Jean-Jacques ili Mahniti Kandid, naš prethodnik i suvremenik

Jean-Jacques Rousseau, sinonim za individualizam, revolt, ali i apsolutni etatizam, svojim je djelom, između ostaloga, najavio ekologe, Hegela, Marxa, komunizam, Chateaubrianda, romantizam i Gidea, te započeo novi svijet

Obilježavanje tristogodišnjice rođenja Jean-Jacquesa Rousseaua nastavlja tradiciju Vienca koji je još davne 1878, u godištu X, zabilježilo stogodišnjicu njegove smrti. Iako u Viencu nije nikada prevođen (prevedena je samo Indijska koliba Bernardina de Saint-Pierrea, koji je danas poznatiji po romanu Paul et Virginie i njegovim višestrukim ekranizacijama u raznim plavim lagunama), Rousseau se odavno nametnuo kao pionir novoga doba.

Rousseau na portretu Mauricea Quentina de La Toura iz 1753.

Dok s Voltaireom završava stari svijet, s Rousseauom započinje novi, kaže već Goethe. Voltaire, sinonim vrhunca britke francuske kulture, „nečasni“ nasljednik Racinea i klasicizma, intelektom se bori protiv nepravdi i ekscesa. On ostaje vjeran tradiciji libertinaca; voli lagodan život, uživanje, luksuz i sva ovozemaljska dobra, kako to jasno kazuje njegov Le Mondain (1726). Jean-Jacques, pak, nije hedonist. Ženeva, u kojoj je rođen, protestantizam, i otac urar, ipak mu nisu mogli navijestiti njegovu sudbinu lutalice, revolucionara i „divljaka“. Usprkos stereotipu strastvena, naivna i sentimentalna ljubitelja prirode koji se ne snalazi ni u društvu ni sam sa sobom, koji će ga pretvoriti u Kandida, u Rousseaua, za razliku od Voltairea, ništa nije ni lako ni jednostavno. Mi(s)tifikacija, još za života, približava Rousseaua još jednom suvremeniku, zloglasnom markizu de Sadeu, kojega su također osudili zbog poetičkog imperativa da „kaže sve“ (tout dire). Obojica su neke vrste paradoksalnih spodoba. Jean-Jacques, krajnje velikodušan i ohol, puritanac i lažac, kolerik i mizantrop, sramežljivi egzibicionist i odvažni voajer, amalgam oksimoronskih epiteta koji će dovesti do ludila i do manije proganjanja.

Život pretvoren u niz anegdota

Kontradikcija koja se nadvija nad njegovim životom i djelom najkraći je put prema pseudopsihoanalitičkoj vulgati i karikaturi koja Rousseauov život pretvara u niz anegdota: od majke koja umire pri porodu i sedam godina starijega brata Françoisa koji je netragom nestao, ujaka protestantskog pastora i njegove supruge koji ga odgajaju, do izgona njegova oca Isaaca zbog svađe sa sugrađaninom, da spomenemo samo neke od onih što na neki način navješćuju njegov pustolovni život. Zatvorena gradska vrata postaju znak prsta Božjeg – šesnaestogodišnji Jean-Jacques odlazi u svijet. Bit će i šegrt, i sluga, i učitelj glazbe, i zabavljač, i travar, i kućni učitelj, i pomalo lopov. Gđa de Warens, barunica koja se netom preobratila na katoličanstvo, pridružit će mu se u Annecyju, zatim u Charmettesu, pored Chambéryja. Zamišljajući je kao staru bogomoljku, očaran je dobrom, željnom ženom jedva starijom od njega, a napose njezinim grudima. Njihov susret na putovanju do crkve u Annecyju, na Cvjetnicu 1728, prema Jeanu Grenieru, sudbonosan je kao i susret Dantea i Beatrice ili Petrarce i Laure. Ona, „mama“, kako je on zove, uvući će „maloga“ i u jednu vrstu ménage à trois, najprije s Claudeom Anetom, a poslije s Wintzenriedom. No mnogo važnija od sentimentalnog odgoja jest biblioteka gospodina de Conziéa, koju on pretvara u vlastitu „trgovinu ideja“.

Jean-Jacques Pradier, Kip Jean-Jacquesa Rousseaua u Ženevi

Rousseauova kuća u Ženevi (lijevo) i grob u Panteonu u Parizu (desno)

Iako se zbog gđe de Warens preobratio, ubrzo se vraća protestantizmu, mijenjajući vjeroispovijed kao žene i zanimanja, usavršavajući filozofiju dolce far niente. Izmišlja novu metodu bilježenja glazbe koju Akademija odbija uz obrazloženje da je taj sustav neučinkovit, i da ga je već izmislio otac Souhaitty. On ne odustaje i sam tiska svoju Disertaciju o modernoj glazbi. Povezuje se s nekoliko mjeseci mlađim filozofom i enciklopedistom Diderotom, koji mu 1749. povjerava bilješke o glazbi za Enciklopediju. Postaje tajnik nesposobnoga francuskog ambasadora, grofa de Montaigua u Veneciji, gdje susreće kurtizanu Zuliettu, na čiji se mudri savjet (Lascia le donne, e studia la matematica.) oglušio. Nakon godinu dana grof ga otpušta zbog neviđene arogancije. Postaje ljubavnik sobarice u konačištu ili pralje po imenu Marie-Thérèse Le Vasseur, koja će mu podariti petero djece koje on ostavlja u sirotištu. Prvi će to obznaniti upravo Voltaire u svom anonimnom pismu Les Sentiments des citoyens. Rousseauovo je naknadno opravdanje, pak, nesnosna svojta. U svakom slučaju, još jedna anegdota koja će trajno obilježiti autora koji je poslije napisao Émile ili O odgoju.

Čovjek je dobar, ljudi su loši

Ključni trenutak u karijeri Rousseau duguje Akademiji u Dijonu. Dva puta, 1749. i 1755, ona je lansirala natječaj koji je razbuktao maštu glazbenika filozofa. Prvi je postavio pitanje: je li znanstveni i umjetnički napredak pridonio uzdizanju duhova ili njihovu izopačivanju? Rousseau je slučajno naišao na Mercure de France koji je objavio natječaj kada je išao u posjet Diderotu, koji je tada bio zatvoren u Bastilji zbog svog Pisma o slijepcima. Raspravljao je s prijateljem, i ne zna se je li mu Diderot sugerirao odgovor ili je sam Rousseau došao na genijalnu ideju da su znanje, kultura i društvo samo izopačili ljude, koji su po prirodi dobri. Rousseau je dobio nagradu i u tili čas postao slavan. U dvije godine tiskano je četrdeset devet pohvala i pokuda.

Naslovna stranica Rousseauve Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima iz 1755.

Rousseauovo stajalište, prilično provokativno za prosvjetiteljstvo, proizlazi iz tvrdnje: čovjek je po prirodi dobar, no ljudi su loši. Društvo je odgovorno za sva zla jer ono izopačuje čovjeka. U stoljeću progresa Rousseau osuđuje kulturu, iako i on, kao i njegovi suvremenici, vjeruje u prvobitnu dobrotu čovjeka. Suprotstavljajući se Voltaireu, glasnogovorniku napretka, znanosti i lijepih umjetnosti, Rousseau zaziva povratak počecima, iskonu, i iskreno vjeruje u mogućnost ponovnoga početka na dobrim osnovama. Voltaire ga optužuje da želi primorati ljude da ponovno hodaju na sve četiri, no Rousseau baca rukavicu u lice povijesti i postaje neka vrsta antimodernista kompanjonovskoga tipa.

Godine 1752. njegova opereta Le Devin du village postavljena je za Louisa XV. i Madame Pompadour u Fontainebleauu. No sutradan, umjesto da ode na primanje kod kralja, on odlazi. Iste godine piše svoje Pismo o francuskoj glazbi priklanjajući se enciklopedistima, u kojem promiče superiornost talijanske nad francuskom glazbom, i melodije nad harmonijom, uzgred ošinuvši Rameaua. U povijesti glazbe ostat će zabilježen kao autodidakt i prepisivač nota koji je napisao Rječnik glazbe (tiskan 1767), na kojem je radio šesnaest godina, ali i kao autor melodrame Pygmalion, koja je nadahnula Berlioza (Lélio ou le retour à la vie).

Pet godina nakon Discours sur les sciences et les arts Akademija postavlja drugo pitanje. Rousseau ponovno odgovara i tiska svoj Discours sur l`origine et les fondements de l`inégalité parmi les hommes. Izvor je nepravdi društvo. „Čovjek je rođen slobodan, a svugdje je u okovima.“ Arbitrarne razlike poput vlasništva stvaraju nejednakost. Temeljna teza ostaje ista: civiliziranjem ljudi izgubio se čovjek. Koncepta „plemenitog divljaka“ ne želimo se odreći ni danas, na što nas podsjeća ne samo Plava laguna nego i Tarzan Edgara Ricea Burroughsa.

Jaz se između Rousseaua i društva povećava – razilazi se ne samo s Voltaireom nego i s Diderotom i enciklopedistima, koji čvrsto vjeruju u znanost, umjetnost i kulturu. Prva svađa s Diderotom buknula je jer se Rousseau našao osobno pogođenim mišlju iz Diderotove drame (Le Fils naturel) da je samo zao čovjek sam.

K tome, Rousseau je duboko, iskreno religiozan, posve moderno razlučujući svećenstvo, odnosno instituciju, od vjere u Isusa Krista. Njegovo je kršćanstvo neobično, ne-teološko. Ono niječe ma kakav oblik medijacije vjere i pretvara se u neku vrstu racionalističkog deizma, po uzoru na Bernarda Lamyja i Nicolasa Malenbranchea.

Prekretnice u povijesti ideja

Zagonetna je i figura autora koji do četrdesete godine nije napisao gotovo ništa, a koji pisanje započinje preispitivanjem ne samo društva, što je donekle uobičajeno za ono doba, nego i svake vrste kulture, znanja i misli. K tome, taj novopečeni pisac u nekoliko mjeseci izdaje tri djela, od kojih su dva zabranjena u Francuskoj, Nizozemskoj, Ženevi i Bernu: Émile ili O odgoju, jer, kao priručnik za odgoj dječaka, ponovno zastupa tzv. negativnu koncepciju obrazovanja, kojem je dužnost tek da spasi dijete od kobnih utjecaja društva i kulture, i O društvenom ugovoru. Treće, Julie ili Nova Héloïse, epistolarni ljubavni roman prepun krokodilskih suza, nastao po uzoru na Richardsonovu Pamelu, neka je vrsta protesta protiv stoljeća elegancije i „prave mjere“, koje je odmah postalo uspješnica. Sva su tri djela, objavljena 1761–1762. (najviše zbog naklonosti ondašnjega direktora knjižnice, Malesherbesa), prekretnice u povijesti ideja.

Sva su tri ponovno paradoksalna: djelo za odgoj dječaka iz pera čovjeka koji je napustio petero djece, djelo koje veliča brak dok suprug, gospodin de Wolmar, poziva Saint-Preuxa, oduvijek zaljubljena u njegovu suprugu, Julie de Wolmar, da dođe živjeti kod njih u Clarens, na obalu Ženevskog jezera, i postane član strastvenog i kreposnog menage à trois. Naposljetku i djelo slobodnjaka, gotovo anarhista, koji gradi društvo na granici totalitarizma.

Negdje između smiješnog i genijalnog, između zaprepaštenosti i divljenja, Émile postulira: učenje je zločin. Budući da djecu poučavamo isključivo zabludama i stereotipima, treba ih prepustiti same sebi osiguravajući im kućnog učitelja koji dijete prije mora štititi od svijeta no uvesti ga u nj. Trenutak je to kada slobodoumni revolucionar ponovno postaje aristokrat implicirajući da roditelj mora biti bogat. La Fontaine postaje nemoralan, a čitanje kataklizma djetinjstva.

Julie ili Nova Héloïse još je jedan Rousseauov udarac filozofiji libertinaca i slobodoumlju koje je u pariškim krugovima poprimilo odlike raskalašenosti u atmosferi opće frivolnosti i hedonizma. Jean-Jacques se mršti, podsjećajući na protestantskoga puritanca i moralizatora kakav mu je bio otac. Usprkos strastima, nema veselja. U Rousseaua je življenje ozbiljan posao, ozbiljan „do boli“. Ni traga „lakoći postojanja“. Nije on osamljen u 18. stoljeću – pridružuju mu se i La Chaussée sa svojim srcedrapateljskim komedijama i Greuze sa svojim patetičnim, moralizatorskim slikarstvom.

Njegov epistolarni roman nastao je tijekom njegova gostovanja kod gđe d`Épinay u Ermitageu, u šumi kod Montmorencyja. Gđa d`Épinay, inače Grimmova ljubavnica, imala je šogoricu, gđu d`Houdetot, u koju se jadni Jean-Jacques zaljubio. Ali ona je voljela Saint-Lamberta, koji je opsjedao Voltairea, a još i više gđu du Châtelet.

Rousseau se naposljetku posvadio sa svima, s gđom d`Épinay, Grimmom, gđom d`Houdetot, Diderotom i njegovim prijateljima. Koliko li je to daleko od njegova romana i „čistih“ strasti utroje u Clarensu. Rousseau se sklonio u Montmorency kod vojvode od Luksemburga, no ubrzo je, bježeći pred sudskim službenicima, primoran otići u Švicarsku. Život mu sve više nalikuje na roman. Postaje čak romaneskniji od njega, nevjerodostojniji.

Sklanja se u Yverdon, gdje saznaje da i u Ženevi pale njegov priručnik o odgoju. Povlači se u Môtiers-Travers, u (u ono doba prusku) grofoviju Neuchâtel. Kako je pastor nahuškao seljane na njega, oni ga tjeraju bacajući kamenje na njega. Spašava se odlaskom na otok Saint-Pierre, na jezeru Bienne.

Naposljetku odlazi u Englesku, na poziv filozofa Davida Humea, onoga koji će Kanta probuditi iz „dogmatskog sna“. Ali ubrzo će slomljeni Jean-Jacques početi sumnjati na urotu Choiseul-Diderot-Grimm-Hume, potaknutu krivotvorenim pismom pruskoga kralja Rousseauu (čiji je stvarni autor Horace Walpole), javno se svađati s Humeom i naposljetku se vratiti u Francusku.

Počinje ga obuzimati ludilo, napose manija proganjanja. Utvara si da mu trgovci, kako bi ga ponizili, prodaju neispravne ili pokvarene proizvode, da kočije skreću s puta kako bi ga zgazile ili srušile, da mu tintarnicu pune bijelom tintom kako bi ga spriječili da piše. Svoje vizije opisuje u zapanjujućim Dijalozima, poznatijima pod naslovom Rousseau sudi Jean-Jacquesu. Budući da ih nije mogao izdati (jer su ga u tome spriječili njegovi progonitelji), on odlučuje odnijeti rukopis na glavni oltar u Notre-Dame. Ali na dan kada se onamo uputio, uvečer na Božić 1776, nailazi na ogradu koju nikada prije nije vidio, koja mu priječi ulaz. Budući da ne može prići Bogu, tekst predaje Condillacu, koji ga baš i nije shvatio. Posve očajan piše Cirkular francuskom narodu – u epigrafu zaziva svakoga Francuza koji još voli pravdu i istinu. Napravio je više kopija, i sam ih dijelio na ulici prolaznicima koji su mu se sviđali, no svi ih odbijaju.

Proturječja će pratiti Rousseauovo stvaranje sve do kraja. Temeljni paradoks jednog od njegovih najvažnijih djela, O društvenom ugovoru, koje je tek dio velikoga djela od kojeg je odustao, Političke institucije, jest: kako se pionir povratka prirodi i prirodnome može pretvoriti u promicatelja i zakonodavca „novog društva“, koje u počecima ne može biti lišeno kontrole, možda čak ni prisile? Kako se lutalica, pustolov koji nepovratno osuđuje znanost, kulturu (kazalište, u njegovu pismu Lettre à d`Alembert sur les spectacles), strastveni individualist i zaljubljenik u prvobitnu i divlju prirodu, može zanimati za opravdavanje i jačanje društvenih veza?

Rousseauova ambicija uvijek je ista – vratiti se unatrag, izbrisati učinjeno, krenuti ab ovo na novim temeljima. Njegova je temeljna ideja, prema d`Ormessonovoj kratkoj krilatici: jedini je progres u regresiji. Dok filozofi vjeruju da je čovjek dobar i da postaje bolji, Rousseau vjeruje samo u prvi dio maksime. Kod njega je čovjek slomljen, ali se može ponovno izdignuti iz kala.

Čovjek je zakinuta životinja

Društveni ugovor tako je priča o regresiji. Tabula rasa Rousseauov je preduvjet za progres. Njegov se projekt oslanja na političke spise Hobbesa, Grotiusa i Pufendorfa. No isključivost njegova gledišta neugodno miriše na dva pogubna prošlostoljetna -izma. Logika sustava usmjerava ga da, iako zakleti individualist, prepusti sva svoja prava društvu kako bi osigurao vlastitu slobodu. Rousseau tužno završava, kao tiranin željan apsolutne moći koju skriva u „općoj volji“ (volonté générale), koja nije „volja svih“. Onoga tko odbije poslušati opću volju on bi „prisilio da bude slobodan“. Vrtoglava ideja, iza koje već izviruju i Otac Ubu, i Hitler, i Staljin. „Kratki spoj“ koji se dogodio na relaciji Marx–Lenjin, odnosno Lenjin–Staljin, pojavljuje se već kod Rousseaua – strast za slobodom završava u promicanju diktature. Sloboda obvezuje. Ili možda ne, budući da i sam autor, zadužen za pripremanje ustava Korzike i Poljske, nije u njih uvrstio ideje vodilje svog djela. Ipak, Društveni ugovor postat će trideset godina poslije, prema riječima Malleta du Pana, Kuran revolucionara. On je nadahnuo Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, ali i poslužio da opravda nasilje Terora. Revolucija će ga posvetiti premještajući ga već 1794. u slavni Panteon, i to sučelice Voltaireu. No svojatat će ga i kontrarevolucionari, ali i neki filozofi, među kojima i Schopenhauer.

Premda se danas spominje kao čovjek koji je već svojim prvim tekstovima postavio pitanje temelja, instrumenata i smisla prava koje bi trebalo biti jamac i nositelj jedine prave slobode, kao i pitanje normativnoga demokratskog poretka, koje su poslije razvili Emmanuel Kant u svojoj doktrini prava (1797), ali i John Rawls i Jürgen Habermas, Rousseau je svakako moguća početna točka za promišljanje pravne prakse, istodobno i one svjesno „prospektivne“, čak i utopijske, i one krajnje konkretne i primijenjene. On postavlja danas još otvorena pitanja kolektivnih, individualnih sloboda („pristanka“), ljudskoga dostojanstva, edukacijskih praksi i razlika u bogatstvu i vlasništvu. Rousseauovo nasljeđe prije je nalik spletu pitanja no ambicioznom sustavu odgovora. No kompleksnoj alkemiji političke odvažnosti i brige za institucionalnu koherenciju usprkos, Rousseau sve do Društvenog ugovora razvija temeljnu tezu koja će ga nagnati da u jednom trenutku osudi čak i razum i misao.

Taj drugi Rousseau, kontraš, u jednom trenutku proglašava promišljanje protuprirodnim stanjem, a čovjeka zakinutom životinjom, najavljujući na neki način Hegelovu formulu prema kojoj je čovjek bolesna životinja.

No Rousseau je svoj ugovor namijenio malim državama. Small is beautiful. Nadahnut modelom grčkoga polisa, i napose Sparte, i Ženevom, Rousseau se usprotivio ustaljenom divljenju engleskim institucijama (Montesquieu, Voltaire). Promicao je model izravne demokracije, no protivio se masovnom širenju znanja, smatrajući da ono uzrokuje dekadenciju u društvu.

U Švicarskoj mu je, pak, dok je bježao pred pastorom, pala na pamet ideja da napiše knjigu da se obrani i opravda. Djelo, koje je pisao potkraj života, bit će tiskano tek posthumno, pod naslovom Ispovijesti.

Slavni početak knjige najavljuje njegovu domišljatu literarnu strategiju – iskrenost je oružje izmučena čovjeka koji se bori protiv svijeta i sebe. Rousseau, nakon markiza de Sadea, ponovno zaziva posve književnu težnju da „kaže sve“. Novine se najzornije vide ako se Ispovijesti usporede s Chateaubriandovim memoarima. Posljednji nastoji izgraditi sebi spomenik. Monumentalizacija iziskuje skrivanje svega što se ne uklapa u savršenu i promišljenu, ali hladnu i glatku figuru autora. Rousseau, pak, kreće od suprotne ideje namjerna prokazivanja sebe, misleći da će silna iskrenost naposljetku od čitatelja izmamiti oprost. Priznajući sve svoje opačine, on definitivno pokapa pristojnost, skromnost, diskreciju i klasicističku litotu. Osjećajući gotovo bolesnu potrebu za otvaranjem, izloženošću i ranjivošću, Rousseau zaboravlja na dobar ukus. Nema više uvijenosti. Sirove utrobe ulaze u književnost. Slavni će preteča ohrabriti još jednog protestanta, Andréa Gidea, da napiše svoju autobiografiju Ako zrno ne dozre kao teleologiju coming-outa i kaže „ja pederast“, „uranist“, homoseksualac. No Rousseau nije „iznašao“ tek kakvu literarnu iskrenost, koja podsjeća na skandal istine parezijasta, grčkih cinika. On je, obuzet delirijem, ludilom, izmislio i novi ton koji najavljuje romantičarsko stoljeće. Njegova Snatrenja samotnog šetača pretvaraju tog uvjerenog „dromomana“ opijena flanerijom u suverenoga predstavnika predromantizma.

Individualist i etatist

Jean-Jacques Rousseau sinonim je za individualizam, revolt, ali i za apsolutni etatizam; za prirodnost i iskrenost, ali i za proturječje i skrivanje. On najavljuje i ekologe, Hegela, Marxa, komunizam, i Chateaubrianda i romantizam, ali i Gidea. Klasična studija Jeana Starobinskog iscrtava Freudovu sjenu u njegovoj sklonosti voajerizmu, egzibicionizmu i mazohizmu (s trunkom sadizma). Razgalit će narod pismima Julie i Saint-Preuxa, i šibati ga kao zakonodavac, naviještajući Robespierrea. No on je istodobno i čovjek koji, iako cinik i mizantrop, definira čovjeka kao životinju koja u sebi ima potencijal da razvije strasti, želje i razmišljanje, kao stvora koji se može usavršavati (perfectibilité).

Sjaj i bijeda svijeta, onovremenog i budućeg, ogleda se u Rousseauovu djelu arhipelagu. Prema Mauriacu, Rousseau nije uništio svijest, nego ju je izopačio, pripremio na laž i krivotvorenje. Svim priznatim zločinima usprkos, Rousseau jest i ostaje jadni ljubavnik Boga u stoljeću bezbožnika. I ma koji danas bogovi postojali, on, „Mahniti Kandid“, utočište svakoga našeg ludila, jest i ostaje ne samo naš prethodnik nego i naš suvremenik.