Najbolje od neomanirizma

U Kipkeovu je svijetu sve klizno, nestalno i višeslojno, a do eventualnih spoznaja dolazi se putujući labirintima umjetnikove (pod)svijesti, gdje kao osnovne niti vodilje figuriraju intuicija i senzibilitet za tek naoko nepovezane simultanosti odnosno podudarnosti

Unutrašnjost Umjetničkog paviljona u Zagrebu sastoji se od četiri međusobno labavo odijeljene cjeline: središnja potkupolna dvorana, dva posve simetrična i prostrana krila te – dimenzijama najmanji – dio smješten točno nasuprot ulazu odnosno predvorju. Koncipirajući svoju najnoviju izložbu objedinjenu pod naslovom Policijsko dvorište, Željko Kipke u suradnji s kustosom Brankom Franceschijem spomenutu će arhitektonsku zadanost iskoristiti na logičan i, zapravo, optimalan način; svakoj prostornoj pripala je po jedna izložbena cjelina. Nadalje, tri izložbene cjeline mogu se smatrati dijelovima autorova najnovijega opusa, a ona četvrta retrospektivne je naravi. Tako je pod kupolom smještena cjelina Predatori, filmofili i boca vina, u istočnom se krilu nalazi Nadzorna kamera, u zapadnom Bulevar devet života, a nasuprot ulazu Kratki vodič kroz sedamdesete i osamdesete. Toliko o neprijepornim činjenicama, koje posjetitelj – nakon što pročita informativni pano – može saznati već u predvorju izložbe.

Bulevar devet života

Preklapanje umjetnosti i života

Nakon toga, međutim, on je prepušten individualnom i nerijetko fatalno zavodljivu svijetu Željka Kipkea. U tom je svijetu sve klizno, nestalno i višeslojno, a do eventualnih spoznaja dolazi se putujući labirintima umjetnikove (pod)svijesti, gdje kao osnovne niti vodilje figuriraju intuicija i senzibilitet za tek naoko nepovezane simultanosti odnosno podudarnosti. Michelangelo je navodno znao govoriti kako on samo oslobađa već postojeće skulpture iz sirovih kamenih blokova. Slična metafora mogla bi se primijeniti i na Kipkeov rad, samo što njega ne zanimaju tvarne skulptorske komponente, već (pod)svijest o vlastitoj egzistenciji. Ovdje je, zapravo, riječ o izvorno dišanovskom principu radikalnoga preklapanja umjetničkih postupaka sa životom kao takvim. Duchampova će umjetnost, po riječima svestranoga Williama Copleyja, u jednom trenutku doista napustiti slikarsko platno i prerasti u život. A Kipke iz obilja najrazličitijih životnih situacija – bez obzira sudjelovao on u njima ili ih tek pasivno promatrao – ali i vlastitih snova, odabire one za koje smatra da iz nekog razloga to zaslužuju. Time ih mikelanđelovski oslobađa svih neželjenih viškova što su se stjecajem okolnosti zatekli unutar percepcijskoga kanala, a samim time i priprema za povezivanje u nadasve složene (pseudo)realne narativne cjeline odnosno sustave. Intelektualne strategije za kojima će taj najveći neomanirist u Hrvatskoj posezati u svojem radu doista su raznolike; on cjelokupnu stvarnost dekonstruira da bi je iznova konstruirao. Za razliku od Duchampa, Kipke se pri proširivanju umjetničke paradigme u područje vlastitoga života nipošto ne odriče tradicionalnoga slikarstva. Tretirat će ga, naime, posve ravnopravno i integralno s tekstom i filmom, što nas dovodi do jedne od ključnih odrednica za razumijevanje njegova stvaralaštva. Riječ je o poetici apsolutne medijske ravnopravnosti.

Dio iz cjeline Bulevar devet života

Ishodišta te poetike na izložbi u Umjetničkom paviljonu inteligentno su i sažeto prikazana unutar cjeline Kratki vodič kroz sedamdesete i osamdesete. Nizovi konceptualno i na određeni način procesualno osmišljenih fotografija što ih je Kipke realizirao prije više od trideset godina u sebi će, naime, već nedvojbeno sadržavati i jasne naznake filmskoga promišljanja. Uostalom, jedan od takvih nizova – Some girls – odmah će i dobiti svoju filmsku inačicu. Ali naznake budućega bavljenja filmom mogu se osjetiti i u seriji slika na kojima slikar nanosi bijelu boju na tvrdu podlogu isključivo s namjerom da je potom odmah i sastruže. Postupak nanošenja i struganja pritom je – ovisno o slici – ponavljan desetak ili znatno više puta. Iako klasifikacija ovih radova pod primarno ili analitičko slikarstvo nipošto nije pogreška, sam autor u njima je skloniji sagledavati paradigme za filmski medij ili, konkretnije, za svojevrsnu ručno izvedenu višestruku ekspoziciju. Retrospektivni dio izložbe na uvid nudi i filmove izvorno snimljene u svrhu dokumentiranja slikarskih akcija ili performansa, koji su potom, na začudan način, poprimili i sve karakteristike autonomnih umjetničkih uradaka. Riječ je o kratkim filmovima Velika bijela spirala, Dozivanje kiše, Crni četverokut, Tonzura križa i Crno crnje od crnoga, od kojih je posljednji vjerojatno najzanimljiviji.

Neobične podudarnosti

Kipke je, čini se, već i u ranom razdoblju svojega stvaralaštva bio u magičnom dosluhu s neobičnim podudarnostima!

Potkupolni prostor zaprema cjelina Predatori, filmofili i boca vina, a čini ga pet slika i jedan objekt. Jedna od slika položena je na pod, točno ispod središnje osi kupole. Naslovljena je Spirala uspjeha, a prikazuje ljude na crvenom tepihu. Svi gledaju prema gore – u ovom slučaju u kupolu – a promatrač sliku može obilaziti i na taj je način sagledavati iz različitih vizura a da joj ne naruši osnovnu kompozicijsku logiku. Pažljiviji će posjetitelj izložbe možda zapaziti zanimljivu podudarnost: on kruži oko ove slike slično kao što je prije 27 godina oko Kipkea biciklom kružio Boris Vidović, kamerom bilježeći njegovu slikarsku akciju iz koje će potom nastati film Crno crnje od crnoga... Tik uza sliku na podu Umjetničkog paviljona nalazi se boca vina s etiketom na kojoj je prikazan Staljin. Okrutni diktator volio je dobru čašicu, ali i filmove, što ga dovodi u izravnu vezu s prizorom crvenoga tepiha na slici ispod. Ali još jedan diktator, a riječ je o Josipu Brozu Titu, također je volio gledati filmove. Moćnici poput njih dvojice filmove su samo gledali, ali su društvo oko sebe itekako režirali. Činili su to izokrenuto, pa će ih stoga Kipke na zidnim slikama Boljšoj teatar i Festival di Pola, zajedno s njihovim svitama, prikazati okrenute naglavačke. Osim toga, likove Tita i Staljina nužno vežemo i uz povijesna razdoblja dvaju ratova – Drugog svjetskog i Hladnog – koja su bila bremenita špijunskim aferama i ubojstvima, na što se pak referiraju preostale dvije slike ovoga ciklusa pod nazivima Lago d’Orta i Dramma di Lurs.

Cjelinu Nadzorna kamera postavljači izložbe smjestili su u istočno krilo. Na ulazu u zgradu u kojoj se nalazi ured zagrebačkoga fotografa Fabijanića Kipke će zapaziti nadzornu kameru. Ništa neobično, svijet je već odavno postao globalni Big Brother! Ali od tog trenutka on odlučuje fotografirati svaku nadzornu kameru na koju će naići na putu od Fabijanićeva ureda do svoje kuće. Na taj način mapirana je i osviještena jedna nadzorna ruta. Umjetnik će je i naslikati te tako – u određenom smislu – vratiti nekoć izgubljen stvarni život na slikarska platna. Rekli bismo, svojevrsni kontragambit jednom već odavno uspostavljenu Duchampovu gambitu! Ali prije realizacije spomenute nadzorne rute Kipke će u Budimpešti pogledati izložbu Thomasa Ruffa koja je reagirala na voajerizam u ime države. Bio je to, po njegovim riječima, prvi impuls. Od toga trenutka cjelokupna stvarnost počinje se vrtjeti oko nadzornih kamera. Umjetnik i sam nadzire. I to upravo one koji najviše nadziru. S prozora svojega stana, naime, kontinuirano i iz ruke snima sve faze podizanja nove zgrade koja će uskoro postati sjedištem nacionalne obavještajne službe. Kadrovi što ih njegova kamera bilježi izrazito su monotoni, ali iza i oko kamere odvija se život. Ljudi umiru, prikazuju se filmovi i otvaraju izložbe, na televiziji gostuju različiti likovi, diljem svijeta dolazi do vojnih odnosno policijskih intervencija, umjetnik sanja... Kipke iz mnoštva događanja i osobnih dojmova odabire samo ono što se uklapa u njegov začudan svijet, a pritom mu uvelike pomaže i urođena intuicija. Na taj način nastao je i film, u kojem se monotoni prizori gradilišta javljaju poput svojevrsnog refrena, a sve ostalo akutni su ispadi vječno dinamične stvarnosti.

Mačji rakurs

Zapadno krilo posvećeno je mačkama. Željko Kipke nedvojbeno voli mačke. Donosi im hranu u dvorište, a otvoreno simpatizira i opasku jednog fiktivnog privatnog detektiva: „Više volim mace od pasa jer ne postoje policijske mace.“ Nesumnjivo, odlično polazište za razvijanje nečega što će autor nazvati mačjim rakursom. Uostalom, istinski umjetnici svojim će nas karakterom od svih životinja najviše podsjećati upravo na mačke. Najrazličitije manifestacije mačaka – od onih živih, preko naslikanih ili nacrtanih na najrazličitijim predmetima i reklamnim tablama, pa sve do fotografija žena s mačjim maskama na licu ili pak dvostruke špijunke kodnog imena La Chatte – postat će uporišne točke u putovanju/potrazi za fiktivnim Bulevarom devet života. Stvarnost i mašta pritom će se isprepletati, a gradovi mijenjati. Kvart u kojem bi se trebao nalaziti spomenuti bulevar Kipke, dakako, mapira u tehnici ulja na platnu, a putovanje do njega opisuje s pomoću slikarstva i književnog teksta kroz dvanaest kratkih slika/poglavlja uz dodatak jednoga post scriptum. A kao ravnopravan, nipošto dominantan, medij javlja se, dakako, i film. Prizori se izmjenjuju u gotovo pravilnom ritmu, a cjelokupni ugođaj blizak je nečemu što bismo mogli nazvati melankoličnom napetošću.

Izložba Policijsko dvorište zasigurno je najintrigantnija i za posjetitelje najzahtjevnija izložba koju je u Zagrebu trenutno moguće vidjeti. U tom smislu s nestrpljenjem iščekujemo Roberta Wilsona u Klovićevim dvorima!