Suzana

Iskapivši čašu ponovio je: „Yes, Borise, kad sam se nakon mnogo godina ponadao da je Brankino lice konačno iščezlo iz mojih košmara, ponovno sam ga počeo sanjati kako dolazi uvijek istim putem kao nepodnošljivi jecaj: Kristijane moj, što će biti s mojom Suzanom?“

Iskapio je čašu, ustao i još jednom s tridesetpetog kata oblakodera C, poslije trideset godina provedenih preko bare, pogledao panoramu grada. „Da… Kao da je jučer bilo“, sjećao se, „tu malu, bespomoćnu glavicu čudovište je u ljudskom obliku stisnulo rukama i klebereći se okrenulo njenom domu: Sad zadnji put pogledaj onu koju voliš.

Je li toga trena, s pozadinom najljepšeg zalaska sunca u svom četrnaestogodišnjem životu, vidjela majku zgrčenu od užasa? Je li čula svoj glas: Mama… Ne daj me, mama!?

Gurnuo ju je u automobil, urlajući bacio u travu njenu malu džepnu Bibliju, strgao joj odjeću i kikoćući kidisao na nju… „Sve sam to gledao s malog prozora“, kroz zube je stenjao Kristijan.

„Davno je to bilo, prijatelju, i danas ništa više ne možeš učiniti…“ rekao sam uzdahnuvši.

„...Ali sve je to ostalo u meni. Sjećam se kako sam zaleđen od straha zatvorio prozor… Utonuo u nemoć, bijes, gnjev, u blokadu svijesti bez mogućnosti da u tom času pozovem policiju, alarmiram sve što je živjelo u one dvije-tri najbliže kuće. Čuo sam samo kako je noć nad prigradskim makadamom remetilo drndanje automobila. Kojim je otišla. Poslije sam u gluhoj noći sišao u dvorište, i iz trave uzeo… evo, sačuvao sam je… njezinu malu knjigu.“ Zašutio je i pogledao u daljinu.

Uvlačio je dim cigarete čiji je konzument postao u prvoj godini na američkom sveučilištu, a ja sam glasno razmišljao o tom davnom kobnom času u kojem se nitko nije našao da spriječi, da zaustavi taj hodajući mentalni sklop čija je životna filozofija zasnovana na prodaji djece, trgovini ljudskim organima, sakaćenju… Gorak Borisov osmijeh kao da me još dublje survao u ponor nove koncepcije svijeta u kojoj su relativizirane gotovo sve ljudske vrijednosti, u jezivu tamu barbarizma i straha.

„Josipe, vršnjaci smo bili“, okrene mi se Kristijan, „imali smo četrnaestak godina… Hej! Četrnaest!“

Klimnuo sam glavom.

Duboko je povukao tri dima i bacio cigaretu. „Kad sam se nakon dvadeset dana“, nastavio je, „probudio u Vancouveru, činilo mi se da ulazim u novi košmarni san…“ Htio je nešto dodati, ali je zašutio. Zamišljao sam ga u sumračjima svog novog doma. Možda je ponekad brao nevidljiv cvijetak nade, možda je… prekinuo mi je misli vadeći iz džepa maleni format Biblije. „Evo, to mi je ostalo, to i njena fotografija sa četrnaestog rođendana“, rekao je i zašutio. I Boris je šutio, ali iz načina na koji se zagledao u Kristijana najednom smo mogli naslutiti nešto novo i zagonetno.

„Što se događa, Borise?“ upitao ga je. „Što želiš reći, ili…“

„Nešto mi je nejasno, ali izgleda da mi je i sve savršeno jasno“, nesuvislo je odgovorio.

„I jasno i nejasno… istovremeno?“ gotovo se nasmijao Kristijan.

„Ozbiljan sam. Uistinu, kažem ti da u to ni jedan ni drugi nećete tek tako povjerovati.“ Očigledno je pokušavao doći do pravoga početka priče i ostaviti dojam potpuno lišen svojih nekadašnjih komedijaških izmišljotina.

„Suzana! Kažeš… tako se zvala?“

„Da! I?„ kratko je ispalio Kristijan.

„Vidio sam je!“

Buljili smo u njega.

„U tramvaju… I razgovarao s njom“, izgovori Boris i istoga časa pogled zaledi na Kristijanovim iskolačenim očima. „Ne šalim se s ovim, prijatelju. U ratu i poslije rata nitko je više nije vidio na ulicama…“, govorio je kao da čita.

„Na ulicama?!“ Kristijan je unio svoje u Borisovo lice. „O čemu to…?“

„Tako je, nažalost…! Ali, na sreću, više ne prosi. Sada joj je utočište starački dom i…“

„Ne prosî?!“, prekinuo ga je. „Što ti govoriš? Gdje je? Kad si je vidio?“

Boris i ja smo mogli zaključiti kako je riječi starački dom prečuo jer mu je brže kucanje srca oduzimalo dah i moć percepcije.

„Čekaj, Kris. Ne prosī više! Odavno! Slušaj, sjedni… i smiri se. Samo ti donosim dobre vijesti. Predobre, uvjetno rečeno! Gledaj, Suzana je sada na duhovnoj, a i na fizičkoj razini posve nova osoba. Posebna mirnoća u njenim očima govori o sabranosti iz koje se naslućuje određeno zadovoljstvo. Možda je suzama isplakala tugu, a bol, preteška patnja, poniženja i gubici konačno očistili i oplemenili dušu. Čak joj je i smiješak, dok smo pričali, povremeno zatitrao na usnama (ili bolje reći – na mjestu gdje su joj nekada bila usne“. Posljednje je nečujno promrmljao). „Neshvatljivo je, ali duhovno ništa više nema slično s onom osobom koju su duge godine stotine tisuća građana zgrčenu, preplašenu, iznakaženu gledale kao biće s drugog planeta, kao utvaru nad kojom su i najtvrđi morali pustiti suzu. Oprosti… ovo zadnje… zanio sam se, Kris…“

„Borise, kako možeš znati da je to, baš to, bila moja Suzana? Trabunjaš! Priznaj! Poznajem te. Ali nije vrijeme za to…!“

„Prepoznao sam je, a i ona mi je to, premda nije trebalo, potvrdila dok smo pričali. A tko je sve nije upoznao na gradskim ulicama, koje su joj bile i dom i obitelj. Sjećam se, bilo je nekoliko godina uoči rata, izlazeći s Vrazove na Titovu, vidio sam, kao i bezbroj puta prije, kako sjedi na trotoaru… Iz prolazećeg mercedesa netko joj je prijeteći doviknuo: Hej, misli na obaveze! Nemoj da zaribaš…! To je bila ista ona osoba u dronjcima koju sam jednom prilikom čuo kako joj, dok je sjedjela s leđima uz fasadu zgrade na jednom bulevaru, neka žena oslovljavajući je imenom govori o njenoj majci Branki…“ Na riječ Branka kretnja moje šutnje i očiju kojima sam puzio od poda do Kristijana, pa do Borisa, srela se s njihovim nepomičnim pogledom.

„Dok je jedne strašne zime“, nastavio je Boris, „sjedila na pločniku okovanu ledom, pitao sam je ima li ikoga, odakle je, ima li načina da se spasi; da sam čuo da ima živu majku i pitao je zove li se Branka, je li njeno ime Suzana; ako želi, sklonit ćemo je s ledenih pločnika. Ni jednu riječ nije izustila. Nije ni gledala u mene. Kad sam ponovio pitanje, te je nastojao uvjeriti da postoji mogućnost njena smještaja negdje daleko od kriminalaca (i podzemlja), nakratko je na meni zadržala pogled koji nikada neću zaboraviti, ali je i dalje bila nijema. Tada sam vidio kako se jedna suza kotrlja niz onaj dio njene glave koji je nekada bio obraz, suza koja je, činilo mi se, dok se otkidala s njena izobličena lica, u vrisku zavapila zajedno s ponižavajućom i strašnom tugom njena pseudoživota. Gorak, ostavio sam je zlom i bolom zagrljenu… i produžio… Tada sam, koračajući prema centru, nastojao prodrijeti u jasan odgovor na pitanje smisla ljudskoga života.

Kristijan je nespretno tražio nešto u papirićima po džepovima, a ja sam (jer sam, kao i Boris, to ljudsko biće godinama viđao na ulicama) postavljao sebi pitanja: Kako to da Kristijan odmah nije pojurio u Dom!? I tko je mogao na ovaj način pokopati jedan ljudski život? Sjećaš li se, Josipe, pogledao me Boris, mnogi nisu mogli znati je li to nesretno stvorenje u ljudskom obliku žena ili djevojčica, djevojka, baka ili majka… dok je sjedila po ledenim gradskim pločnicima bez ljudskoga lika, nekada davno iznakažena vatrom, možda kiselinom koja je za sobom ostavila blijedožute duboke ožiljke po glavi bez ušiju, bez nosa, bez kose, po glavi iz koje su virile male, crne, tužne oči ispod gotovo prozirne crvenožute kože koja je bila zategnuta tvoreći novi detalj, suvišni i nefunkcionalni organ na nesvakidašnje iznakaženoj glavi. Nečija barbarska ‘savjest’ od nje je napravila kreaturu. Ugarak. Koji se gotovo kotrljao odavajući izgled zgnječena komada crnosmeđe boje, ljudske olupine koja se premještala s mjesta na mjesto. Po nečijem nalogu instalirana je na najprometnija gradska mjesta. Sjećaš li se lokacija? Najuži centar, širi centar… zapadni kvartovi, uglovi širokih trotoara, ćoškovi iz kojih su joj ispružene ruke, koje kao da su izrasle iz spržena hrastova debla, čekale… čekale dinar, dva, deset para… čekale od izlaska do zalaska sunca, od mraka do mraka… od mraza do mraza, čekale milostinju od stotina tisuća silueta u hodu koje su pored nje svakodnevno i svakonoćno defilirale, lelujale, žurile, šetale se, protjecale kroz njene dane i noći, kroz izgubljene godine, koračale kao rijeka vremena koja je sudbinski brzo odlazila noseći sve radosti koje nikada nije osjetila. Nad nju su se samo nadnosila, zastajala zgranuta ljudska lica – da nešto ostave, da nešto daruju, da suzu, uzdah i dinar zakotrljaju oko njenih uvijek istih poderanih prnja, oko njenih koljena sviklih jedino na dodir s betonom… da pruže ono što će joj barem jednu, malu, nevidljivu za ljudsko oko, grimasu radosti pokrenuti.

Ustajući, Kristijan gotovo krikne: „Pa… Dobro. Dobro, Borise, ali zašto nisi tražio njenu adresu?“

„Pa rekao sam da je u domu…“

U plamenu i grču Kristijanovih najedanput velikih i svijetlih očiju kao da je gorjela zapitanost: Tko je tako brzo, već po mom povratku iz škole onoga dana kad je odvedena, opustošio kuće uokolo? Nije tu više bilo ni njene majke (samo je nju imala), a kuće su, te dvije-tri kuće u blizini moje, do temelja opljačkane… Ne znam zašto sam pomislio na takav Kristijanov monolog, ali me nešto toga trena vrati ponovnom razmišljanju: Je li nju još netko ikada u polumilijunskom gradu pitao tko je… odakle je; je li još netko bio spreman angažirati socijalne gradske službe; je li nekada imala i ima li koga, majku, brata, sestru; je li nekada imala simpatiju, je li ga voljela; je li u mlade dane voljela proljeće…, zimske pahulje… Jesu li ikada i u njoj procvale ljudske želje i potrebe… Je li se sjećala uzročnika svoje tragedije… O čemu je razmišljala – godinama „nastanjena“ na gradskim trotoarima i križanjima, smrznuta u inju i tišini zaleđenih parkova, iznakažena i napuštena od svijeta – dok je možda kao u snu gledala svoje vršnjakinje kako pored nje vesele i sretne lepršaju radujući se životu?

Pogledam Borisa i kao da čujem teoriju koju je uvijek zastupao, a po kojoj smo mi homosapiensi samo početak jedne vrste pred kojom postoji predugačak put do čovjeka, do bića koje će krasiti humanost i ljubav, ljubav koja je početak i svršetak svega. S kojom se dolazi na svijet i kojoj se vraća…