Jesu li hrvatski zakoni loši ili nas štite od goreg?

Sada je već svakomu jasno: novoj vlasti krenulo je loše. Na to ukazuju sve važne veličine kojima se iskazuje stanje u gospodarstvu, a osobito one koje govore o padu broja zaposlenih kao i bruto domaćega proizvoda. Za vladajuće koji su obećavali brz preporod to je neugodnost, a za narod obeshrabrenje za brže poboljšanje životnih uvjeta. Koji je tomu uzrok?

Poduzetnička klima i dalje je nepovoljna

U kritiziranju stare vlasti, uz mnogobrojne nepodopštine, današnji vladajući predbacivali su joj nesposobnost da „privuče strane investitore“. I to je bilo točno. Samo nova ulaganja otvaraju nova radna mjesta koja povećavaju potrošnju i tako se – prema mišljenju suvremene ekonomske znanosti – stvara krug materijalnog i društvenog prosperiteta. Pretpostavljam da današnji vladajući nisu kritizirali ondašnje tek poradi oporbene manire da se napada sve što vladajući rade ili propuštaju uraditi. Oni su to radili vjerojatno iz uvjerenja kako je za privlačenje stranoga novca u hrvatsko gospodarstvo potrebna samo volja, koje kod HDZ-a, kao nacionalističke stranke, jednostavno nema. No kako to da su i sami zakazali u tom važnom području?

Ako pođemo od toga da svaka vlast želi polučiti uspjeh, u krajnjoj crti jer od toga ovisi obnova mandata, onda je jedini zaključak da je strane investitore u Hrvatsku jednostavno teško privući. Zašto? Jedni i drugi opravdavajući neuspjeh ukazuju na „nepovoljnu ulagačku klimu“ kao i na „kočničare na lokalnoj razini“. Pođimo od posljednjeg. Koji su to motivi kod lokalnih političara (načelnika općina, gradonačelnika ili župana) da ne prihvate izgradnju nekog proizvodnog pogona, kad iz iskustva drugih općina, gradova ili županija znaju da to znači prosperitet? Budući da je do logičnog odgovora teško doći, razloge za takvo stanje treba ipak tražiti izvan samovolje lokalnih šerifa. A oni mogu biti samo u zakonima koje donosi središnja država. Ti zakoni, kao što je poznato, stvaraju opću, pa i ulagačku klimu u nekoj državi. Jesu li stoga ti zakoni nužno loši? Ne!

Prisjetimo se: od stvaranja države – svojevoljno ili pod pritiskom – donosimo zakone po najvišim standardima, odnosno onakve kakve imaju najrazvijenije europske zemlje. To jamči njihovu kvalitetu. Problem nastaje u njihovoj primjeni jer isti zakoni ne mogu proizvoditi isti učinak u zemljama na različitom stupnju razvoja. Pritom treba imati na umu da su razvijene zemlje donijele navedene zakone tek nakon što su se razvile. Oni dakle nisu čimbenik njihova razvitka, nego njegova održanja. U relativno nerazvijenoj sredini pak oni ne moraju nužno proizvoditi napredak, nego mogu biti čimbenik njegova usporavanja, a u određenim okolnostima i zaustavljanja.

Jesu li toga svjesni naši političari? Jesu, samo što o tome iz određenih razloga nerado govore. Umjesto toga idu crtom manjeg otpora – lakše je pritiskati vlastite radnike nego bruxellesku birokraciju – pa prave pritisak na određena područja zakonodavstva (radno, prostornog uređenja, zaštite okoliša…) da ga dovedu u stanje kakvo je bilo u razvijenim zemljama dok su se razvijale. Tek kada se to dogodi, stranci će ulagati u našu zemlju. Jer zašto bi neki stranac ulagao kod nas pod istim uvjetima kao u svojoj zemlji. Više mu se isplati ulagati kod kuće ili u zemlje koje još nisu uvele njihove standarde. Osim toga pokazalo se da mnogi stranci želeći ulagati u našu zemlju nisu imali čestite namjere. Stoga se može reći da su nas samo zakoni, pa i kad su se činili apsurdni, spašavali od još većeg osiromašenja i devastacije prirodne sredine. Rezultat je toga relativna nerazvijenost, no sociolozi su davno zaključili da i zaostalost može biti prednost ako se zna dobro koristiti. U hrvatskom slučaju to se osobito potvrdilo na obali, gdje se izbjegao prvi val betonizacije odnosno apartmanizacije.

Voditi politiku u Hrvatskoj možda nikada nije bilo sofisticiranije nego danas. Za to je potrebno veliko znanje i jedinstven pristup tim teškim prijepornim pitanjima. Mi se danas nalazimo u onom stanju u kojem je nužan održivi nacionalizam, a to je, za one kojima ta sintagma teško pada, patriotizam koji ne ugrožava modernizaciju.