Pobunjeni intelektualac

Monografija Petra Selema opsežan je, reprezentativan i čvrsto strukturiran portret velikoga hrvatskog redatelja, svestrana intelektualca i književnika, obogaćen iscrpnom bibliografijom i dragocjenom vizualnom komponentom

Dvije su rane Selemove režije gotovo paradigmatske za njegov dojmljiv redateljski opus, a obje su i iznimno važne kazališne predstave u hrvatskoj scenskoj umjetnosti. Ovdje je naime riječ o režijama dvojice francuskih pisaca, Alberta Camusa i Paula Claudela, nedvojbenih utemeljitelja moderne europske misli, kako one filozofijske, tako i književne. Štoviše, možemo govoriti i o iznimnoj recepciji njihovih djela jer su davno prešla to usko europsko određenje kao relevantne činjenice u najprestižnijim scenskim prostorima po cijelom svijetu potvrđujući se kao neprolazna vrijednost na „daskama koje život znače“. Obje predstave Petar Selem režira na tada zaista intrigantnim i za hrvatsku kazališnu scenu kultnim daskama zagrebačkoga Teatra ITD, koje su obilježile sedmo desetljeće prošloga stoljeća. Prije svega treba istaknuti, među brojnima, jednu vrijednost ove opsežne i reprezentativne monografije (koju urednički potpisuje agilna Miroslava Vučić), i to onu koja donosi iznimno preciznu kronologijsku tablicu svih Selemovih režija s iscrpnim podacima o suradnicima i točnim terminima premijernih izvedbi.

Stoga ćemo se poslužiti tim pomno obrađenim podacima i navesti termine premijernih izvedbi najvažnijih (možda je bolje reći najpoznatijih?!) režija iz više razloga. Najprije zato jer i s današnjeg aspekta trebamo čitati u kronologijskoj točnosti i redateljevo intelektualno stajalište i svjetonazor u nezahvalnom pa i riskantnom političkom kontekstu ondašnjega komunističkog jednoumlja. To, naime, govori i o redateljevu ne samo intelektualnom interesu za tematsku problematiku nego i o njegovoj građanskoj hrabrosti koja je bila presudna za ustrajnost i dosljednost u svojem stajalištu, a nju je mogao imati, kako nas uči Camus, samo pobunjeni čovjek.

Redatelj čvrstih moralnih načela

Redateljski postaviti Camusova Kaligulu (3. prosinca 1967), i samo dvije godine poslije (26. travnja 1969) Razdiobu podneva Paula Claudela u tadašnjem politički indoktriniranu i neslobodnom društvu mogao je samo pobunjeni čovjek izgrađenih intelektualnih i estetskih načela te, što je jednako važno, i čvrstih moralnih načela ustrajući Camusovom dosljednošću, unatoč ozračju apsurda i straha u tadašnjem društvu.

S pokusa Verdijeve Aide u režiji Petra Selema, Statni opera, Prag, 1994.

Izborom tih pisaca danas suvremeni hrvatski redateljski klasik s europskim referencijama, a tada mladi režiser Petar Selem pokazao je upravo tu moralnu odlučnost da u svojoj redateljskoj koncepciji prenese poruku velikih francuskih pisaca u hrvatskom jeziku na hrvatskoj kazališnoj sceni u nehrvatskom društvenom i političkom kontekstu.

Kažemo li tek da je Albert Camus svojom filozofijom apsurda bio u suprotnosti s komunističkom ideologijom, kao što je to bio i Paul Claudel, zacijelo najpoznatiji pjesnik izrazito katoličke provenijencije, tada će biti još jasnije značenje redateljeve odluke o postavljanu tih pisaca na kazališnu scenu u tadašnjem hrvatskom kulturnom prostoru određenu ondašnjom vladajućom političkom strukturom. Dakle, kako smo već u prvoj rečenici naglasili, u zaista dojmljivu nizu Selemovih režija od svjetskih pisaca: Sartrea, Arrabala, Moravije, Ibsena, Brechta, Brucknera... do onih hrvatskih: Ivana Gundulića, Milana Begovića, Jure Kaštelana... te režija velikih klasika opere: Puccinija, Monteverdija, Bizeta, Bellinija, Čajkovskog, Verdija, Bartóka..., kao i hrvatskih klasika i istaknutih suvremenih opernih skladatelja: Ivana pl. Zajca, Jakova Gotovca, Rubena Radice, Milka Kelemena, Frane Paraća... iščitava se njegov široki intelektualni interes i redateljska stvaralačka radoznalost.

Kazališni fenomen Nabucco

No, kako god čitali Selemove režije, a neke među njima i nedvojbene antologijske vrijednosti jer su redateljski jedinstvene, uvijek će se, vjerujem, bez obzira na pristup golemu redateljevu opusu, spominjati pojedine, osobito njegov Nabucco. A ta, sada već i povijesna Selemova režija Verdijeva Nabucca u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, premijerno izvedena 24. lipnja 1984, od tada je desetljećima na sceni, kako u matičnom kazalištu, tako i u drugim nacionalnim kazalištima, te s jednakim uspjehom i po uglednim europskim kazalištima, za što je već dobila, osim nagrada kritike i publike, i obilježja redateljskog, odnosno kazališnog fenomena. O režijama Petra Selema u ovoj monografskoj knjizi vrlo iscrpno pišu Jagoda Martinčević, Boris B. Hrovat i Jelena Lužina dajući u svojim studijama dragocjene interpretacije njegova umjetničkog opusa artikulirajući široki tematski radijus i analizirajući njegov autorski pristup kazališnom tekstu i opernom djelu.

G. Verdi, Luisa Miller, red. Petar Selem, HNK Split, 2005.

Svakako je važno napomenuti da je Selem režirao i u uglednim europskim kazalištima, među kojima je zapažena njegova suradnja u pariškom Odéon Théâtre de l’Europe, gdje ga u umjetnički savjet poziva jedan od njegovih utemeljitelja i nedvojbeno najvažnijih europskih kazališnih redatelja druge polovice 20. stoljeća Giorgio Strehler. Već se danas može govoriti da je u postgavelijanskom razdoblju na hrvatskoj kazališnoj sceni Petar Selem, recimo s Malrauxom, „povukao svoju snažnu brazdu“, gdje čitamo njegov duboki autorski trag. No osim golema redateljskog opusa, monografija portretira Selema i u drugim, znanstvenim i umjetničkim, područjima njegova intelektualnog interesa i djelovanja, na što u svojoj studiji ukazuje Ante Stamać naglašavajući upravo te njegove osobine. Dakle, apostrofira Selema kao vrsna znanstvenika i sveučilišnog profesora, egiptologa, a kroz golemu redateljsku produkciju i njegovo umjetničko djelo, ne zaboravljajući naglasiti i druge Selemove djelatnosti.

Tonko Maroević minucioznom analizom brojnih i vrijednih Selemovih znanstvenih i esejističkih tekstova otkriva književne vrijednosti njegova pera visoko ga vrednujući u kontekstu suvremene hrvatske književnosti.

Iznimni protagonist hrvatske književnosti

Možda spomenutome u prilog najbolje govori Selemovo pero na stranicama ove monografske knjige pod naslovom Autobiografske natuknice, gdje se u prvom poglavlju, naslovljenu Letimice, kroz vrijeme prošlo, potvrđuje kritičareva teza da hrvatska književnost ima u Selemu iznimna protagonista.

Na autobiografskim stranicama saznajemo niz pojedinosti iz Selemova života, o djetinjstvu u obiteljskom domu na Mejama, na osnovi nekoliko dojmljivih sličica o atmosferi u ratnom Splitu, zatim o njegovu vaterpolskom iskustvu u splitskom Jadranu, o prvim studentskim danima u Zagrebu, ili ovaj njegov duboki doživljaj: „U Theatre Antoineu prvi sam put sreo izravno, mislim na pozornici, ljubav svoje mladosti, Alberta Camusa.“ Osobito su vrijedna njegova svjedočanstva o Hrvatskoj iz 1971: „Dana 27. lipnja 1971. održavala se u Trogiru osnivačka skupština Matice hrvatske. Izaslanici Središnjice bili smo Marko Veselica i ja.

Skupština se održavala u Gradskoj vijećnici. Atmosfera je bila puna radosti ozarene nadom.“ Čitamo i ovaj Selemov zapis: „Za režiju ne mogu kazati da je volim sve više. Volio sam je bezuvjetno od početka. Svakoj novoj predstavi pristupam kao da mi je prva, predajem se bez susprezanja. I kako ona raste, izrastam, tko zna po koji put, i ja.“ Na svakoj stranici nalazimo manje poznate činjenice iz redateljeva života ili iz njegova profesionalnog rada na sceni s glumcima i pjevačima, scenografima, kostimografima, dirigentima i otkrivamo čitajući Selema taj misterij koji zovemo i kazalište, ali, nadasve, u tim recima otkrivamo vrsna pisca u živoj hrvatskoj književnoj riječi.

Vizualno dokumentirane predstave

Zanimljivost je i vrijednost knjige i u njezinoj vizualnoj komponenti jer brojnim fotografijama dokumentira kazališne i operne predstave na mnogim scenama koje je potpisao Petar Selem. Naime, jedna je od značajki Selemovih režija i njihova likovna komponenta. Njoj pridaje Selem posebnu pozornost, što fotografije autentično potvrđuju. A izabranim tekstovima kritičara o Selemovim režijama i knjigama, zatim iscrpna bibliografija o golemom i višeslojnom opusu izlistava koncepciju monografske knjige kao čvrsto strukturiran portret hrvatskoga redatelja, svestrana intelektualca i književnika.