Grandiozna sinteza mita o Zrinskom

Golema dvosveščana sinteza Legenda o grofu Zrinskom slovačkog slavista Jana Jankoviča izuzetno je vrijedno djelo koje višestruko osvjetljava grofov lik i djela o tom legendarnom sigetskom junaku

Bratislavskoga slavista dr. Jana Jankoviča gotovo je nepotrebno predstavljati hrvatskoj kulturnoj javnosti. O njemu se dobro zna da je jedan od najplodnijih prevoditelja s hrvatskoga jezika, da je brojnim znanstvenim radovima iz područja kroatistike zaslužio ugledna hrvatska priznanja i najviše nagrade te je primljen i u HAZU. Ipak, najnovije njegovo djelo, golema dvosveščana sinteza Legenda o grofu Zrinskom (Legenda o grofóvi Zrínskom, Bratislava, 2011), u zajedničkom izdanju nekoliko instituta Slovačke akademije znanosti i sama autora, lakše bi bilo zamisliti kao rezultat višegodišnjeg rada cijelog tima znanstvenika nego samo jednoga, ma kako marljiva slavista, višestruko dokazane akribije.

Jan Jankovič

Za hrvatsku stranu svakako je manje poznata prisutnost legende o Nikoli Šubiću Zrinskom u Slovačkoj, ali vjerojatno je i Slovacima potrebno neko dodatno objašnjenje pa autor nalazi potrebnim ilustrirati prisutnost hrvatskog junaka u slovačkoj kulturnoj tradiciji nazivom bratislavske ulice:

Ulica Nikole Šubića Zrinskog jedna je od bratislavskih ulica čije je ime povezano s Hrvatskom i njezinom povijesti (Hrvatska, Gundulićeva, Gajeva, Istarska, Zagrebačka). Većina je imena nastala u razdoblju od dvadesetih do četrdesetih godina preimenovanjem prvobitnih naziva koji su bili povezani s mađarskom povijesti. Zanimljivo je da su imena praktički bez promjena sačuvale ulice nazvane po banu Jelačiću (1852) i banu grofu Nikoli Zrinskom. […] Historija imena ulice odražava povijest: 1894. Zrinyi Miklós utca, 1904. Zrinyi-utca, 1916. Zrinyi Miklos-Gasse, 1921. Zrinyiho ulica, 1927. Zrinskeho ulica, 1933–1939. Izidora Engla (bratislavski rabin), 1939. Zrinskeho ulica. Može se, dakle, konstatirati da je, osim kratkog intermeca u tridesetim godinama 20. stoljeća, sigetski junak bio i na taj način trajno prisutan bez obzira na to u kakvu se obliku njegovo ime pisalo. Oblici imena svjedoče da je Zrinskog prisvajalo više naroda iz regije, ali prije svega svjedoče i da su se Slovaci, uvijek kada su nastale povoljne okolnosti […], priklanjali zajedničkoj slovačko-hrvatskoj povijesti i njezinu vodećem predstavniku.

Ovaj citat treba čitati i u svjetlu činjenice da u gotovo svakom mađarskom gradu postoji Zrinyi utca ili Zrinski trg, baš kao i u Zagrebu. Nadmetanje u svojatanju Nikole Šubića Zrinskog između Hrvata i Mađara, na koje se ovdje posredno aludira, dobro je poznato. Za Mađare stvar je prilično jasna: bio je ugarski velikaš, ugarski intelektualac i političar i poginuo je braneći mađarski grad i svoju kraljevinu Ugarsku od Turaka. Za Hrvate je stvar još jasnija: potomak stare plemićke loze, hrvatski velikaš i vojskovođa, hrvatski ban, koji je na čelu hrabrih branitelja, velikim dijelom svojih sunarodnjaka – Hrvata, branio od islama kršćanstvo, kojemu je Hrvatska ionako bila predziđe. Štoviše, i veliki vezir i vojskovođa turski Mehmed-paša Sokolović vidi u Zrinskom hrvatskoga vođu pa mu u zamjenu za predaju Sigeta nudi vlast nad cijelom Hrvatskom.

Važni svesci o grofu Zrinskom

Hrvat kao najveći mađarski junak

Jankovičeva se znanstvena okretnost i kreativnost ogleda upravo u sposobnosti da čitatelja uvjeri na koji je način u legendi o Zrinskom sigetski branitelj, usprkos onomu nesumnjivom dijelu mađarske pripadnosti i identiteta, postao velikim dijelom hrvatski, a preko toga slavenski pa onda time i slovački junak koji postaje, uz utjelovljenje otpora kršćanstva osvajačkom islamu, posredno i dio svojevrsne slavenske protuteže velikougarskoj politici i svjetonazoru. Činjenica da je jedan od najvećih mađarskih junaka bio zapravo Hrvat i Slaven obara one ugarske nazore prema kojima su i Hrvati i Slovaci bili manje vrijedni podanici zajedničke kraljevine Ugarske, na čemu su Mađari posebno ustrajavali mnogo kasnije od vremena Sigetske bitke. Jasno, i u tim kasnijim vremenima postojala je poprilično velika razlika između položaja Hrvata i Slovaka unutar Ugarske. Hrvatska je formalno čuvala svoju državnost pa su i Hrvati imali pravo na svoju konstitutivnost prema Mađarima, dok se Slovacima nijekala pripadnost, jezik i domovina; cijela današnja Slovačka nazivala se Sjevernom Ugarskom i bila je predmetom mnogo brutalnije mađarizacije nego Hrvatska. Upravo utoliko je legenda o Slavenu, pripadniku zajedničkoga slavenskog roda, Zrinskom, u slovačkoj nacionalnoj kulturi naišla na plodno tlo. Za Slovake je bilo važno da se među hrvatskim braniteljima Sigeta – da, upravo među hrvatskim, bez obzira što je ondje bilo i Mađara i drugih – našlo i Slovaka, od kojih je posebno zapamćen Martin Bošnjak. Možda nije nevažno što njegovo prezime također asocira na hrvatske zemlje.

Johann Peter Krafft, Juriš Nikole Zrinskog iz Sigeta, 1825.

Legende o Zrinskom hranile su se književnim obradama i mitologizacijom herojske obrane Sigeta, ali i drugim događajima koji su se uklapali u svijest o otporu prema hegemoniji Pešte i Beča usmjerenoj prema slavenskim podanicima. Među važnijim događajima koji su povratno djelovali na mitologizaciju lika Nikole Šubića Zrinskog svakako je bila i urota zrinsko-frankopanska. Sudionik urote Petar Zrinski, unuk Nikole Šubića Zrinskog, svojom je pobunom protiv politike bečkoga dvora i tragičnim krajem dodao novo značenje liku svoga pretka. Nijanse značenja legendi mogle su se mijenjati, kako istražuje Jankovič, i u zavisnosti o tome koje su bipolarnosti ili napetosti u pojedinim povijesnim trenucima dobivale na aktualnosti. Riječ je ponajprije o tenzijama između Pešte i Beča, i još više o mađarsko-hrvatskoj tenziji, od kojih se i jedna i druga u različitim vremenima manifestiraju različitim intenzitetom. Ipak, legenda je uglavnom slijedila ono što je bilo važno u širem okviru pa je epohalni otpor kršćanstva islamu pridonosio karakteru legende mnogo više nego aktualne realije iz vremena života Nikole Šubića Zrinskog.

Legenda u književnim obradama

Mnogo više značenjskih nijansi pridavale su legendi književne obrade ili književne referencije. Tim putem legenda o Nikoli Šubiću Zrinskom dobiva i ona značenja koja stvarni događaj u stvarnom vremenu nije mogao imati. Jedna je od karakterističnih ilustracija te pojave citat Mate Topalovića kojim Jankovič vrlo uvjerljivo osvjetljava ovakvu aktualizaciju značenja legende. „Molim da u serdca usadite mlada: / Kad šaka Ilirah, kad toliko može, / Šta bi učinili šta, ako se svi slože“, piše Topalović stavljajući Zrinskog u službu društvenih kretanja svoga vremena. Taj primjer, unatoč slikovitosti, daleko je od toga da ukaže na temeljitost Jankovičeva postupka. Jankovič se interakcijom legende i kasnijega književnog stvaralaštva bavi mnogo podrobnije i slojevitije.

Dio ovoga opsežnog rada u kojem se autor bavi interakcijom hrvatske književne riječi i legende o Zrinskom, pri čemu je jedno i drugo principom povratne sprege poprimalo nova i dodatna značenja – također je vrlo relevantan prinos povijesti hrvatske književnosti. Svojstva spomenute tenzije ili sukoba između kršćanstva i islama, kao jednu od bitnih odrednica legende o Zrinskom, nalazi Jankovič, sasvim prirodno, već kod Marka Marulića, oca hrvatske književnosti. U tom smislu posebno je važan dio rada naslovljen Turci i grof Zrinski u hrvatskoj književnosti 16–18. stoljeća. Tu se ističe kako je već dubrovačka poezija imala znatan protuturski i izraziti slavenski karakter. Posebno se analiziraju primjerice najvažniji autor hrvatskog baroka Ivan Gundulić, zatim Junije Palmotić i Vladislav Menčetić.

Istaknuto mjesto u Jankovičevu radu dobio je i Pavao Ritter Vitezović, autor nedovršena, ali znamenita djela Croatia rediviva, kao i epa Odiljenje sigetsko. Za Jankoviča se relevantnim čini naglašavanje pojmova povezanih s atributom hrvatski, s ujedinjenjem hrvatskih zemalja, kao i naglasak na slavi slavenske države.

Neočekivano opsežna slovačka Zrinijada

Pored onih referencija koje su smještene u nešto udaljenija razdoblja od današnjice, Jankovič mnogo pozornosti obraća i onim svježijima. Na toj liniji autor analizira književni doprinos niza suvremenih pisaca, među kojima ovdje ne smijem preskočiti Milana Ogrizovića, Josipa Freudenreicha, kao i naše suvremenike Krstu Špoljara, Zlatka Tomičića i Ivana Raosa.

Za slovačku kulturu i književnu znanost posebno je vrijedan i iznimno bogat i vrlo solidno fundiran dio Jankovičeva rada koji se bavi neočekivano opsežnom slovačkom zrinaidom. Tu se spominju i analiziraju djela važnih slovačkih pisaca poput Andreja Sladkoviča, Jozefa Miloslava Hurbana, kao i Jana Kollara, ili čak Pavola Orszagha Hviezdoslava, koji je sigetskom mitu posvetio stihove na mađarskom jeziku. S obzirom na nedovoljnu prisutnost vrijedne slovačke književnosti u hrvatskom kulturnom krugu, taj će dio knjige za sada ostati pristupačniji na našoj strani samo slovakistima, ali je u smislu slovačko-hrvatske uzajamnosti ipak iznimno dragocjen te naše međusobne veze i odnose na osobit način osvjetljava.

Drugi je svezak opsežnoga djela hrestomatija, koja pruža ne samo detaljnu ilustraciju teorijskom prvom dijelu nego i njegovu čvrstu argumentaciju.

Sve spomenute karakteristike govore u prilog potrebi da se djelo objavi i na hrvatskom jeziku. Time bi se ponajprije obogatila hrvatska znanost o književnosti, ali bi i šira publika dobila štivo trajne kulturološke vrijednosti; tim više što je cijeli rad pisan tako da njegova slojevitost i bogatstvo analiziranih činjenica nisu u koliziji s tečnošću teksta, koja ga čini pristupačnim svakom obrazovanom čitatelju.