Anima ipsa

Pumpanje krvi kroz krvne žile,

srčani zalisci reguliraju prolaz krvi iz klijetki,

prolazak kisika u pluća,

izlazak ugljičnog dioksida prilikom

svakog mog izdisaja.

Draguljasti organ oblika graha,

sluzavi smiješni mozak.

Ja se sama sebi samo činim.

Presijavam se iz najfinijih nijansi tirkizne,

do gotovo prljavosive.

Raspršujem ego,

od euforične sreće

do paničnog straha.

Pozadina postaje crni zastor,

samo mjesec koji bojažljivo proviruje kroz prozor

postaje bezgranična opipljiva smjesa u koju se može ući.

Ja se sama sebi samo činim.

To je samo ključ za vrata

onog što se događa u mojoj glavi

prelazeći užarene kugle lebdeći na morskim ražama

po nebu koje je zapravo more,

pjenušave dobroćudne nemani

što prolaze biciklima kroz pijesak.

Vrh,

Bljedilo,

Oštrina,

Težak zrak,

Sparina,

sve u bljeskovima.

Ja se sama sebi samo činim.

Tuđina

Sporom se brzinom krećem kroz grad.

Ne svoj, neki tuđinski,

usplahireni spoj tebe i mene.

Samo što tebe nema.

Ostajemo ja i nepoznat grad,

dok kiša pljucka po nama.

Tanke potplate na mojim jeftinim cipelama

ne podnose kišu,

a meni ona tako godi.

Ovdje gdje me nitko ne poznaje,

ne pita za nas,

imam potpuno pravo

misliti kako je

svijet ljepše mjesto

dok si bliže.

Bajka o čovjeku koji nije znao

za vrijeme

Kao djevojčica čula sam bajku

o čovjeku koji nikada nije znao koliko je sati.

Iako je uvijek nosio sat, tko god bi ga upitao za vrijeme,

kimnuo bi glavom ne rekavši ni riječi i produžio dalje.

Sada kada sam malo starija djevojčica

mislim da je taj čovjek itekako

dobro znao što koja kazaljka označuje,

samo je želio poručiti ljudima

da se ne obaziru na vrijeme,

jer ono je samo orijentir

u čudu bivanja.

Neznanje je moć

Pa da ih je na stotine, čovječe,

sam si.

Okružili su te do posljednjeg atoma tvog tijela,

a ti se svejedno gušiš jer znaš koliko si malen,

nebitan, prolazan i zamjenjiv.

Tapkajući tražiš svoj izlaz iz tjeskobe,

možda jer je gorivo ponovno poskupilo,

a možda jer tek kad legneš u krevet

upoznaješ sebe, onog koji danju to nije.

Prije spavanja moliš za:

zdravlje

veću plaću

da si voljen,

a događa ti se suprotnost.

Tražiš krivoga boga,

nečastivi daje, ali i naplaćuje

na tvojoj budućoj djeci.

Jer ti si nalik mravu: vidiš sitne predmete,

ali one velike ne.

Anima ipsa

Plastično je sve

i mi i prostor i naši umovi

zatrovani napisima želja

što se gomilaju poput zvijezda na vedrom nebu.

Kod nas je malošto vedro, a plastiku uvozimo iz Kine

ne znajući da nas zatrpava slučajnost

koju volimo nazivati srećom.

Plastična mi je i ruka koju dajem neznancu

ispirući je odmah potom,

kako na mene ne bi prenio ono malo čistoće.

Prolazim ja, prolaziš ti, sve je isto i sve različito.

Samo se jednog dana budim u kutiji od plastike

i bez zraka ostajem.

Pokušavam napuniti pluća, za trzaj

za ono što je ostalo od života.

Ali zaboravili su izbušiti rupu.

Postajem plastika, više nema razlike

između mene i kutije.

Sada znam što je sreća,

pa kriknem iz svih snaga.

Čuo me nije nitko.

Oni žele samo jedno

Pravim se da spavam.

Da me ne pronađu dok koračaju

škripavim podom utirući otiske

svojih prljavih čizama ostavljajući

odvratan trag mog nepostojanja.

Od nepravilnog disanja počne mi se štucati.

Dlanom prekrijem usta

ali ne uspijevam prigušiti zvuk.

Izdati ću sama sebe, pomislim.

Mislim da ih je troje u prostoriji,

a ja sam tako mala.

Ne trude se tiho pričati,

daju mi do znanja da su ovdje.

Vraćaju se prema izlazu,

idu po mene.

Izlaze, ne primjetivši

da je netko kod kuće.

Izađem iz sobe,

oh, uzeli su samo televizor.

Čuvarkuća

Ove godine skoro su mi sve nastradale.

Za svaku je govorio da će crknut,

jer eto trebalo ih je nabit u zemlju.

Ja tvrdim da mogu živjet u posudi.

I lijepe su. Samo trebaju posebnu brigu,

a on to nije podnosio.

Zato sam se pobrinula da u vrtu bude

dovoljno čuvarkuća da sakriju te moje

biljčice koje svako toliko provire i izlistaju se.

Ne vide se ti njihovi posebni listići.

Čak sam i u biljkama voljela one

koje su jednim dijelom skrivene

tokom određenog dijela godine.

Meni je na psihijatriji bilo lijepo.

Još su me nadrogirali da ništa ne osjećam,

vidim niti čujem.

Jer moja je dijagnoza i njima bila mistika,

a jednostavna je: dosta mi je čuvarkuća i sličnih.

Na prvoj godini biljnih znanosti

kljukala sam se draminama, jer me on

kada sam bila mala šamarao da zaspim.

Bez šamarčine nisam mogla zaspati,

nego bih trčala po kući i razbijala.

Sada su tablete zamijenile šamarčine.

Osim đurđica, obožavao je oleandre.

Isto jako otrovne biljke.

Baš su lijepi u proljeće.

Čuvarkuća sada služi samo

za pomoć kod liječenja upale uha.

Običan dan

Stopala su mi hladna jer mi je cirkulacija loša.

Nered oko mene miruje.

Jedino u dlakavom dugonogom

pauku ima života dok se spušta

niz moj kaput prebačen preko stolca.

Televizor šuti, radio ionako odavno nije u funkciji.

Razmišljam koliko kilograma prašine čovjek

očisti tokom života.

Mora da se radi o kilogramima.

Zaključim.

I dalje sjedim na kauču

s nogama na stolcu

kako bi mi se cirkulacija poboljšala.

Stari narodni recept.

Pauka više ne vidim,

pretvorit će se u prašinu

za nekoliko dana ako ne preživi.

Čujem susjeda kako laprda drugom susjedu

o akcijama u Pevecu.

Ja sam između njih dvojice.

Dođe mi da im predložim

da se zamijenimo za kuće,

jer teško ih je slušati ponekad.

Umjesto toga,

dižem se i zatvaram prozor.

Krv mi poteče u nogama,

vraški dobar osjećaj.

Podne je.

Zazvoni crkveno zvono koje čujem

samo perifernim sluhom.

Pauk je mrtav.

Primjećujem ga na crnom dijelu tepiha,

jer je on bijel, gotovo proziran.

Čujem zvuk Tomosa na kraju ulice.

To dolazi poštar s mojom kremom

za poticanje cirkulacije

naručenom prije tri tjedna putem TV-prodaje.

Smiješak mi se recipročno rasteže, jer

stopala mi više neće biti tako hladna.

Balada o muškarcu

Vratio se baš kako je i otišao.

Bez objašnjenja.

Fenderica Stratocaster ponovno je bila u funkciji,

jedna od rijetkih stvari koje nije prodao.

Čupkao je dlake s brade i od njih radio malene kuglice

koje bi neko vrijeme provlačio po rukama,

a zatim ih bacao na pod.

Ushodao se po sobi,

stalno pogledavajući na mobitel

i vraćajući ga u džep.

Mene je zanimalo plače li ikada,

na što mi je odgovorio da ga do sada nisu ulovili,

jer to radi u kupaonici,

pa kaže da dugo prazni crijeva.

To već priliči jednom muškarcu.

Dugo srati. I obilno.

Ponovno je izvadio mobitel iz džepa i rekao mi

da kažem neki broj od jedan do sto.

Na moj odgovor trideset i pet

pokupio je novčanik sa stola,

podignuo ramena u gestu što-se-tu-može

i izašao iz kuće

jer neparni mu brojevi donose sreću na ruletu.

Ne dopustite da budem

pogrešno shvaćena

Iako ne mogu sa sigurnošću odrediti točan povod

problemima koji su nam se nemilice počeli uvlačiti

u svaku česticu zida koji je od silna pušenja počeo od

bijele poprimati žutu boju kao starac koji

njegujući dugu bijelu bradu zaboravlja da puši

dvije kutije mekog pakiranja Stoše na dan,

mislim da je to bilo u doba kada je on

posjekao staru marelicu u našem vrtu.

Onda sam ga jedan dan iz nekog razloga

pitala da mi ispriča svoju priču,

o kojoj sam znala koliko i o pekačima za kruh

o kojima smo često razgovarali

u njegovoj sobi koja je više ličila na špajzu.

Bio je iritantno siguran u sebe,

uzeo gitaru u ruke, a ja sam čekala.

On je tip osobe koji potiče na pitanja,

ali ne daje odgovore.

Jedino što je tada rekao:

– Sve je krenulo i prije nego je krenulo,

a ti si tada još barbikama kosu češljala.

Dragi ljudi uvijek odlaze nedjeljom

Čekam da autobus krene s perona 206.

Čekam da se vratiš, a nisi ni otišla.

Čekam da mi mašeš dok se po mokrom pločniku

jedva čujno kreću četiri ogromna koluta koja će mi te odvesti.

Čekam da pojedeš sendvič koji sam ti potajno stavila u torbu.

Čekam da se zauvijek vratiš i budeš samo moja mama.

Čekam dan kada za nas dvije peron 206 neće postojati.

Mrzim nedjelje koje mi te uvijek odvedu.

Odlazim, mokrih obraza.