Štap i tunja

Dok traje turistička sezona, sjevernjaci putuju na jug: posjećuju na moru rođake i prijatelje kojih su se silno zaželjeli, a usput pomalo i ljetuju. A kad dođe rujan, južnjaci uzvraćaju posjet, pa obilaze svojtu u Slavoniji, Međimurju i Baranji, i pritom se odaju gastronomskim užicima. Prilikom takvih posjeta i jedni i drugi ponašaju se čudno, i to do te mjere da koji put ispadaju i smiješni.

A to se neobično držanje najizrazitije manifestira u njihovu odnosu prema onome na što u svojoj sredini nisu navikli. Sasvim određeno: sjevernjake izbezumi more, a južnjake zbuni rijeka, pa i jedni i drugi privlače pažnju okoline svojim postupcima.

Eto, recimo, u srpnju i kolovozu možete na ponekom mulu uz more ugledati kontinentalca s ribičkim štapom kako zabacuje blinker i potom ozbiljno vrti kolut. No, koliko god pokušavao, neće izvući ništa, kao da lovi u bunaru. To je zbog toga što on na moru pokušava ribariti uz pomoć riječnoga pribora i na riječni način. A tu između rijeke i mora postoje bitne razlike: na rijeci je važna daljina, jer se riba drži podalje od obale, a na moru je važna dubina, jer more je često duboko i tik uz kraj. Zato će se i čovjeku s blinkerom dogoditi da na susjednom mulu spazi djecu kako izvlače ribu za ribom i to uz pomoć tunje namotane oko prsta i s komadićem luparova mesa na udici. A neće mu promaknuti ni podsmješljivi pogledi domaćih ljudi. Zato će nekamo spremiti svoj štap i neće ga vaditi sve do kraja ljetovanja.

Snimio M. R.

Ali nemojte misliti da se takve blamaže događaju samo sjevernjacima: kroz sličnu kušnju prolaze i južnjaci kad pristignu na sjever, tek što se njihovo čudaštvo manifestira na nešto drukčiji način. Jer oni očito imaju problema s rijekom na kojoj su se našli, pa ne znaju kako da se prema njoj drže.

Uzmite samo ovo: koliko god da ih domaćini nutkaju, južnjaci će svim silama nastojati izbjeći vožnju u riječnom čamcu, pa će nalaziti najbesmislenije izgovore, premda će svakomu biti jasno da je uzrok tog njihova oklijevanja strah i nepovjerenje. Osim toga, goste s mora ne zanima ni ribolov, koji je s vožnjom u čamcu često povezan, pa ih nikako ne možete nagovoriti da pokušaju pecati, a odbijaju čak i da vam samo pridrže štap, dok vi časkom skoknete u grmlje. Što se pak tiče kupanja u rijeci, to im ne treba ni spominjati: odbit će južnjaci kao da ste im ponudili ne znam kakvu perverziju.

To dolazi odatle što su svi južnjaci čvrsto uvjereni da riječna riba nije dobra za jelo, a samo je stvar njihove socijalne vještine koliko će biti kadri da to svoje mišljenje izraze tako da nikoga ne uvrijede. Isto tako, oni smatraju da je voda u rijeci užasno prljava (pogledajte samo na televiziji onu mutnu Dravu), pa da zato treba izbjegavati svaki dodir s njom. A kao vrhunac, oni se rijeke boje, jer su uvjereni da je puna virova i opasna, pa ako ih neka nevolja ipak natjera da zaplivaju Dunavom ili Savom, stanu glasno protestirati što se obala pomiče u smjeru suprotnom od toka rijeke.

A razlike u načinu na koji se južnjaci ponašaju u dodiru s rijekom, a sjevernjaci u dodiru s morem, uvjerljivo pokazuju da postoji golem raskorak u njihovu doživljaju zbilje, pa čak i u njihovu svjetonazoru. Ništa manje od toga.

Činjenica da sjevernjaci nose na more ribički štap i blinker nedvojbeno svjedoči da oni misle kako je razlika između rijeke i mora samo kvantitativna – da se tiče količine vode i veličine riba – a inače da je sve drugo manje-više isto. Južnjaci, sasvim suprotno od toga, ne žele jesti riječnu ribu zato što su uvjereni kako to što se u rijeci lovi (i to uz pomoć štapa i blinkera) nije i ne može biti riba, nego nešto sasvim drugo: more i voda za njih su dva bitno različita elementa, koliko god slično izgledali na prvi pogled.

A odatle pa do nekoga malo općenitijeg zaključka o karakteru i temperamentu sjevernjaka i južnjaka nije dalek put. Moglo bi se, doista, reći ovako: sjevernjaci se u životu snalaze vodeći se analogijama, a južnjaci vodeći se aksiomima. Zato sjevernjaci misle da su sjever i jug isto, tek što su različito smješteni, a južnjaci da su sjever i jug dva različita svijeta, koliko god bliski bili u zemljopisnom smislu.

Za sjevernjake je samorazumljivo da se iskustva stečena u jednom podneblju i jednim životnim situacijama mogu glatko primijeniti na drugo podneblje i druge životne situacije. Južnjaci, nasuprot tome, drže da svako podneblje i svaka životna situacija ima svoj specifični karakter i svoje zakonitosti, pa zato ni podneblja ni životne situacije nisu međusobno usporedivi. Sasvim je jasno da sjevernjački stav može dovesti čovjeka u mnoge zablude, a da mu južnjački može nametnuti mnoge predrasude.

Jer, iz svega ovoga što sam rekao proistječe i način na koji sjevernjaci i južnjaci shvaćaju jedni druge. Sjevernjaci vide prije svega srodnosti između sebe i južnjaka: možda su jedni psi, a drugi mačke, ali i jedni i drugi su domaće životinje. A južnjacima je mnogo važnija razlika: premda su i psi i mačke domaće životinje, oni ipak pripadaju zasebnim vrstama.

Tu naprosto nema pomoći: južnjaci vjeruju da je krajolik sudbina, a sjevernjaci u to ne vjeruju. To je po svoj prilici i razlog što se sjevernjaci koji se odsele na jug ondje brzo snađu i uklope, dok mnogi južnjaci provedu život na sjeveru, pa se ipak ondje osjećaju strancima i stalno cvile za jugom.