Priče u kojima pulsira suvremenost

Iako je posljednjih tridesetak godina mnogo više vremena provela u inozemstvu nego u domovini, to nije bitno utjecalo na prisutnost Nede Mirande Blažević-Krietzman u hrvatskoj književnosti. Ovdje joj naime u vrlo pristojnu vremenskom ritmu izlaze nove knjige pjesama i proze, a to je najbolja obrana od zaborava zbog tjelesne odsutnosti. Lani joj je npr. zaprešićka Fraktura tiskala knjigu pjesama Vezuvska vrata (za koju je ove godine dobila nagradu DHK-a Tin Ujević), a nedavno joj je isti nakladnik objavio zbirku pripovijedaka (dodao bih: novela i kratkih priča) Marilyn Monroe, moja majka, iz koje je većina tekstova prethodno objavljena u hrvatskim časopisima i dnevnim novinama u razdoblju od 1991. do danas.

Blaževićeva se javila u našoj literaturi sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a od početka osamdesetih boravila je sve češće i dulje u inozemstvu. Najprije u Njemačkoj, potom u SAD-u širi lepezu svojih umjetničkih interesa i talenata – piše poeziju, prozu, dramske tekstove, eseje i objavljuje ih u hrvatskim, njemačkim, francuskim, talijanskim i američkim časopisima; a izložbe slika, fotografija, skulptura te instalacija imala je u Hrvatskoj, Njemačkoj i Americi. Od 1991. živjela je u Minneapolisu, gdje je na sveučilištu bila profesorica komparativne književnosti i interdisciplinarnih studija; od 2007. živi i radi u San Diegu te u Zagrebu. Objavila je desetak zbirki pjesama, nekoliko dramskih i radiodramskih tekstova, knjigu fotografija i eseja. Što se proze tiče, najprije je tiskala dvije knjige pripovijedaka – Razglednica (1979) i Chagallov rođendan (1988), a potom tri romana: Američka predigra (1989), Ples na pepelu (1994) i The Dragonheads and the Mystery of the Twelve Magical Eggs (Zmajeve glave i tajna dvanaest magičnih jaja), napisan i objavljen na engleskome 2008.

Fraktura, Zaprešić, 2012.

Sretna je okolnost da u trenutku kad naizmjenično živi u dvije sredine, kad se našla u procijepu između dvaju jezika i dviju kultura, spisateljica nije podlegla najčešćem rješenju u takvim slučajevima – da jedno od toga eliminira za račun drugoga. Naprotiv, uspjela je u sebi razviti „dobro funkcionirajući zemljopisni, socijalni i kulturni dualizam“, tako da se u obje sredine osjeća „(kao) kod kuće“, rekla je u jednom intervjuu. Nova, američka okolina potaknula ju je da literarne teme kojima se bavi obuhvate i jednu i drugu sredinu i tradiciju. To se jasno vidi i u njezinoj novoj knjizi, nazvanoj po pripovijetki Marilyn Monroe, moja majka: od ukupno trinaest tekstova polovica ih u nekom obliku tematizira upravo tu relaciju Hrvatska : svijet (SAD, Kanada, Njemačka), što je vrlo važno za tematsku razvedenost naše suvremene proze.

Pred nama je umjetnica koja očituje visoku svijest o književnom stvaralaštvu, osobito kad je riječ o njegovoj jezičnoj dimenziji i tehnici strukturiranja teksta, spisateljica koja u svijetu oko sebe traži „situacije i pojedince koji su reprezentanti univerzalnih ljudskih emocija i slobodoumnih razmišljanja“. Ona piše „o mjestima koja iznenađuju putnike nekom svojom specifičnošću, o svakodnevici u kojoj se uvijek može naći neki mistični detalj i o sudbinama pojedinaca koji su rasuti po cijelome svijetu i koji svjesno ili nesvjesno tragaju za svojim identitetom, kućom, ljubavi, mirom sa samim sobom“. U osnovi, u njezinim se pričama najčešće varira potraga za raznim oblicima identiteta, koja onda otkriva dramatične momente ljudskih sudbina.

Tako u noveli Slobodni pad djevojka Luce dolazi iz Amerike u Dubrovnik da bi doznala nešto više o obiteljskim korijenima. Iz oskudna djedova pisma zna tek toliko da je pradjed Andrija, rodonačelnik američke grane njihova obiteljskog stabla, došao u Ameriku početkom 20. stoljeća. U Dubrovniku pronađe pradjedova najmlađeg brata, 94-godišnjaka, koji joj ispriča priču o tučnjavi Andrije i njihova srednjeg brata zbog djevojke Luce. Proklevši ih oboje Andro je bijesan otišao u Ameriku. Nakon toga nenadanog obrata, djevojci ostaje zagonetka: je li Andrina kći Luce, a poslije posredno i ona, dobila ime po njegovoj zaručnici koja ga je iznevjerila? „Je li ljubav jača od kletve?“ U kratkoj priči Ispovijed jednog početnika spisateljica je obrnula smjer migracije: Ivan je iz Kaštel Kambelovca otišao u SAD jer je „volio amerikanski Indijanci, cowboys i veliki auti“ (i od auta tamo stradao), a njegov sin John, koji je kao vojnik prošao „besmislesan“ rat u Afganistanu, sada pomaže svome nonu i noni u kambelovačkim vinogradima i proizvodnji vina; započinje život iznova. „Ja otići iz Amerike u Hrvatsku zato što moj otac bio od tamo.“

U noveli koja je dala naslov cijeloj knjizi riječ je o konstruiranju lažnog identiteta – pojavi koja je u Americi dosta raširena. Posrijedi su opsjenari, ljudi koji izmišljaju ili plaćaju „pisce u sjeni“ da za njih izmišljaju životne priče kako bi impresionirali one čiji su životi još prazniji i nezanimljiviji od njihovih. Rade to za kratkotrajnu senzacionalističku slavu i novac koji bi uz nju mogao doći. Na toj pozadini gradi se priča o losangeleskoj vozačici taksija, vještoj imitatorici Marilyn Monroe, koja iz zračne luke vozi u hotel dvojicu poslovnih partnera i prijatelja, Splićane Dina i Veljka. Vozačica odjećom, frizurom i gestama oponaša poznatu glumicu, a u razgovoru izjavi da je njezina „biološka kći“; pritom im utrapi brošuru koja je sadržavala nekoliko stranica njezine „autobiografije“ (ostalo na Facebooku). Naplaćujući vožnju zadržala je i novac za „svoju jeftinu životnu priču za dva dolara“ kako je svoj osjećaj prevarenosti iskazao Dino. Novela se zaključuje Veljkovim naoko fjakastim, pospanim komentarom, koji dakako treba shvatiti u njegovu prenesenom smislu: „Dvi najvažnije stvari u gradnji broda: sigurnost i ravnoteža. E.“ Sjajna novela, s mnoštvom oštroumnih zapažanja (npr. paralelizam automatskih radnji dvojice protagonista u hotelskoj sobi) i s nizom izvrsnih humorističnih i ironijskih efekata postignutih znalačkom uporabom splitskoga idioma.

Priča Kako smo osvojili Wimbledon prikazuje dječaka koji se u novoj domovini Americi, poistovjećujući se sa svojim sportskim idolom Goranom Ivaniševićem, imaginarno povezuje sa starom domovinom i gradi svoj životni optimizam. U Fotografijama dvojezične ljubavi opisuje se sudar emancipirane mlade žene s patrijarhalnom despocijom njezina oca – ratnih izbjeglica iz BiH koji se pokušavaju snaći u rašomonskom svijetu nove domovine. U Djevojci sa slamnatim šeširom autorica oko bizarnog događaja u gostionici sugestivno stvara atmosferu ispunjenu nejasnoćama i dvosmislenostima koja u pripovjedača/protagonista pokreće mehanizme zebnje i straha. Od tekstova koji tematiziraju književno stvaralaštvo i svijet koji na neki način pripada tome krugu (Koktel, Haljina za njihanje) posebno bih izdvojio priču Strah pisca, strah od pisca sa stilski efektno izvedenom poentom – tipom obrata koji je kod spisateljice prije iznimka nego pravilo. Na neki se način slično, samo u ovom slučaju vremenskim rezom, poentira i kratka priča Manitoba u Dardi.

Odlika je priča N. M. Blažević-Krietzman da su strpljivo građene, s dobro osmišljenom poentom, brižljivo jezično oblikovane. Iz takve autoričine predanosti nastala su i vrsna ostvarenja u kojima osjećamo bilo suvremenog svijeta.