Povratak Nabucca na Peristil

Uz burne ovacije i velika iščekivanja publike ispraćena je jedina operna produkcija ovogodišnjega Splitskog ljeta, nekoć jedine operne perjanice među svekolikim glazbenim festivalima u Hrvatskoj. Naknadno je iz tehničkih razloga otkazano (na otvaranju najavljeno) gostovanje Splitskog ljeta s Gotovčevim Erom s onoga svijeta 28. srpnja u Vrlici (rodnom mjestu libretista Milana Begovića i izvorištu folklornih poticaja utkanih u to djelo), tako da je operni dio programa spao na jedan jedini naslov – krunu talijanskoga željeznog repertoara, posebice kada je ansambl splitskog HNK-a u pitanju, Nabucco Giuseppea Verdija (izveden 14, 17. i 19. srpnja).

Govoreći u brojkama, bila je to premijera pete produkcije te opere na istom festivalu nakon prve izvedbe ostvarene 1962. i od tada podložne uvijek novim redateljsko-dirigentskim iščitavanjima. Slučajno ili ne, upravo je posljednja predstava Splitskog ljeta na otvorenoj pozornici Peristila prije ove i bila izvedba opere Nabucco 24. srpnja 2009. u režiji Georgija Para i pod vodstvom talijanskoga dirigenta Lorenza Castriote Skanderbega. Nakon toga, dva su ljeta sasvim preseljena na zamjensku pozornicu splitskih Prokurativa, koja nije ni približno zadovoljila prostornim ni akustičkim zadanostima zahtjevnu splitsku publiku naviklu na idealnu autentičnu pozornicu kakvu već sam po sebi pruža Peristil. Sasvim u skladu sa skinutom patinom na peristilskom višetisućljetnom kamenu, naslage uhodanih izvođačkih manira i nataloženih krivih konvencija poznate partiture uklonio je maestro Nikša Bareza, ujedno umjetnički ravnatelj festivala, povevši se za detaljnim Verdijevim uputama, koje je imao prigode detaljno proučiti iz izvornika za vrijeme svojih višestrukih dirigentskih angažmana u milanskoj Scali. Na suradnju je pozvao talijanskog redatelja Ivu Gueru, koji se također u koncepciji oslanjao na povijesne scenske okvire opere oratorijskoga tipa s prilično statičnim izmjenama masovnih i solističkih prizora. Guera je radnju smjestio u bilo koje, vremenski neodređeno doba. Kostimografskom je paru – Leu Kulašu i Najdi Kromić – sugerirao realistične prizore Bliskog istoka s aluzijama više na Irak, Afganistan ili Jemen nego na elemente židovskog folklora. Pritom je zanemaren element razlike između Babilonaca i Židova iskorišten kao mogućnost da se izrazi svjesni komentar aktualnih zbivanja u regiji u koju je i Verdi smjestio svojeg Nabucca.

Izvrsni Ivica Čikeš u liku velikog svećenika Zaccarije

Glavni je izazov inscenacije bio u sceni i rasvjeti s obzirom na stroge zahtjeve i restrikcije restauratora da kamen Peristila – osim same scene – ne smiju dodirivati nikakvi nosači, scenografija ni rekviziti. Scenografkinja Dinka Jeričević poslužila se jednostavnom konstrukcijom klupa koje su se nasred podija po potrebi pretvarale u tribine, lomaču ili logorsko-zatvorske rešetke. Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović odlučio se za diskretne prirodne tonove uz svesrdnu pomoć zornih videoprojekcija multimedijskoga dvojca Willem Miličević – Vice Rossini, koji je svojim simulacijama dinamično mijenjao fizionomiju Peristila sve do završne sugestije rušenja peristilske fasade i zasljepljujućeg božanskog svjetla u trenutku udara božje strijele u Nabucca, koji se drznuo proglasiti bogom.

Predstavu su svakako obilježile i dojmljive interpretacije solista snažnih glasova i dramskih gesti, među kojima su se posebno isticali gosti iz inozemstva opravdavši ukazano povjerenje: u naslovnoj je ulozi cjelovitu kreaciju scensko-glazbenog dramaturškog izraza oblikovao argentinski bariton Fabian Veloz, donijevši ujednačenu paletu tonova kako u toplim frazama lirskih, tako i oštrim istupima dramskih situacija. Za razliku od njega, njegova rumunjska kolegica, sopranistica Silvia Sorina Munteanu, dramski je uspješnije glasovno utjelovila lik pomalo histerične Abigaille, dok je pjevački pomalo zanemarila lirske trenutke te višeslojne dionice. Njezin su golemi raspon i iskričave visine rijetki glasovni fenomen potreban za tu zahtjevnu tipično verdijansku ulogu s kojom se ta umjetnica duboko saživjela i djelovala rutinski samouvjereno. U liku židovskoga velikog svećenika Zaccarije u ponajboljem se izdanju iskazao naš nacionalni operni prvak, splitski bas Ivica Čikeš, ujedno ravnatelj Splitske opere i glazbeni ravnatelj Splitskog ljeta. Jedan od vrhunaca predstave svakako je njegova nezaboravna izvedba molitve u drugom činu („Vieni o levita…“), u kojoj su do punog izražaja došli njegova iskonska muzikalnost i intuitivni nepogrešiv osjećaj za intonaciju. Za blistavom pjevačkom podjelom gotovo da nije zaostajao ni mladi zagrebački tenor Domagoj Dorotić kao judejski plemić Ismaele, dokazavši da budućnost hrvatskih opernih produkcija može računati na njegov jedri, čvrsti, belkantistički glas. Skladu raznorodnih glasova pridonijeli su i mezzosopranistica tamnijega tembra Terezija Kusanović iz stalnog sastava Splitske opere, ovdje kao Nabuccova kći Fenena, te reski bas Siniša Štork u epizodnoj ulozi Baalova velikog svećenika. Najbolji je element domaćeg sastava svakako dojmljivi zbor Splitske opere koji obiluje kvalitetnim opernim glasovima više ili manje združenim pod ravnanjem zborovođe Domenika Briškog. Nažalost, najslabija je karika produkcije bio orkestar, koji je čak i pod znalačkim vodstvom našeg najboljeg opernog dirigenta, maestra Bareze, koji je djelo uspio dovesti do kraja bez raspada i iznenađenja, ipak otkrio slabe točke ansambla kojemu kronično nedostaje sustavniji rad tijekom godine, unutar i izvan kazališne rupe.