Tragač za novom umjetnošću

„Tko želi znati nešto o meni,

taj mora pomnije promotriti moje slike.“

Kao drugi od sedmero djece Ernesta Starijeg i Anne Finster, Gustav Klimt rođen je 14. srpnja 1862. u Baumgartenu, tadašnjem bečkom predgrađu, nešto zapadnije od carskog Schönbrunna, da bi nakon osmoškolke upisao Wiener Kunstgewerbeschule des k. k. Österreichischen Museums für Kunst und Industrie. U osamdesetim godinama Klimt s dvije godine mlađim bratom Ernestom i kolegom Franzom Matschom osniva Künstlercompagnie, koja dobiva narudžbe za dekoriranje novonastalih građevina po monarhiji, ali i u Beču, većinom kulturnih institucija, ponajviše kazališta i muzeja. Ernest i Franz slikaju akademski, a Gustav naginje modernizmu.

Među četrdesetak osnivača, Klimt 1897. postaje predsjednik novoosnovane umjetničke udruge Wiener Secession – bečke izvedenice europske „antiakademske“ struje u potrazi za novom umjetnošću, koja godinu poslije dobiva vlastitu zgradu na rubu bečkog Karlsplatza arhitekta Josepha Marije Olbricha. Istovremeno Klimt putuje po srednjoj Europi i dijelu Mediterana, od Salzburga do Ravenne, od austrijskih do talijanskih jezera, i na tim putovanjima crpe motive i traži nadahnuće. Na četrnaestoj izložbi Secesije, godine 1902, Klimt oslikava Beethovenov friz u Olbrichovoj zgradi kojem se uživo divio i sam francuski mu imenjak Rodin. Godinu poslije Kolo Moser, Josef Hoffmann i Fritz Waerndorfer osnivaju Wiener Werkstätte, u kojima sudjeluje i Klimt, da bi 1904. zajedno koncipirali palaču belgijskog industrijalca Adolfa Stockleta u Bruxellesu kao vrhunski primjer Gesamtkunstwerka – totalnog umjetničkog djela.

Sve to vrijeme Klimt slovi za vrhunskoga portretista, mahom dama, pa tako prijateljuje s obiteljima Flöge, Wittgenstein, Riedler, Mahler, Primavesi, Bloch-Bauer, Lederer i mnogim drugima, a intimistički obrađuje pejzaže. Uz prikaze alegorija koje radi za bečke javne zgrade vežu se brojne kontroverze oko (ne)prihvaćanja novog umjetničkog izričaja. Godine 1908. dovršava svoju najpoznatiju sliku – Poljubac, a dvije godine poslije sudjeluje na Venecijanskom bijenalu, dok mu djela otkupljuju u Veneciji, Berlinu, Münchenu, Pragu, Dresdenu. Dana 11. siječnja 1918. nakon moždanog udara Klimt ostaje djelomice oduzet. Umire u bolnici 6. veljače i pokopan je na bečkom groblju u četvrti Hietzing. (M.K.)