Festival posvećen publici

Obljetnički festival započeo je gostovanjem predstave La Mama Cantata, najavljenim kao pretfestivalski kazališni party redateljice Elizabeth Swados, koja je svoj školski mjuzikl napravljen s mladim i darovitim pjevačima posvetila velikoj Ellen Stewart, ženi koja je Americi otkrila europsko kazalište. I u toj je glazbeno dopadljivoj predstavi publika mogla čuti sve bitne podatke o nastanku La MaMa E.T.C., o pronalaženju putova i načina da, od pedesetih godina prošloga stoljeća pa do prvoga desetljeća novoga tisućljeća kazališna umjetnost u svim svojim najegzotičnijim oblicima dođe do publike i time je promijeni zauvijek. Jer jedna je od bitnih ideja vodilja Ellen Stewart bila i ta da nas umjetnost oplemenjuje. A drugo je njezino načelo bio vječni aktivizam, kojim je nadahnjivala ljude. I zbog kojega joj nijedan put nije bio odveć dug ako bi je na njegovu kraju očekivala neka nova predstava ili darovita osoba kojoj je trebalo pomoći. Kako je Ellen Stewart počasna građanka Zagreba, ova posveta, zapravo njezina prepjevana biografija, zanimljiva je kao teatrološka i teatrografska činjenica.

Iz predstave Gospođica Julija

Festival je službeno počeo predstavom Pippa Delbona Poslije bitke, politički i društveno angažiranim kazališnim ostvarenjem koje je također osmišljeno kao posveta, i to Pini Bausch, ali i autorovoj majci, i svima onima koji su Pippa Delbona nadahnuli u kazališnom radu. U mnoštvu izvankazališnih razloga za nastanak ove predstave izgubila se poetičnost i ganutljivost koje bismo od Delbonovih predstava mogli očekivati te je Poslije bitke u odnosu na ranija (i na festivalu viđena) djela predstava sličnoga koncepta, koji iz Delbonove osobne i intimne priče ispisuje ponekad grandiozne, a ponekad tek ironične slike, ali s nešto slabijim ishodom. Ipak, Delbono je i ovdje ostao zavodljiv i inventivan na poseban način. Početni grupni portret na sivoj pozadini scenografije dan je u čistim kontrastnim bojama kostima (crveno – bijelo – crno), prolasci izvođača scenom i njihove kratke izvedbe ponekad podsjećaju na prizore iz neke vodviljske ili cirkuske groteske. A zajednička im je radost bivanja na sceni, što se, prema kraju predstave, vidi kao osmijeh na licu, tek ponekad iskrivljen od bola. Glazba (Verdi, Paganini, Čajkovski), videoprojekcije i dijelovi tekstova (primjerice Kafka, Whitman, Rilke), ali i originalne skladbe koje izvodi njihov autor Alexander Balanescu (reklo bi se: glavom i bradom), kao i činjenica da je jedna od plesačica sama Marigia Maggipinto, članica trupe Pine Bausch, bili su više nego dovoljni argumenti da predstavu publika vidi upravo na otvaranju.

Snimio Stephen Cummiskey

Neizostavan je gost Festivala svjetskog kazališta je i Schaubühne am Lehniner Platz koja je gostovala s predstavom Gospođica Julija Augusta Strindberga (16. i 17. rujna) u režiji britanske redateljice Katie Mitchel. Radikalno čitanje klasika Mitchelova ostvaruje projekcijama koje dijelom nastaju tijekom izvedbe, a dijelom su snimljene ranije i precizno se preklapaju sa svim ostalim glazbeno-auditivnim efektima koje na sceni tijekom predstave stvara skupina snimatelja i tehničara. Strindbergovi dijalozi svedeni su na nekoliko rečenica, a sva emotivna stanja kroz koja prolaze likovi gledatelji saznaju iz perspektive trećega lika, sluškinje Christine, Jeanove zaručnice. Ali ne kazališnim sredstvima, već isključivo filmskim. Jer na sceni jest kuća u kojoj se zbiva Strindbergova drama, ali središnje mjesto u toj kući ima kuhinja u kojoj Christine sprema Jeanu kasnu večeru i koju dopiru zvuci vesele vrtne proslave. Christine i ne govori, njezin glas čuje se iz zvučnika, kao misao kojom nastoji potvrditi vlastito postojanje u kući u kojoj su sluge neprimjetne, kao komad pokućstva... što je i jedna od rečenica koju izgovara Julija u razgovoru s Jeanom. Sve ono što na ekranu vidimo bilo je moguće postići preciznim kombiniranjem raznih kadrova u kojima Christinu zapravo tumače dvije glumice, jedna koju vidimo i jedna koja markira pozicije snimljenog materijala kako bi ih publika mogla percipirati kao igrani. Područje kojim se kreće lik Christine vjerno je rekonstruirana kuhinja kraja devetnaestog stoljeća pa je gledamo dok uz svijeću reže meso, pripaljuje plinski luster ili grije vodu na starinskoj peći. Jednako minuciozno igrane su scene koje gledatelj vidi, u kojima Christine nastoji ostati nevidljiva. Christinina žudnja nije snažna, ekspresivna, ali gledatelj je vidi i osjeća. Ona je poput metafore, zamijenjena instinktivnim pokretom kojim Christine štiti trbuh kao što to trudnice obično čine u stresnim i opasnim situacijama, ili nesanicom, ili pak stavljanjem cvijeća pod jastuk kao oblikom praznovjerja i želje da joj se ostvare snovi.

Iako sjajna, konceptualno čista i dosljedna, s odličnim glumcima koji sve vrijeme igraju u istom, gestualno i emotivno minimalističkom, a istodobno prenapregnutom intenzitetu, predstava Katie Mitchel više je multimedijalna „prezentacija moći, znanja, iskustva, preciznosti“ nego emotivna i razorna drama koja će zbog bilo kojeg razloga promijeniti gledateljevu percepciju ove drame ili likova u njoj. Efektan kraj predstave jednak je njezinoj cjelokupnoj izvrsnosti. Naime, u samo jednom kadru, jednim treptajem oka i užasnutim pogledom jasno je da je Christine u kuhinji ugledala Julijino tijelo. Dramatika završnoga kadra ovoga gotovo radiodramskog i filmskog, a opet kazališnoga djela, gledatelju ostavlja dojam da je predstava trajala prekratko ili da bi je rado vidio ponovno.