Predvidiva »vruća« jesen

Jesen je najmirnije godišnje doba. Njezine su boje u nijansama od žutih do olovnih i teških, a zvukovi prigušeni poput šuštanja lišća i šapata kiše, što može narušiti samo kestenje dok pada po asfaltu. Tako je u našem prirodnom okruženju. U društvenom pak stanje bi trebalo biti posve suprotno. Od kada je u Hrvatskoj demokracije, ne sjećam se ni jednoga ljeta a da se za njegova političkog mrtvila nije predviđala vruća politička jesen. I premda se ona nikad nije ostvarila, predviđanja su se stalno obnavljala.

Ne znam nalazi li se za to uporište u nekim prethodnim vremenima, no najburniji politički i društveni događaji u dvjema Jugoslavijama uglavnom su zaobilazili jesen. Vidovdanski ustav donesen je ljeti, a u tom godišnjem dobu ubijen je Stjepan Radić i ustanovljena Banovina Hrvatska. U proljeće je ustanovljena i nestala NDH. U ljeto su se zbili i najvažniji događaji u drugoj Jugoslaviji: Rezolucija Informbiroa i pad Aleksandra Rankovića. Zimi je održana 10. sjednica CK SKH, a na prvi dan klimatske zime donesena je odluka u Karađorđevu o gušenju Hrvatskog proljeća. U proljeće je donesena Deklaracija te umro (a navodno se i rodio) Josip Broz Tito.

O vrućoj jeseni često se moglo čuti i ovog ljeta. Pa hoće li je biti? To mogu odrediti samo dva događaja: socijalni nemiri ili raspad vladajuće koalicije. Bojim se da smo daleko od jednog i drugog: zbog povijesnih okolnosti Hrvati baštine minimalistički mentalitet koji vrlo visoko podiže prag tolerancije na mnogobrojne socijalne nedaće, a s druge strane njihovi političari uopće nemaju praga obzira kad je u pitanju dolazak i opstanak na vlasti. Stoga je teško zamisliti da se Hrvati uskoro pobune zbog teških socijalnih prilika (ili možda one i nisu toliko teške u minimalističkom obzorju), kao što je nezamislivo da bi se vladajuća koalicija, izgrađena na programskoj i interesnoj osnovi, raspala.

Jedino što možemo očekivati ove jeseni jest pojačana oporbena djelatnost u koju će se konačno (nakon Hrvatskih laburista koji nisu mirovali ni ljeti) uključiti i HDZ. „Puhat ćemo vam za vratom!“ najavljivali su vladajućima iz te stranke upravo za ovu jesen. (Toliko im je trebalo da poslože stvari razbacane nakon unutarstranačkih izbora.)

E pa kako će izgledati to hadezeovsko „puhanje za vratom“ Kukuriku koaliciji? Vrlo predvidivo! Na svaki prijedlog, inicijativu, izjavu, nacrt zakona… vladajućih, hadezeovci će graknuti kao na nešto loše, neprincipijelno, nedosljedno…, a u krajnjem slučaju veleizdajničko, „crveno“, jugonostalgično. Ta zar nisu tako kukurikali ovi njima samo s nekim drugim predznacima dok su bili u oporbi. Tako, dakle, mora biti! To su pravila igre!

Teorija igara govori pak da ona mogu biti i drukčija. Znanstveni napori koji su u nju od sredine 20. stoljeća ulagali matematičari, ekonomisti i biolozi(!) doveli su do uvida kako „jedinke u stalnoj životnoj interakciji ‘uviđaju’ da se kooperativno ponašanje nerijetko više isplati od agresivnosti“. O tome sam više puta pisao na ovom mjestu, no ako mi hadezeovci ne vjeruju kao bivšem političkom kolegi, zašto ne povjeruju znanstvenicima poput Johna von Neumanna i Oskara Morgensterna (Theory of Games and Economic) te Johna Nasha, koji je za rad na toj teoriji dobio Nobelovu nagradu.

Da naši političari prihvaćaju teoriju igara, počet ćemo slutiti kad čujemo da oporbeni vladajućima i obratno kažu: to nije loš prijedlog… uz određene uvjete tu bismo inicijativu mogli podržati… ne sporimo vaše zasluge za razvoj demokracije… No to se zacijelo neće dogoditi već ove jeseni. Šteta!