Analiza dramskog trenutka

Dubinski rez objedinjuje tekstove Darka Gašparovića o onim domaćim dramskim piscima od razdoblja moderne do suvremenoga doba koji su desetljećima zaokupljali njegovu teatrološku pozornost, pa iako ovu knjigu ne možemo opisati kao sveobuhvatni povijesni pregled, preciznim i višeslojnim analizama ona pruža dobar uvid u dramatiku spomenutog razdoblja.

Izd. Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2012.

Zasijecanjem u tkivo dramskoga teksta Gašparović raščlanjuje pitanje po pitanje koja se otvaraju u tom rezu, pa će u gotovo svim tekstovima analiza zahvaćati više razina. S jedne strane nalazimo razmatranje ključnih motiva, tema i idejnih postavki te njihove realizacije u likovima, stilu, strukturi ili jeziku drame, no kako Gašparovića nerijetko zanima čitav dramski opus, on komparirajući djela u njima prati razvoj – izmjene ili stagniranje – navedenih obilježja, također propitujući kvalitativne pomake u stvaralaštvu dramskoga pisca te njegove utjecaje i uzore. Na sljedećoj se razini ta dramska djela smještaju u društvenopolitički i ideološki okvir svoga nastanka, nerijetko s težnjom za ponovnim propitivanjem njihove kvalitete, za što se potvrde traže i u kazališnom životu određenog teksta, pri čemu Gašparovića zanimaju mogućnost njegove izvedbe i (ne)postojanje interesa za uprizorenje u različitim povijesnim razdobljima.

Sadržajna raznolikost knjige ovdje se može tek pokušati obuhvatiti s nekoliko natuknica. Određenjem Vojnovićeva Ekvinocija početkom hrvatskog „teatarskog 20. stoljeća“, knjigu i otvaraju tekstovi o tome dramatičaru, u kojima će Gašparović, vrednujući njegov rad, najvažnijim djelom smatrati upravo Ekvinocijo, dok u Dubrovačkoj trilogiji uviđa priklanjanje nedramatskoj kompozicijskoj strukturi koje se dramatičar poslije više nikad neće osloboditi. Posebno se analizira tzv. kosovski ciklus, u kojem Gašparović nalazi Vojnovićevu fanatičnu privrženost mitomanskoj ideologiji i imperijalnoj politici mlade južnoslavenske države.

Ono što je važno imati na umu pri čitanju ove knjige jest to da ovi tekstovi datiraju iz različitih razdoblja i kao takvi izraz su trenutka u kojem su nastali, pa i u njima iskazane stavove treba sagledavati kroz kontekst tog vremena. Ipak, uzevši to u obzir, jedna se idejna linija provlači gotovo cijelom knjigom, a ona se odnosi na Gašparovićevu pojačanu kritičku opservaciju Krleže i onih dramatičara koji su se formirali ispod njegova kišobrana (Matković i Supek), kao i na jasnu težnju da se dramski pisci koji su za vrijeme bivše države bili gotovo izbrisani iz kazališnoga života, poput Šnajdera ili Ivšića, dostojnim teatrološkim tretmanom vrate na zaslužena im mjesta u hrvatskoj dramatici.

Pritom, u usmjerenju ka prevrednovanju Krležinih i drama na Krležinu tragu, ne može se ne zapaziti autorova nesklonost određenim ideološkim i/ili vjerskim stajalištima (točnije, ateizmu) – koje doduše iščitava kroz socijalistički politički kontekst bivše države, no koji opstoje i danas u drukčijem kontekstu i ne moraju nužno biti neispravni. Naime, pitajući se je li Krleža svojim dramama mogao dosegnuti metateatar (koji tumači u smislu metafizičkog i transcendentnog te premašivanja kazališta kao pukoga mjesta scenskog prikaza), analizira njegove biblijske motive i likove u tretmanu kojih se pokazuje Krleži svojstvena antinomija između metafizičke žudnje i materijalističke/ateističke svijesti, čija su posljedice podlijeganje skepsi te desakralizacija i dekristijanizacija koje namjesto Boga, Logosa, postavljaju Ništa – prazno mjesto. Razlog tomu Gašparović pronalazi u Krležinoj zamjeni metafizike ideologijom koja mu je onemogućila „da dosegne evanđeoske poruke“ i time „prodor u metafizičko“. S tom pomalo radikalnom tvrdnjom o nemogućnosti poimanja metafizičkog kao posljedicom ateističkog uvjerenja, a koja u krajnjoj konzekvenci u metafizici pretpostavlja duhovnu spoznaju onoj intelektualnoj, neće se svatko složiti. Bez obzira na to, ovdje nalazimo vrijednost u drukčijem iščitavanju koje s pojedinih djela i pisaca skida veo ideološke nedodirljivosti.

Kratak pogled na erotiku u dramatici hrvatske moderne funkcionira i kao uvod u opsežniju analizu Kamovljevih drama s ključnim pitanjem: mogu li one, i koje, poslužiti kao predložak za suvremeni kazališni čin, što pronalazi u Samostanskim dramama. U dramama pak Nedjeljka Fabrija razmatraju se uspostavljanje povijesne sinteze, motiv angažmana intelektualca, usporedba s likovima Krležinih drama te problem dominacije jezika. Poseban dio analiza bavit će se dramatizacijama i uprizorenjima Fabriovih romana Smrt Vronskog i Vježbanje života.

Specifičan odgovor na političku situaciju otklonom od bilo kakva političkog angažmana, kazalište kao poezija otjelotvorena u prostoru, s glavnim motivima slobode i potrebe za ljubavlju te dosljednost u nadrealističkom tretmanu jezika, ključna su mjesta kroz koja se analiziraju dramska djela Radovana Ivšića, dok se analiza dramskog opusa Slobodana Šnajdera, među ostalim, usmjerava na pitanje žanrovskog određenja, načine autorove primjene motiva sna i smrti u dramama, istraživanje njihova bibijskog interteksta te na pitanje njihove izvedbene vrijednosti i tretmana u kazalištima. Nadalje, knjiga donosi doista vrijedne priloge o dramskom stvaralaštvu krugovaša (odnos Slobodana Novaka prema kazalištu, metafora i dramaturgija srednjeg puta u stvaralaštvu Čede Price, određivanje ključnih paradigmi Šoljanova dramskog pisma) te kronološki pregled Prologovih izdanja, u kojemu Gašparović, prateći mijene žanrovskih odrednica objavljivanih drama, pokušava iznaći neku „prologovsku dramatiku“. Kratku, ali korisnu raščlambu različitih postupaka dramatizacije književnih tekstova u suvremenom kazalištu donosi posljednje poglavlje knjige, Varia, u kojem nalazimo i razmatranje odnosa hrvatske proze i drame te pokušaj pronalaženja žanra teodrame u nas.

S jedne strane prikaz jednog osobnog teatrološkog puta, s druge uvid u hrvatsko dramsko pismo od tzv. modernih klasika do naših suvremenika, a s treće vrijedan izvor podataka o pojedinim dramama i dramatičarima, ova knjiga zadovoljava preduvjete da postane jedno od referentnih mjesta suvremene hrvatske teatrologije.