koji se tijekom života bavio najrazličitijim poslovima. Često proganjan i kao Židov i kao Rom, Kosiński je u djetinjstvu zbog neke tučnjave nekoliko godina bio i nijem, a holokaust je preživio zahvaljujući falsificiranju dokumenata i lažnom predstavljanju kao katolik. Motivi laži, privida, nerazumijevanja, nepripadanja i lažnih identiteta postat će česti u njegovim kasnim djelima, baš kao i umetanje mnogih autobiografskih elemenata, a to i nije za čuđenje znamo li da je pisac u Ameriku stigao zahvaljujući još jednoj krivotvorini. Riječ je bila o lažnom dvogodišnjem dopisivanju s izmišljenim članovima Akademije znanosti, nepostojećim pokroviteljima i raznim državnim ustanovama, a na temelju te navodne korespondencije naposljetku mu je 1957. odobren posjet također izmišljenoj američkoj zakladi. U Novi svijet stigavši kao 24-godišnjak, Kosiński je za život isprva zarađivao među ostalim i kao kinooperater, čuvar parkirališta, učitelj skijanja, umjetnički fotograf, vozač kamiona i filmski glumac, da bi prvi veliki uspjeh doživio nakon objavljivanja snažno antikomunistički usmjerene non-fiction kritike totalitarizma naslovljene Budućnost je naša, druže: razgovori s Rusima.

Peter Sellers i Shirley MacLaine

U djelu koje je, baš kao i tematski srodnu sljedeću prozu naslova Nema trećeg puta, Kosiński potpisao pseudonimom Joseph Novak, postala su razvidna osnovna tematska i stilska obilježja njegova autorskog rukopisa. Pored spomenutog umetanja velikog broja autobiografskih detalja, što uključuje i iskustvo holokausta, djela Jerzyja Kosińskog odlikuju bogatstvo leksika i savršeno snalaženje u nematerinskom jeziku, precizan osjećaj za ritam i naraciju, empatičan odnos prema nerijetko bizarnim i pomaknutim protagonistima, sjajni i ubojito subverzivni satirički žalci kojima se izriču suptilne društvene opservacije i socijalni komentari te vrhunski stil. Zbog svega toga pisac je nerijetko uspoređivan sa svojim znamenitim zemljakom Josephom Conradom, a zbog česta posezanja za autobiografskim elementima s Henryjem Millerom i Isaacom Bashevisom Singerom.

Izazovni stvaralac

Nije nimalo čudno što se za adaptaciju romana Prisutnost zainteresirao upravo Hal Ashby, danas gotovo zaboravljen klasik koji nažalost nikad nije doživio istinsku i primjerenu valorizaciju svog opusa. Premda potpisnik snažnih, intrigantnih, angažiranih i nagrađivanih ostvarenja poput izvrsne romantične komedije Harold i Maude, vrlo solidne romantične drame Holivudski frizer i znamenite psihološke ratne drame Povratak ratnika, dakle naslova koji su obilježili Hollywood i film u cijelosti 1970-ih, Ashby je uvijek smatran pouzdanim zanatlijom vještim u ekranizacijama književnih predložaka, redateljem koji je dobar onoliko koliko mu dopuštaju kakvoća odabrana materijala i talenti uključenih suradnika. Izvorno montažer koji se nakon osvojena Oscara za rad na drami U vrelini noći s vremenom prometnuo u redatelja, Ashby je stvarao jedinstvena, promišljena, zaokružena i izazovna djela koja tijekom minulih desetljeća nadahnjuju generacije redatelja. Došavši na glas kao filmaš sklon bizarnim pričama i snažnim dramama, kao majstor u radu s glumcima koji je suradnicima jamčio osvajanja Oscara i drugih nagrada, Ashby je bio umjetnik poput Kosińskog također presudno formiran obiteljskim tragedijama i osobnim traumama, od roditeljskoga razvoda i očeva samoubojstva do propalog braka i narkomanske ovisnosti.

Jerzy Kosiński

Uvijek djelujući izvan ograničenja holivudskih konvencija, Ashby je stvorio obujmom nevelik, no visoko kvalitetan i ujednačen opus koji i danas nadahnjuje brojne darovite redatelje poput Wesa Andersona i Alexandera Paynea. Ashbyjevi filmovi afirmiraju i slave slobodarski duh šezdesetih, ističući osobite, neprilagođene i neprilagodljive pojedince i njihova individualna prava u sukobu s društvenom opresijom i nametnutim autoritetima. Protagonisti njegovih filmova socijalni su autsajderi i marginalci koji spletom okolnosti postaju protagonisti ili katalizatori važnih društvenih promjena, odnosno ljudi koji gubeći iluzije na vlastitim sudbinama shvaćaju nerijetko okrutne načine funkcioniranja društva i njegovih mehanizama. Jedan je od takvih autsajdera i osebujni gospodin Chance, musilovski čovjek bez svojstava koji Kosińskom i Ashbyju služi kao lakmus-papir za oslikavanje stanja u američkom društvu potkraj 60-ih, u vrijeme rata u Vijetnamu, seksualne revolucije i vladavine osporavanoga Richarda Nixona.

Posve nepismeni, neobrazovani i asocijalni vrtlar Chance (sjajni i za Oscara nominiran Peter Sellers), zacijelo zatajeni ili posvojeni sin netom preminula bogataša u romanu jednostavno nazvana Stari, mentalno je hendikepiran, emotivno hladan, zbunjen, distanciran, izrazito povučen i autističan sredovječni čovjek koji se nakon starčeve smrti odjednom nađe na ulici, izvan sigurnosti visokih zidova koji su od rođenja štitili njegov skučeni svijet. Jedina saznanja koja posjeduje o životu i ljudima izvan starčeve vile, usporeni je Chance, koji je takvo ime dobio jer se rodio posve slučajno, stekao beskrajnim gledanjem televizije. U svakom slobodnom trenutku kad nije radio u vrtu Chance je buljenjem u mali ekran poput spužve upijao imena ljudi, njihove kretnje i riječi, jednako kao i bjelosvjetske toponime i neke neizbježne pojmove iz opće kulture te ih dakako pojednostavnjene i degenerirane naknadno primjenjivao u odnosima s ukućanima. Uz preminuloga Starog, kojega je vrlo rijetko viđao, ti su se ukućani svodili isključivo na tamnoputu služavku Louise, sredovječnu ženu kojoj Kosiński i Ashby u filmu posvećuju znatno više pozornosti no u romanu.

Vrtlar bez svojstava

U odnosu proznog predloška i filma može se reći da je film u velikoj mjeri na dobitku, jer su u njemu zbog prirode medija i realističnijega konteksta neki u romanu tek skicirani odnosi znatno produbljeni i elaborirani te dodatno iskorišteni za potenciranje određenih značenja, poruka i satiričnih žalaca. S na filmu proširenim likom spomenuta služavka Louise tako postaje svojevrsna glasnogovornica izrabljivane i pauperizirane crnačke manjine, ona zdvaja nad mogućnošću da „čak i obični idiot ako je bijelac može postati ugledni član društva i predsjednikov prijatelj“, čime Kosiński efektno nadopisuje svoj u nekim segmentima lapidaran i tek skiciran roman. Isto se može reći i za usložnjavanje satiričnih žalaca, značenjskih slojeva i religijske simbolike priče u kojoj se primjerice jedina žena u Chanceovu vrtu zove Eve. Kad ga ona slučajno ozlijedi automobilom te dovede u svoj raskošni dvorac i upozna sa suprugom na samrti, Chance će se pretvoriti u svojevrsnu parafrazu Zeliga Woodyja Allena, odnosno u antipod protagonista zvana Divljak iz romana Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja. Naime, slično načinu na koji Zelig kameleonski mijenja lik i postaje identičan osobi pored koje se nalazi, istodobno gubeći vlastita svojstva, tako i Chance oponaša ponašanja ljudi ponajprije s malog ekrana, ali i iz svoje blizine, te preuzima njihove manire i načine izražavanja. Shvativši da ponavljanjem dijelova sugovornikovih rečenica na njega može ostaviti dojam pažljiva slušatelja, te ponavljajući jednostavne rečenice o održavanju vrta, godišnjim dobima i prirodnim ciklusima, Chance će postati spomenuti čovjek bez svojstava u kojem će svatko pronaći osobine koje mu odgovaraju.

U filmu snimljenu prije gotovo tri i pol desetljeća i nagrađenu Oscarom za najbolju sporednu ulogu Melvyna Douglasa te Zlatnim globusima za njega i Sellersa, Chance funkcionira i kao svojevrsni uvijek aktualni preteča odnosno antipod kazahstanskoga novinara Borata, s tom razlikom što Borat Ameriku razobličava na agresivan, provokativan i tendenciozno vulgaran način, dok Chance to čini posve mirno i bez ikakvih nakana, samim svojim postojanjem. Upravo stoga Chance i jest superioran Boratu, u onoj mjeri u kojoj je hit Sache Barona Cohena inferioran remek-djelu Hala Ashbyja.