Neprimjerenost etnobiznisa u Kninu

Predstavnici SDSS-a odbijanjem sudjelovanja u proslavi ključnoga datuma u modernoj hrvatskoj povijesti posredno onemogućuju punu integraciju hrvatskih državljana srpske nacionalnosti u hrvatsku političku zajednicu

Dvadeset jednu godinu nakon proglašenja neovisnosti, sedamnaest godina nakon kraja rata te trinaest godina nakon uspostave državnosti na cijelom teritoriju, Hrvatska kao politička zajednica ima poteškoće s vrednovanjem i obilježavanjem svoje bliske prošlosti. Izuzmemo li vjerske blagdane koji su ujedno državni praznici, kao i praznik koji je međunarodne naravi (Praznik rada), hrvatski zakoni predviđaju četiri nacionalna dana koji definiraju politički identitet naše zemlje. Osim Dana antifašističke borbe, svi su oni vezani uz događaje iz formativnoga razdoblja suvremene hrvatske državnosti, tj. ranih devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Činjenica da zapravo svake godine slavimo dva različita dana državnosti – Dan državnosti 25. lipnja koji slavi proglašenje neovisnosti u Saboru te Dan neovisnosti 8. listopada počesto zbunjuje velik broj građana te dovodi do toga da se prosječni čovjek teško može poistovjetiti s njima. Svrha je državnih praznika godišnje ritualizirano sjećanje i potvrđivanje pripadanja određenoj političkoj zajednici, potvrđivanje političkog identiteta koji nosi svaki njezin član kao njezin dionik. Hrvatska nije jedina zemlja koja slavi nekoliko državnih praznika koji imaju obilježje dana državnosti, u susjednoj Sloveniji, koja jedan od nadnevaka (25. lipnja) dijeli s našom zemljom, također postoji niz datuma koji sudjeluju u korpusu nacionalnog sjećanja na pripadnost specifičnoj političkoj zajednici.

Veljko Džakula, abolirani pripadnik struktura tzv. RS Krajine, nije pridonio poistovjećivanju hrvatskih Srba s identitetom hrvatske države

Pomutnje oko blagdana

Međutim, svojevrsna pomutnja, nesigurnost i zbunjenost građana oko nacionalnih praznika posljedica je nedostatna sporazuma dviju glavnih političkih stranaka – Socijaldemokratske partije Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice – oko onoga što se u političkoj znanosti naziva civilna religija. Taj pojam opisuje specifičan splet političkih rituala, vrijednosti i sjećanja koji definiraju identitet neke političke zajednice. Drugim riječima, putem civilne religije građani legitimiraju političku zajednicu i državu kao njezin materijalni odraz. Zbog izostanka konsenzusa danas istovremeno slavimo i 25. lipnja kao iskaz parlamentarne volje za neovisnošću te 8. listopada kao međunarodnu potvrdu te volje. S druge strane, zbog stava vladine većine koja je nastala nakon izbora 3. siječnja 2000. (šesteročlana koalicijska vlada predvođena SDP-om) da 30. svibnja dominantno naglašava pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, a ne demokratizaciju kao takvu, taj datum danas se slavi kao spomen-dan nazvan Dan Hrvatskog sabora. Bitno je naglasiti da bi se taj dan trebao zapravo zvati Dan demokracije, budući da se njime obilježava tranzicija u demokraciju, a ne uspostava Sabora, koji je kao institucija, usprkos raznim prekidima i modifikacijama, znatno stariji. Iz perspektive teorije demokracije mogući prikladniji datum za nacionalnu proslavu Dana demokracije bio bi 22. prosinca, dan kada je proglašen Ustav. Taj bi se nadnevak u prazničkom hodu kroz godinu tako mogao praktično povezivati s proslavom Božića. Također bismo trebali uzeti u obzir da izbori koji su doveli do tog saziva Sabora nisu bili prvi višestranački (višestranačje je postojalo već sredinom 19. stoljeća u Trojednoj Kraljevini), niti su bili prvi potpuno slobodni izbori. Naime, zbog održavanja izbora 1990. po starim socijalističkim izbornim pravilima za trodomni Sabor, nisu svi birači bili u jednakom položaju (zaposleni građani su de facto imali tri glasa naspram nezaposlenih koji nisu mogli glasovati za Vijeće udruženog rada) te su stoga prvi istinski slobodni izbori bili oni održani 2. kolovoza 1992. Drugi kolovoza samo je nekoliko dana razmaka od Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, koji se slave 5. kolovoza. Kada govorimo o identitetu hrvatske političke zajednice, upravo bi taj dan trebao biti središnji, jer komemorira ratnu pobjedu kojom je faktički omogućen fizički opstanak suvremene hrvatske države i stvoreni uvjeti za njezin razvoj u konsolidiranu demokraciju pravne države.

Koji su Pupovčevi uvjeti?

Obilježavanje pobjede Hrvatske vojske u vojno-redarstvenoj akciji Oluja dovodi nas do drugog slabog konsenzusa oko identiteta političke zajednice i pripadajuće civilne religije. Naime, politički predstavnici srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, kao i državni vrh Republike Srbije te entitetski vrh Republike Srpske, iz godine u godinu dovode u pitanje legitimnost nacionalne proslave u Kninu te akciju Oluja, kojom su stvoreni preduvjeti za uspostavu pune suverenosti na cijelom državnom teritoriju (konačno ostvarena posredovanjem Ujedinjenih naroda u procesu mirne reintegracije Podunavlja u razdoblju od 1996. do 1998) i prestanak ratnih sukoba ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednoj i s našom zemljom višestruko funkcionalno povezanoj Bosni i Hercegovini. Ukoliko uzmemo u obzir da je povijesno dokazano i politički razumljivo da države koji su u nedavnoj prošlosti bile u ratnom sukobu mogu tek tijekom više desetljeća razviti određeni konsenzus ili barem prihvatljivu razinu međusobnog razumijevanja oko ključnih povijesnih događaja, fokus rasprave o proslavi 5. kolovoza ne bi trebao biti na međudržavnim odnosima Hrvatske i Srbije, već na participaciji srpske etničke zajednice u Hrvatskoj u identitetskoj matrici hrvatske političke zajednice.

Dominantni politički predstavnici hrvatskih Srba, personificirani u saborskom zastupniku i pot- predsjedniku Samostalne demokratske srp- ske stranke Miloradu Pupovcu, godinama od- bijaju službeno prisustvovati proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti budući da zastupaju tezu da još nisu „stvoreni uvjeti za to“ (ovdje se impliciraju neriješena materijalna i socijalna pitanja hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koji su bilo prisilno bilo svojevoljno napustili zemlju zbog operacije Oluja) te također promiču stav da se nedovoljno komemoriraju civilne žrtve srpske nacionalnosti stradale za vrijeme i neposredno nakon vojnih operacija u kolovozu 1995. godine. Bitno je naglasiti da predstavnici stranke sa srpskim etničkim predznakom koja godinama polučuje najbolje rezultate na parlamentarnim izborima takvim odbijanjem sudjelovanja u proslavi ključnog datuma u civilnoj religiji zapravo posredno onemogućuju punu integraciju hrvatskih državljana srpske nacionalnosti u hrvatsku političku zajednicu.

Od svih pobjedničkih vojski i pobjedničkih država u suvremenoj političkoj povijesti teško je naći ijedan drugi primjer osim hrvatskog u kojemu su kršenje ljudskih prava i ratni zločini na pripadnicima pobijeđene strane (uključujući pripadno civilno stanovništvo) bili svedeni na minimum. Osvetnički ispadi, incidenti i zločini počinjeni na hrvatskoj strani u ljeto 1995. neusporedivo su manji od sličnih postupaka savezničkih snaga u Europi i Aziji 1945. Ta činjenica, dakako, ne opravdava niti ekskulpira nijedan počinjeni zločin, nijednog ubijenog civila ili spaljenu obiteljsku kuću. To ružno naličje pobjede bilo bi još manje, a možda ga uopće ne bi ni bilo da su hrvatsko društvo i hrvatska država imali dulje povijesno iskustvo s demokracijom. U neko drugo, hipotetsko vrijeme, demokratski iskusna Hrvatska u nekom drugom, hipotetskom ratu na svojem bi se teritoriju zasigurno znala oduprijeti izazovima osvete i znala sankcionirati propuste i zločine. Također, suprotno tezama ključnih političkih predstavnika hrvatskih Srba, u suvremenoj povijesti nije moguće naći primjer pobjedničke države koja je uložila tolike materijalne, političke i društvene resurse u napore obeštećenja pripadnika pobijeđene strane, uključivši obnovu oštećene imovine i komemoriranje žrtava pobijeđene strane (kao što je razvidno iz predsjednikova polaganja vijenca u Varivodama ili pak premijerova govora ove godine u Kninu) i omogućavanje niza političkih manjinskih prava i oblika političke predstavljenosti koji umnogome nadilaze prosjek manjinske politike u zemljama Europske Unije koje se obično u našoj zemlji uzimaju kao uzor zaštite ljudskih i građanskih prava. Budući da je, dakle, hrvatska država učinila velike napore (i dalje ih čini) da reintegrira pripadnike pobijeđene strane u ratu u građanstvo i političku zajednicu, vrijeme je da i izabrani predstavnici srpske zajednice učine korake koji će ih potvrditi kao članove političke zajednice koji sudjeluju u civilnoj religiji u Hrvatskoj.

Triptih Pupovac–Josipović–Džakula

Na ovogodišnjoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti neočekivano se pojavio, premda ne kao dio službenoga „slavljeničkog programa“, Veljko Džakula, osoba koja istovremeno predstavlja političku grupaciju koja je aktivno sudjelovala u oružanoj pobuni protiv legitimno izabrane vlasti u našoj zemlji, ali i osobu koja je kroz pregovore s hrvatskim vlastima primjer pozitivnih učinaka politike abolicije koja je provedena u drugoj polovici devedesetih godina. Naime, iako hrvatski građani koji su izgubili članove obitelji kao posljedicu oružane pobune dijela hrvatskih Srba to možda teško prihvaćaju, politika abolicije bila je nužan preduvjet za buduću reintegraciju naših građana srpske nacionalnosti u političku zajednicu. No pojavljivanje Džakule na kolovoškoj proslavi u Kninu na kraju nije ispunilo cilj koji je priželjkivao dio hrvatskoga političkog vrha (predsjednik Republike), tj. nije pridonijelo poistovjećivanju hrvatskih Srba sa svim identitetskim osnovama civilne religije u Hrvatskoj, nego je, naprotiv, otvorilo polemiku oko prvenstva u političkom manjinskom predstavljanju. Džakula je u Kninu ponovno ustvrdio da se nedovoljno vrednuju žrtve rata srpske nacionalnosti te prema tome zapravo odbio istinsko sudjelovanje u nacionalnoj memoriji.

Ono što je uslijedilo jest s jedne strane medijski aktivno popraćen sukob između manjinskih političara Pupovca i Džakule, a s druge strane sukob predsjednika Josipovića s Miloradom Pupovcem te njegovo miješanje u spor unutar srpske zajednice u Hrvatskoj. Iako je o toj još uvijek aktualnoj temi napisano mnoštvo novinskih tekstova posljednjih dana, nije naodmet rekapitulirati nekoliko ključnih točaka. Prvo, upitna je politička reprezentativnost Veljka Džakule koji nije saborski zastupnik te sukladno tome iza sebe nema na izborima potvrđenu veliku potporu građana srpske nacionalnosti. Drugo, nije primjereno aktivno uključivanje predsjednika Republike kao predsjednika svih građana u spor između političkih predstavnika hrvatskih Srba (to miješanje i zauzimanje strana neugodno podsjeća na miješanje njegova prethodnika Stjepana Mesića u sukobe unutar židovske etničko-vjerske zajednice, tj. sukob dviju zagrebačkih židovskih općina), a posebice je neugodna činjenica da je Predsjednik u posjet primio osobe s vrlo upitnom reputacijom iz vremena oružane pobune dijela hrvatskih Srba (Milan Rodić). Treće, usprkos navedenim neprimjerenim okolnostima, predsjednik Josipović vrlo je točno ukazao na problematičnost takozvanog etnobiznisa u hrvatskoj politici. Četvrto, ne može se ne primijetiti da je predsjednikov sukob s profesorom Pupovcem usko povezan s tekstovima objavljenima u tjedniku Novosti koji problematiziraju predsjednikovu ulogu u sustavu obračuna i naplate autorskih prava glazbenika (ZAMP).

Usprkos svemu navedenom, javni i medijski sukob na relaciji Pupovac–Josipović–Džakula ipak ima pozitivan učinak na politički život u našoj zemlji jer je otvorio pitanje načina političke predstavljenosti srpske i drugih nacionalnih manjina. Ta tema u budućnosti bi trebala, kao što je jasno ukazala istaknuta domaća politologinja u jednim dnevnim novinama, otvoriti raspravu o dijelu izbornog sustava koji se dotiče predstavljanja nacionalnih manjina i njegovih specifičnosti i demokratskih defekata koji odudaraju od političke prakse većine zemalja Europske Unije. No, naposljetku, uz otvaranje teme političkog predstavništva nacionalnih manjina i njezinih financijskih aspekata izraženih terminom etnobiznis, ovogodišnje pojavljivanje Veljka Džakule u Kninu trebalo bi pokrenuti i staloženu, demokratsku raspravu o modalitetima pune integracije hrvatskih građana srpske nacionalnosti u matricu godišnjega komemoriranja te civilnu religiju kao oslonac identiteta političke zajednice.