Pljuska malograđanštini

Histrionska ljeta dugi su niz godina zaštitni znak zagrebačkoga kazališnog ljeta, dapače, Opatovina je godinama bila jedini živi teatarski impuls u suncem umrtvljenu gradu. U posljednje vrijeme kazališni život metropole sve je bogatiji i ljeti, a vjerujemo da dobar dio zasluga pripada gotovo uvijek punoj Opatovini, koja je dokazala da zagrebačka kazališna publika ne voli postiti ni na plus 35. U svom prepoznatljivom stilu, histrionske ljetne predstave njeguju pučki teatar obogaćen redovito živom i sočnom kajkavskom riječju, ispunjen osmijesima i začinjen društvenim aktualnostima. Za ovoljetnu premijeru odabrali su komad Kalmana Mesarića Gospodsko dijete, dobrim dijelom oslonivši se na vlastitu poetiku.

Gospodsko dijete: raspjevana šestinska kajkavština na Opatovini

Svoj najuspjeliji komad, napisan 1936. u jeku socijalnog realizma, Mesarić je usmjerio na odnos sela i grada. Komad precizno pogađa tradicionalne seljake što se tvrdoglavošću i ignorancijom bore protiv duha modernog vremena i suvremene malograđane što se uzdižu u nejasne im i nezaslužene visine. Čini to neforsirano u živim, peckavim i duhovitim dijalozima, ali i jasno i oštro, kritičkom sloju predstave dajući središnju poziciju, a ne tek ulogu kulise.

Naslovno gospodsko dijete plod je ratne ljubavi kratka daha između vojnika na oporavku, budućega fiškala i bogatoga gradskog uglednika te uboge seljanke. Riječ je o lijenom Jožeku kojeg „stari mamek“ žrtvuje za dobrobit vrijedne i radišne sestrične Marice, koja nije imala tu sreću da bude plod osamljenog metka. Uboga se Marica udaje i treba joj miraz, a nema boljeg od miraza oca duboka džepa i široke ruke, posebice prema iznenada otkrivenoj kćeri. Dok plan dobro napreduje, pred publikom se sudaraju i sukobljavaju dva svijeta beskrajno različita, izazivajući osmijehe promatrača što „smijući se sceni, podsmjehuju se sebi“. U završnici komada dolazi do obrata i velike riječi koju Mesarić stavlja u usta „starom tateku“ Šimunu Trpotecu, potvrđujući stajalište predstave da je zdrava seljaština mnogo zdravija (no ne bez slabosti) od umjetne gospoštine.

Redatelj Dražen Ferenčina čvrsto se oslonio na tekst, pruživši glumcima priliku da izvuku maksimum od likova koje tumače, a čija živost nudi zanimljive mogućnosti. Uvodni dio predstave bio je najslabija točka cjeline koja je nužno prizivala dramaturške škare. Predug, prespor te nedovoljno duhovit i kritičan, nije uspio pridobiti publiku, odveć je umirivši na otvaranju. S prelaskom u grad ritam se podignuo, osmijesi raširili te smo bili dojma kao da gledamo novi komad. Važan dio zasluga za brži i duhovitiji, histrionskiji drugi dio predstave, osim samu Mesariću, pripada Adamu Končiću u ulozi „gospona tateka“, doktora Albina pl. Majura, i Neli Kocsis u ulozi njegove supruge Irme pl. Majur. Oboje su svoje likove oblikovali u prepoznatljivu stilu, čime neće ostati zapisani u analima, ali hoće u friškim osmijesima nakon predstave. Končićev plemenitaš šarmantni je kozer vrlo uvjerljive i žive kajkavštine koji sve životne odluke, kako i spada, prepušta ženi Neli Kocsis, uvjerljivoj i dopadljivoj malograđanki i oštrokondži. Vrlo dobra bila je i Biserka Ipša u ulozi „staroga mameka“ Jage Trpotec, koju je fizički pognula i maksimalno smanjila, psihički i mentalno te glumački izdignuvši je iznad svih. Tek je u prvom dijelu predstave bila odveć tiha, što je odgovaralo njezinoj krhkoj pojavi, ali ne i otvorenom prostoru Opatovine. Upravo je njezina Jaga vukla sve konce igre, vođena zdravom seljačkom logikom, velika u planiranju, ali i u porazu. Aleksandar Bogdanović oblikovao je duhovitu karikaturu srpskoga fićfirića Ace. Limitirani lik naslovnoga gospodskog djeteta Jožeka Kristijan Jaić oblikovao je zgodno, ali nije napravio korak dalje razvijanjem duhovitih minijatura.

Tara Rosandić bila je neuvjerljiva u liku Marice Trpotec, oko koje se cijela priča razvijala samo na papiru. Na Opatovini se Tarina Marica gubila u scenama u kojima je trebala voditi glavnu igru, nešto se bolje snašavši tek u trenucima kad je bila u drugom planu. Neuvjerljiva je bila i njezina odveć raspjevana šestinska kajkavština. Nije se snašao ni Hrvoje Klobučar (u alternaciji s Ronaldom Žlaburom), koji kao da nije odlučio hoće li Maričina budućeg muža Miška Habulina oblikovati kao sirotoga mužeka, ostavivši ga nedefiniranim. Zvonimir Zoričić nije imao Klobučarovih problema, oblikovavši lik Šimuna Trpoteca jasno, ali – pogrešno te je njegov starac od početka bio karikatura vječno pijana starčića u čije završne riječi na kraju nitko nije povjerovao, čime je predstava ostala bez poante.

Jaki je adut i ove histrionske predstave prostor Opatovine, koji je odlično funkcionirao kao prostor šestinskoga sela, dok se kasniji prelazak u grad poklopio s mrakom, a umjetna rasvjeta pridodala je eleganciji građanskog salona. Ika Škomrlj i Elvira Ulip kostimima su podcrtale opreku između sela i grada, posebno si davši oduška u raskošnim gradskim haljinama.

Gospodsko dijete korektna je predstava nejednaka ritma, ali sa zabavnim epizodama i živom kajkavskom riječju. Na tragu je cjeline i glumačka podjela u kojoj se našlo nekoliko uspjelih uloga, poneka duhovita karikatura, ali i ponešto promašenih rola. I sve to pred prepunom Opatovinom, što potvrđuje da zagrebačka publika i ovoga ljeta diše u histrionskom ritmu.