Lutka traži pisca!

PIF bi nakon 45 godina, pokretanja akademije i sve većeg angažmana hrvatskih kazališta u međunarodnim vodama morao napraviti iskorak u festival selekcije.

Festival više ne treba naše lutkarstvo samo informirati, nego zapaliti, izazvati, dobaciti rukavicu. Organizatori to mogu. Samo se trebaju odlučiti i usuditi

Završio je 45. PIF i sve ljubitelje kazališta, a posebno lutkarstva, obradovao izdržljivošću. Ove je godine nastupilo petnaest kazališta iz deset zemalja (Bjelorusija, Brazil, Bugarska, Kanada, Nizozemska, Rusija, Španjolska, Češka, Slovenija, Hrvatska), a najboljima su proglašene male autorske predstave: djeca su odabrala Kovčežić priča iz São Paula, a međunarodni žiri proglasio je kao najbolju mariborsku predstavu Kada je Šlemil išao u Varšavu. No izvješće uglednog međunarodnog stručnog žirija na završnoj svečanoj dodjeli nagrada, koje je pročitala Marija Leko, odmah nakon pohvale: „Ovaj je PIF pokazao i raznolikost tehnika animacije, i pristupa lutki, i sposobnost da lutka govori i za male i za velike“, ukazalo je: „Generalni je problem u viđenim predstavama dramaturgija predstave. Naime, često se nedostatak dramaturgije i jasno ispričane priče nadoknađuje raznim efektnim sredstvima efekta radi.“ I to je točno.

Prizor iz predstave Kada je Slemil išao u Varšavu (Grand Prix)

Upravo zbog toga na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (UAOS) sve je spremno za početak studija dramskog pisanja iz kojega će nužno proizaći i pisci lutkari i dramaturzi za lutkarske predstave. Naime, pokazalo se da je škola u današnjem vremenu nužan uvjet za razvoj nekog područja.

Važnost škole za podizanje razine animacije…

Kao na primjeru razvoja lutkarske animacije. Koliko god je PIF četrdeset i pet godina dovodio vrhunske lutkarske stručnjake u Zagreb i pokazivao vrijedne svjetske predstave, nužno je bilo pokrenuti školu koja će sustavno razvijati određeno znanje. Upravo na ovom PIF-u vidjeli su se rezultati sad već osmogodišnjega studija. Sadašnji i bivši studenti nisu samo bili duhoviti najavljivači nego su i pokazali četiri predstave, diplomske radove završetka trogodišnjega studija glume i lutkarstva, od koje dvije ravnopravno stoje s ostalim ostvarenjima i mogle bi biti u ponudi svakog ozbiljnog lutkarskog kazališta.

Prva je namijenjena najmlađima, Čarobnjak iz Oza, autorski rad Mateje Grabić, koja je zajedno s mladim lutkarima (Selma Mehić, Martina Stjepanović i Ivan Ćaćić) duhovito i znalački ispričala priču o potrazi za Ozom. U maloj kućici za zastorima, uz ginjole i velike lutke zijevalice uspjeli su animirati desetak lutaka i dinamično nas voditi kroz priču. Druga je za nešto stariju publiku, Početak kraja Tvrtka Štajcera po motivima romana Sadako hoće živjeti. Štajcer je s Justinom Vojaković Fingler, Selmom Mehić, Ivanom Gudelj i Lidijom Kraljić (koji odlično animiraju prilagođenu bunraku-tehniku) ispričao tužnu priču o djevojčici koja nakon pada atomske bombe živi između bolničkog kreveta i snova/noćnih mora. Uz to, bivši osječki akademci sudjelovali su u predstavama izvan Hrvatske (u nagrađenoj mariborskoj u režiji Jelene Sitar igrala je Aja Kobe) kao i u svakoj predstavi iz Hrvatske bilo da je došla iz Rijeke (odlični Veli Jože Renea Medvešeka, koji je dobio nagradu za najhumaniju poruku, scenografiju i glazbu), Osijeka (Doktor Jojboli) ili Splita (Kako se vjetar spustio među ljude). Te dvije predstave režirala je Tamara Kučinović, također bivša studentica UAOS-a, koja je nastavila specijalizaciju i završila režiju u Sankt Peterburgu, čime je postala prvi diplomirani lutkarski redatelj u Hrvatskoj, a očigledno izrasta u vrlo važnu lutkarsku osobnost!

Snimio Ivan Špoljarec

Naime, lutkarstvo kod nas ima dva problema. Jedan je da ga često podcjenjuju kao zabavu za dječje rođendane iako je ono umjetnost koja može obuhvatiti i više od glumačkoga teatra, a druga je da vlada mišljenje da te predstave može raditi svatko. Režira tko i kako hoće, a glumci često glume za publiku dok lutku nose pod rukom ili mlate njome, što Stijepo Mijović Kočan zove primitivnom animacijom ili fingiranjem animacije. To rade glumci koji su u lutkarskim kazalištima završili privremeno, dok ne nađu nešto bolje. A diplomirani je lutkar ne samo obrazovan i bogat znanjem o animaciji nego ima i drukčiji odnos prema lutki i drugu samosvijest. On je ponosan što je lutkar, on radi svaki, pa i najmanji, zadatak unutar lutkarske predstave kao da je Hamlet na sceni Kraljevskoga kazališta u Londonu! Oni i za najmanju ulogu nude redateljima razna lutkarska rješenja jer vjeruju u svoje zvanje! I to se vidi, a taj angažman dodaje vrijednost predstavi, onu koja je nužna, ali je tako često nema da smo se navikli na to. Sljedeći je korak da Zagrebačko kazalište lutaka primi nekoliko školovanih mladih lutkara i možemo očekivati renesansu hrvatskog lutkarstva.

Selekcija ili bacanje rukavice

Livija Kroflin godinama vodi PIF. Trenutačno je urednica programa, ali su je na otvaranju i zatvaranju zvali i izbornicom i voditeljicom i u toj zbrci naziva i leži problem. Ona je vrlo kompetentna osoba za lutkarstvo jer je već dugo godina aktivna u vrhu svjetske udruge (UNIMA), u izboru je za docenta na UAOS-u, gdje je osmislila i vodi program lutkarstva. Upravo je doktorirala i objavila knjigu Estetika PIF-a (MCUK, 2012), gdje zaključuje da je PIF, nastojeći dovesti sve ono što je relevantno u svjetskom kazalištu u nekom mogućem vremenskom rasporedu, bio „repertoarno kazalištem za publiku (…) ali i izvor najrazličitijih informacija, lutkarsko učilište“.

To je točno i ta je uloga vrlo važna, ali mi se nekako čini da bi PIF nakon 45 godina, pokretanja akademije i sve većeg angažmana hrvatskih kazališta u međunarodnim vodama, ipak morao napraviti iskorak u festival selekcije. Festival više ne treba naše lutkarstvo samo informirati (pa nam na otvaranjima pokazivati predstave stare pedeset godina koje su doista antologijske, ali se na njima vidi točno koliko su stare), nego zapaliti, izazvati, dobaciti rukavicu. Bilo da pokaže ono što je doista u ovom trenu najbolje (ili ono što je in) kao Festival svjetskog kazališta, bilo da dovodi provokativno i ono što će možda postati in kao što je to godinama radio Eurokaz. Vjerujem da taj iskorak može napraviti i Livija Kroflin i Međunarodni centar za usluge u kulturi, kao organizator. Samo se trebaju odlučiti i usuditi.