Srž naše nutrine

Već više od dva desetljeća svakoga kolovoza Selca su meka za pjesnike svih hrvatskih narječja, koji hrle na pjesničku manifestaciju Croatia rediviva. Ove se godine na Braču natjecalo dvadeset i troje pjesnika, a maslinovim je vijencem ovjenčan akademik Ante Stamać

Smješteno na proplanku Pliš, ponad uvale Radonja, uz brdo Sv. Nikola s istoimenom starohrvatskom crkvicom, prelijepo kameno mjesto Selca najveće je naselje na istočnom dijelu otoka Brača s današnjih, približno 800 stalnih žitelja. Arheološki nalazi pokazuju nazočnost čovjeka već u prapovijesno doba, a u pisanim izvorima Selca se kao lokalitet spominju 1184. u Povaljskoj listini. Iz pisanih izvora poznato je da su Selca i istočni dio otoka Brača naseljavali i bjegunci s kopna, bježeći pred Turcima, u 16. stoljeću. Rijetke su vijesti o stanovnicima u 16. i 17. stoljeću. Poznato je samo da su se bavili stočarstvom, posjedovali maslinike, vinograde, proizvodili med i vosak. No Selčani su već početkom 18. stoljeća uočili vrijednost vađenja kamena pa je 1710. počeo raditi prvi kamenolom, pod imenom Sv. Nikola, i otad Selca sve više napreduju, a postupno se povećava i broj stanovnika. Tijekom 19. stoljeća Selca administrativno pripadaju pučiškoj općini, a 1885. dobivaju općinu pobjedom Narodne stranke nad autonomašima i doživljavaju pun procvat, a naselje broji tristotinjak duša. U tom razdoblju iz Selaca odlazi veći broj mladih ljudi na školovanje izvan rodnog otoka, a vraćaju se sa sveučilišta u Beču, Grazu, Pragu i Padovi s novim vidicima, poticajima i širinom gledanja na sveukupna zbivanja i dostignuća u svijetu. Tako je 27. kolovoza 1883. na poticaj selačkih intelektualaca te obitelji Didolić i Štambuk, održan prvi sastanak mladeži Dalmacije, čija je svrha bila širenje narodne svijesti i prosvjete, njegovanje hrvatskoga jezika i spoznaje o vlastitom korijenju te probitak rodnoga kraja. Tada je predloženo da se osnuje društvo Hrvatski sastanak, što je ostvareno 1888.

Akademik Ante Stamać, ovogodišnji laureat

Zanimljivo je da se prve veze zagrebačke Matice hrvatske sa Selcima na otoku Braču bilježe daleke 1877, kad su braća Didolić i Ostojić utemeljili ogranak za otok Brač. U današnje vrijeme svakoga kolovoza Selca su meka za pjesnike svih hrvatskih narječja, koji hrle na pjesničku manifestaciju Croatia rediviva, koju je 1991. utemeljio rođeni Selčanin, pjesnik, liječnik i diplomat dr. Drago Štambuk, tvorac zlatne formule hrvatskoga jezika: ča-kaj-što. „Kako sam osobno obuzet jezikom, držim da je hrvatska jezična sudba valjala ići putem miješanja svih triju hrvatskih jezičnih idioma: čakavice, kajkavice i štokavice – umjesto putem bečkoga dogovora iz 1850. kojim se štokavica iz političkih razloga južnoslavenskoga jedinstva postavi iznad starijih jezičnih dionica. Zbog navedenoga odlučio sam da baštinskim danima temelj bude upravo ideja trojezičnosti – trojstvenost hrvatskoga jezika. Nazvavši tako svehrvatsku pjesničku večer ča–kaj–što s namjerom da i čakavci i kajkavci i štokavci u Selcima jednakopravno čitaju svoje distinktne stihove i da koinezacija (koine, grč. mješavina) kao diskretni, zaista diskretni naputak bude signum“ – napisao je Drago Štambuk u knjizi Maslinov vijenac 1.

Zid od poezije

Svake godine na kraju pjesničke manifestacije jedan pjesnik ili pjesnikinja biva nagrađen/a vijencem domaće masline. „Mislio sam na mnogovrsne vijence, no na kraju sam se odlučio za maslinovo drvo zbog njegove ukorijenjenosti u bračko i južnohrvatsko tlo, zbog iznimno snažnog simboličkog mu naboja“ – kaže dr. Štambuk. U protekla dva desetljeća ovjenčani su Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić-Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Joško Božanić, Mladen Machiedo, Milko Valent, Zoran Kršul i Igor Zidić. Zbog propadljivosti prirodna maslinova vijenca, Drago Štambuk došao je na zamisao da se za svakog ovjenčanika načini ploča od bijeloga bračkog mramora i u nju uklešu, uz godinu ovjenčanja, njegovo ime i autorski stihovi (do četiri retka najviše), koje će izabrati sam ovjenčanik. Tako je nastao glasoviti Zid od poezije (Lirski zid) na Trgu Stjepana Radića ili selačkoj Pjaci, gdje se i održava pjesnička smotra. Svakih pet godina utemeljitelj manifestacije Drago Štambuk uređuje i objavljuje izbor pjesama nagrađenih pjesnika naslovljen Maslinov vijenac, a dosad su objavljene četiri takve zbirke (1996, 2001, 2005. i 2011).

Zid od poezije u Selcima

Croatia rediviva obično traje jedan dan, no jubilarna dvadeseta 2010. trajala je tri dana jer je u okviru pjesničke manifestacije održan i znanstveni skup posvećen slovačkom književniku Martinu Kukučinu, alias dr. Martinu Bencuru, koji je kao liječnik djelovao u Selcima od 1895. do 1907, u kojem je razdoblju napisao svoj glasoviti roman Dom u strani (Dom na obronku); a također je održana večer poezije Karola Wojtyłe, alias pape Ivana Pavla II – čiji spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, krasi Selca uz spomenike Lavu Tolstoju, Martinu Kukučinu, Hansu Dietrichu Genscheru, Aloisu Mocku te Hrvatima Petru Didoliću, Stjepanu Radiću i Franji Tuđmanu.

Povratak životu i trajanju

Ovogodišnja Croatia rediviva održana je 3. kolovoza, a otpočela je tradicionalnim govorom Drage Štambuka, koji je osebujnim poetskim izričajem istaknuo: „Nikada za vrijeme 22-godišnje Croatiae redivivae, a toliko je stara i oživjela nam novo-stara domovina, nisam osjećao toliku težinu na srcu i beskrajnu tugu zbog zlosretnog stanja u Našoj prelijepoj i ovom jedinom svijetu. Ima li smisla, pitamo se, kulturom i jezikom, poetskom riječju – boriti se za opstanak, za spas. Odgovor, koliko god nevoljki, ipak potvrdan jest. Smisleno je boriti se s onim što nas održi kroz stoljeća, što štiti nam okomicu i hrani duh. Jer po duhu jedino opstajemo, dok po kruhu sitimo se, ali na način koji ne taži višu žeđ. U temeljima svojim opstat ćemo samo ukoliko se naslonimo na svoj štap, svoju zemlju; budemo li samodostatni i razmreženi onoliko koliko nas sirenski zov mami na umreženje. Onoliko koliko budemo svoji, kremeni i nesavitljivi; postojani u trajanju i sućuti, okrenuti svemu temeljnom na čem gradismo svijet starih i vječnih vrednota – sazdan na hridinama čovjekoljublja, pod barjakom Bogoljublja, upravljan Svevišnjim.“

Štambuk je zatim pročitao znamenitu pjesmu Maslina Vladimira Nazora te ukazao na novopostavljenu 21. ploču Zida od poezije u koju su uklesani stihovi prošlogodišnjega ovjenčanika Igora Zidića: „I za koscem / ide / Kosac“.

Ante Stamać – novi poeta oliveatus

Akademik Ante Stamać, pjesnik i teoretičar, održao je prigodni govor o poeziji Igora Zidića upozorivši na Zidićev jezični minimalizam, na poeziju koja je „škrta na riječima, izdašna na bivstvenim smislovima“. Nakon toga Igor Zidić pročitao je nekoliko svojih pjesama iz zbirke Kost i gozba (izdanje Matice hrvatske, 2011). U natjecateljskom dijelu nastupilo je 23 pjesnika i pjesnikinja: Dragutin Dumančić, Zvonimir Mrkonjić, Don Stanko Jerčić, Fabijan Lovrić, Zvonimir Sutlović, Acija Alfirević, Juro Štambuk, Vera Grgac, Velimir Pašara, Dragica Vranjić-Golub, Tatjana Radovanović, Nataša Badovinac, Sanja Mošić, Drago Štambuk, Vesna Trutanić, Diana Burazer, Božica Brkan, Vlasta Vrandečić-Lebarić, Nevenka Nekić, Ante Stamać, Admiral Mahić i Željka Čorak.

U okviru svog nastupa autorica ovih redaka održala je govor o istaknutoj hrvatskoj filozofkinji Mariji Brida, koja je prije sto godina rođena u Selcima, gdje je njezin otac češki liječnik dr. Vojtjeh Brida – nakon dr. Matije Bencura – službovao jedanaest i pol godina. Marija Brida, koju zbog njezina područja djelovanja nazivaju filozofkinjom slobode, bila je u ožujku burne 1971. izabrana za predsjednicu Hrvatskoga filozofskog društva. Zanimljivo je da se i Karol Wojtyła, poslije papa Ivan Pavao II, kojem je podignut spomenik u Selcima, poput Marije Brida bavio i bio zaokupljen djelom istih filozofa kao i ona, primjerice Maxom Schelerom, na kojem je i doktorirao. A još jedan Selčanin, dominikanac Hijacint Bošković, prvi je u Europi otvoreno analizirao nacističko zlo, pa tako s Marijom Brida „formira slobodarski dvojac koji nas navodi da Selca, kao što ih se uobičavalo nazivati mjestom biskupa i pjesnika, dodatno nazovemo i mjestom filozofa slobode.

U stanci, dok su raniji ovjenčanici Tatjana Radovanović, Drago Štambuk i Igor Zidić vijećali o novoj ovjenčanoj glavi, nastupila je estradna diva Josipa Lisac koja se – na opće iznenađenje i oduševljenje – prvo predstavila kao izvrsna recitatorica interpretirajući poeziju Side Košutić, Zvonimira Goloba i Drage Štambuka, a zatim je a capella izvela kultnu šansonu Kapetane moj skladatelja Zdenka Runjića na tekst pjesnika Tomislava Zuppe kojom je pobijedila na Internacionalnom festivalu zabavne glazbe Split 1970. Potom je Štambuk u ime ostalih vijećnika objavio tko je ove godine poeta oliveatus – akademik Ante Stamać, koji je u natjecateljskom dijelu pročitao svoje dvije pjesme Poputnica sinu i Put u Zvjezdograd. Dirnut odlukom vijećnika, akademik Stamać je izjavio: „Sretan sam i zadovoljan poglavito što ova nagrada dolazi od kolega pjesnika. Smatram da je Croatia rediviva važan prinos u afirmaciji naše trojezičnosti. Želim naglasiti kako svi skupa trebamo mnogo više cijeniti naše stare pjesnike, koji su sačuvali i razvijali naš jezik. Bez njih smo ništa, a s njima smo sve.“ Dodao je kako u hrvatskoj književnosti postoji „mnoštvo velikih pjesnika, a mi smo nastavljači“. Kao velike pjesnike naveo je A. B. Šimića, Tina Ujevića, Slavka Mihalića, Juru Kaštelana i Vesnu Parun. Sljedeće godine na Zidu od poezije pojavit će se mramorna ploča s njegovim stihovima, koja će ga ovjekovječiti kao i dosadašnje oliveate. Odlazeći iz Selaca i dočitavajući stihove na Zidu od poezije, uvijek mi posebno odjekuje stih Milka Valenta: Selca, Selca, ljubavi moja, pobuđujući želju da se vratim.