Svjetlosti i sjene zavičaja

„Pisati iskreno, znači pronaći svoju mladost, svoju zemlju“ (Adam Mickiewicz). Upravo to čini Ante Jakšić, rođen u Beregu (1912), privržen Podunavlju i Šokadiji, oplemenjen kršćanskim svjetonazorom: otkriva u svojim pjesmama ljudsku jednostavnost i plemenite vrijednosti djetinjstva. Danas bismo rekli da mu je zavičajna lirika transparentna, no ta očiglednost nadahnuto je usklađena s blagim i skrbnim sjećanjima na djetinjstvo nad kojim zrači milost Svevišnjega. Kontrapunkt između stvarnosti i snova koji oživljavaju djetinjstvo očigledan je i bolan. To nije samo žal za zavičajem, već je to etički i emotivno naglašena komunikacija, svojevrsna sinestezija, povezivanje simbola djetinjstva što uključuju neizgovoreni dijalog s prošlošću koje više nema. Ljubav prema djetinjstvu i zavičaju egzistira arhetipskom, drevnom harmonijom koja pjesnikovom milošću i ponovno pronađenim ushitom omogućava poetsko postojanje prošlih života u kojima se spaja idealiziranje i nostalgija, ali i nadahnuti lirizam: „A večer kada se prene i šumi prvo se javi, / i kasni poslije sati nad selom stanu u muku, / on digne uši i sluša kako mu kaplju po glavi / krupne blistave zvijezde, u grimiz ga obuku“ (Stari pas).

Izd. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU Hrvatska riječ, Subotica, 2012.

Gotovo panteističko viđenje zavičaja osmišljava atmosferu stvari i bića u kojoj bremenitost djetinjstva raste poput plime, što nas zaokuplja u danima zrelosti, kad postajemo svjesni toga da naša, poslije nadošla sudbina, ima svoje korijene upravo u djetinjstvu. Ante Jakšić je to intuitivno osjetio u svojim nostalgičnim, elegičnim pjesmama, što stotu obljetnicu njegova rođenja, kojoj je i povod izbor ove poezije („prvi samostalni izbor“!) „u njegovu zavičaju – Vojvodini, zavičaju gdje je gotovo zaboravljen, i u kojemu je posljednju knjigu objavio prije 57 godina“ – čini umjetničkim, ali i domoljubnim činom koji pjesnika Antu Jakšića stavlja u središte čitateljske pozornosti, što on nedvojbeno zaslužuje… Vrijedne i dobrodošle podatke čitamo u predgovoru Marine Balažev koja je, podijelivši knjigu Duše zemlje Ante Jakšića u dva karakteristična ciklusa (Brazde i sjećanje i Zavičaj, to su ljudi), vratila pjesnika njegovu zavičaju, učinivši vrijeme djetinjstva i žal za pejzažima zavičaja, vremenom sama pjesnika u kojem se obnavlja njegova poetska duša nadahnuta lirskim i životnim iskustvom: „Ja danas uviđam dobro taj znamen čovječje boli, / i vidim dobrotu mraka kroz koji smo išli slijepi, / jer inače ne bismo znali da u toj tegobnoj doli, / kroz bludnje velike samo izlaze ljudi lijepi!...“

Svjetlosti i sjene zavičaja vraćaju nas do izvora pjesnikova bića koji nam u potrazi za vrednotama djetinjstva u poznatim i nezaboravnim pejzažima zavičaja, vraća bliskost svijeta i neku blagotvornu jednostavnost življenja koje i neuljepšano zrači humanošću i dobrotom: „I ona kojoj je srce uvijek bilo na dlanu / dok stvarnost tako se često / dobroti sažalno smije, / jedino ona je znala, naći lijeka za ranu, / a da nikada ništa / za se tražila nije“(Majka).