Pauza od braka

Ni znakovit naslov Ljeto bez muškaraca, kao ni žarkom žutom bojom obasjana naslovnica sa stiliziranim suncem kao ukrasom poznavatelje opusa američke 57-godišnje spisateljice Siri Hustvedt (uredničkim nemarom na koricama hrvatskog izdanja knjige svrstane u mlađu generaciju) ipak neće nagnati na pomisao da je riječ o izdanku već pomalo posustala tzv. chick-lit žanra. No iako se i u ovome romanu bavi brojnim „teškim“ temama, ipak je riječ o prijemčivijem i ležernijem romanu u odnosu na prethodne, premda je i to vrlo ozbiljno, promišljeno i slojevito djelo, kakva su bila i na hrvatski jezik već prevedeni autoričini odlični romani Zavezanih očiju (Profil, Zagreb, 2004) i Što sam volio (AGM, Zagreb, 2007).

Roman je pisan u prvome licu jednine iz perspektive žene (pjesnikinje i profesorice književnosti), koju nakon trideset godina braka napusti muž zbog dvadesetak godina mlađe kolegice s posla te ona, nakon kraćega boravka u bolnici zbog sloma živaca, odlazi provesti ljeto uz majku, iznajmivši stan u susjedstvu luksuznoga staračkog doma u kojemu joj majka živi. Tamo pronađe i posao predavačice kreativnog pisanja poezije grupici adolescentica te se zbliži sa ženom, mladom majkom dvoje djece, udatom za nasilnika...

Konačno, junakinjin raspad braka, raskid sa suprugom i živčani slom, paradoksalno, omogućuju joj da se ponovno izgradi, da istraži svoja ograničenja te, savlađujući brojne prepreke, rekonstruira svoje novo sebstvo i nastavi život, uz određenu promjenu prioriteta.

Već i ovako sažeto izložen sinopsis sugerira množinu tema kojima se autorica u romanu bavi – od psihološke analize junakinjina živčanog sloma, preko problematizacije braka i bračne nevjere, ali i nasilništva u braku (junakinjina susjeda) pa sve do tematizacije starenja (junakinjina majka i njezine vrlo osebujne prijateljice) kontrapunktirane beletriziranjem adolescencije (grupica tinejdžerki kojima junakinja predaje poeziju) te problema i promjena kojima proces odrastanja traumatizira mlađariju. Posredovanjem grupice adolescentica autorica tematici gasnuća života (štićenice staračkog doma) suprotstavlja buđenje seksualnosti, implicirajući na taj način i vječno kruženje života, što je postupak kojim, uz dodatak ironije i inteligentna humora Siri Hustvedt postiže da Ljeto bez muškaraca, iako bremenito teškim temama, ipak ostavlja dojam vedrine i životne radosti.

Prev. Davorka Herceg-Lockhart, Profil, Zagreb, 2012.

Osim bračnim nasiljem autorica se bavi i tzv. bullyingom, vršnjačkim nasiljem, i to onom rjeđe tematiziranom inačicom – nasiljem među djevojčicama, koje, za razliku od nasilja među dječacima, nije fizičko već psihičko te kao takvo možda čak ostavlja i dublje i trajnije traume te ozbiljnije utječe na duševni razvoj žrtve.

Ni u ovome se romanu Siri Hustvedt ne propušta pozabaviti temom identiteta, problematizirajući njegove inačice koje su ostale nedotaknute u njezinim već spomenutim prethodnim knjigama – identitetna fluidnost starica zbog zaboravljivosti, rekonstrukcija identiteta nakon živčanog sloma, identitet iz aspekta roda i spola (posredovanjem nekoliko miniesejističkih dionica o hermafroditima i transseksualcima) te problematizacija identitetnih razlika među spolovima i razlika u ulogama muškaraca i žena pri reprodukciji, odnosno začinjanju djeteta, njegovu donošenju na svijet i odgoju.

Siri Hustvedt roman obogaćuje i zanimljivim pričama iz života brojnih sporednih likova, a tu su i elementi detekcije i suspensea sadržani u fabularnome ogranku o elektroničkim pismima koja junakinji šalje nepoznat pošiljalac potpisujući ih kao Gospodin Nitko. Ona su isprva prijetnje i uvrede da bi se naposljetku pretvorila u zanimljivu razmjenu ideja, misli i igara riječima te razuzdano uzajamno uživanje u plesu ideja i mašte. Ujedno, ta se korespondencija pretvara u konačan dokaz o junakinjinu duševnom ozdravljenju jer je ona iz stanja duboke samoopsjednutosti u svoju kukuljicu pustila djelić svijeta, reagirala na njega i uspostavila kontakt, pa makar i virtualnim putem.

Autorica ne zapostavlja ni književne teme, ironično se poigravajući razlikama između čitalačkih navika muškaraca i žena (publicistika vs. beletristika), a iskorištava priliku i oštro se obračunati sa svojedobnim osporavateljima vrijednosti književnoga opusa Jane Austen (npr. Mark Twain). U tim dionicama Ljeto bez muškaraca pretvara se u svojevrsnu apologiju književnosti .

S obzirom da je Ljeto bez muškaraca pisano u obliku nedatiranih dnevničkih bilježaka, to je roman labavije strukture, bez čvrste fabularne okosnice; radi se o fragmentarnom rukopisu lepršava izričaja i vremenski rascjepkane arhitektonike u kojemu se autorica često koristi metafikcionalnošću, a ne usteže se ni od autoreferencijalnosti. Znanja o umjetnosti, psihologiji, književnosti i filozofiji autorica ugrađuje u tekst, ali ga izbjegava učiniti hermetičnim. Dapače, brojni citati i referencije rukopis ne guše, nego ga osvježavaju i obogaćuju.

Ljeto bez muškaraca, iako ne doseže kvalitetu prethodna dva na hrvatski prevedena romana, ipak je nova potvrda Siri Hustvedt kao jedne od najzanimljivijih suvremenih američkih autorica.