Nemoćni dramski program

Svesti premijerne izvedbe Splitskog ljeta samo na pučki kazališni sadržaj znači odreći se njegove kompleksnije zainteresiranosti za postavljanja arhetipskih pitanja, ali i od sučeljavanja gledatelja s kompromisnim odgovorima povijesnoga čovjeka na njih. Malen misaoni naboj resi uostalom sve prikazane predstave

Izvođenje dramskih predstava izvan kazališne zgrade od početka Splitskoga ljeta (Splitskih ljetnih priredbi, započetih davne 1954) imalo je važan teatrološki razlog: ostvariti takvu ambijentalnu predstavu koja dramaturšku energiju razvoja crpe iz prostora. I to nastojanje često je rezultiralo takvim postignućima koja su očitovala svoju estetsku posebnost – između ostalog i tako da su se opirala svom prebacivanju u zatvoreni kazališni prostor, s artificijelnom scenografskom imitacijom prirodnoga prostora, odustajanjem u njemu od svoje ranije visoke umjetničke vrijednosti.

Nasuprot takvu smislu izazivanja predstava u odgovarajućem ambijentu, od pet ovogodišnjih prikazanih dramskih naslova, četiri su preuzeta iz hrvatske dramske, ili izvođačke, produkcije. Od toga su dvije jednostavno prenesene iz matične kuće na pozornicu HNK-a u Splitu, poimence: Krletka Jeana Poireta iz Kerempuha i Car neuspjeha Jana Fabrea iz ZKM-a. Pa kako je riječ o tekstovima maloga misaonog naboja, isključivo sa zabavljačkim pretenzijama, a još k tome i izvedbama koje ne progovaraju iz ambijenta, nego iz konvencije zatvorenoga kazališta, dostatno je kazati tek to da su bili na razini nekih repertoarnih izbora Drame HNK u Splitu minulih sezona koji se zbog svoje nevažnosti, srećom, uspješno zaboravljaju.

Poništena ambijentalnost

Druge dvije izvođačke produkcije, koje ne pripadaju institucionalnim kazališnim trupama, Persona u izvedbi i režiji Nataše Lušetić i Cirkuska kompanija Room 100 u režiji Jakova Labrovića, smještene su u jednu dvoranu Dioklecijanovih podruma. Pa da sve bude upravo onako kako ne treba biti, za obje te prigode snažna je ambijentalnost podrumske dvorane poništena improviziranim filmskim platnom postavljenim u prostoru predstave. U prvom slučaju glumica Nataša Lušetić nastojala je uspostaviti dijalog s licima na njemu i istražiti svoj personalitet, pa se taj pokušaj suodnosa dvaju medija, žive i trodimenzionalne osobe s osobama načinjenim od svjetla i sjene, pokazao toliko spekulativnim da je izazvao samo žaljenje zbog zaludna trošenja glumačke ekspresije izvoditeljice. U drugom se slučaju na istom, ili sličnom, platnu odvijao intervju s autentičnim shizofrenikom, što znači da tu filmsku zabilješku nikako ne možemo držati kreativnim činom, a ni dovesti ni u kakvu svezu s kasnijim učestalim etidama tijela u prostoru (dakako, bez teksta), koje su doduše bile dojmljive, ali su od dvoje izvođača bile opterećene trijumfalnim dogmatiziranjem svakoga postignutog tjelesnog preobražaja te su sugerirajući uvijek isto (a to se, možda, moglo pojmiti i kao evolutivno stanje organizma koje je čovjeku prethodilo ili, pak, ono u koje se vraća) bezobzirno trošile gledateljevo vrijeme.

Adio kauboju: nastojanje uspješnog režiranja fragmenata

Jedina dramska premijera, Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, bila je ambijentalna, smještena na Stinicama, u dvorištu daleke i siromašne periferijske nastambe. Za njezino tematsko određenje mogli bismo kazati da pripada pučkom teatru. Karakterizirajući je tako, mislili smo i na njezin dodir s jednom sastavnicom tradicijski razložna repertoarnog modela Dramskog programa Splitskog ljeta, ali, nažalost, i na to da je ovogodišnji program ostao bez svoje dvije bitne sastavnice: jednog klasičnog teksta i njegove dramske alternative. Svesti, dakle, premijerne izvedbe Splitskog ljeta samo na tzv. pučki kazališni sadržaj znači odreći se njegove kompleksnije, i estetske, i filozofsko-sociološke, zainteresiranosti za postavljanja arhetipskih pitanja, ali i od sučeljavanja gledatelja s kompromisnim odgovorima povijesnoga čovjeka na njih. No da ne bismo ostali samo na općenitostima, spomenut ćemo njihovu konkretizaciju u predstavama ponuđenu publici jednog Ljeta (a gotovo i redovito s drugim naslovima): Sofoklova Antigona (Peristil) u funkciji arhetipskog tragičnog sraza svjetovne vlasti i transcendencije, nasuprot tome Anouilhova Antigona (Meštrovićev Kaštelet) s pragmatično-nepotističkim odstupom vlasti od dosljednosti poštivanja vlastita zakona te najposlije Goldoni–Tijardovićeve Ribarske svađe (Carrarina poljana) kao pučke predstave. Nepotpunost, smisaona oskudnost ovogodišnjeg Dramskog programa Ljeta posve je jasna.

Problemi dramaturške naravi

Što se, pak, tiče same predstave Kauboja, njezin je problem ponajprije dramaturške naravi. Naime, riječ je o dramatizaciji romana istog naslova kao i predstave. I ovdje ne kanimo utvrđivati njegovu kvalitetu. Kazat ćemo tek to da prozni diskurs očituje svoju estetsku vrijednost u jeziku koji sobom stvara realitet događanja (umjesto prisustvovanja stvarnim događajima, čitanjem se suočavamo s njihovim zamjenama jezikom, pa se uspjelost pravljenja od Jednog onog Drugog javlja kao vrijedna umjetnička činjenica, ili manje vrijedna, ili nevrijedna). Dramsko-komedijski diskurs se, pak, utječe stvarnom scenskom događaju, neposrednom gledateljevu praćenju (zalaskom u njegovo vrijeme i prostor) razrješenja dramske krize prema razlozima njezina neizbježna ishoda. Prebaciti, dakle, prozni diskurs u puku dijalošku formu, pa k tome još i ne odreći se svih bočnih proznih epizoda, štoviše davati im jednaku vrijednost kao i glavnoj radnji do te mjere da se više i ne zna što jest, a što nije glavna dramska radnja, to je čin koji poništava dramsku zanimljivost događanja, uništava gledateljevu tenziju, ruši identitet i dramskog i proznog svojstva gledanog, slušanog. A to se upravo dogodilo predstavi Adio kauboju. Stoga nam kao krivca tog promašaja valja ponajprije spomenuti odluku (čiju? – ali nečiju svakako!) da se dramatizacija proze dade samoj autorici. Prozni autor/ica je, naime, najnepovoljnija osoba za pretvorbu svoje proze u dramski diskurs. Jer kako bi se upravo od njega/nje moglo očekivati da se odrekne svih onih proznih tkanja jezikom koje se očituju kao estetska vrijednost iz sasvim drugih razloga od dominantnog uvjeta za dosezanje estetske vrijednost djela pripadnoga dramskoj vrsti?!

Na toj grešci fiksirala su se redateljska nastojanja Ivice Buljana da uspješno režira fragmente. No pokazalo se da ti raspršeni tokovi ne privode ni u kakav dramski sliv. Na toj grešci pokazao se zaludnim i vrijedan glumački izraz Ane Gruica u ulozi Sestre i Nives Ivanković u ulozi Marije Čarija. Jer kad se katedrala uruši prije nego u nju i uđu vjernici, postaje bespredmetno i misliti na koju njezinu dobro isklesanu biforu.

*******

Odluka žirija o nagradi

Judita u dramskom

programu 58. splitskog ljeta

Žiri za Nagradu Slobodne Dalmacije Judita u sastavu Eda Vujević, urednica rubrike Kultura Slobodne Dalmacije i književnica, Jasna Malec, dramska glumica i dr. Vlatko Perković, teatrolog i književnik, donio je jednodušno sljedeću odluku:

Nagrada Judita za najbolji umjetnički rezultat u ovogodišnjem Dramskom programu 58. Splitskog ljeta ne dodjeljuje se.

Obrazloženje

Cjelokupni dramski program ovogodišnjeg Splitskog ljeta svojom orijentacijom prema eksperimentalnom istraživanju tijela u prostoru, zabavnoj sceni i utjecanju prebacivanja proznoga diskursa u dramski oblik nije rezultirao takvim rezultatom koji bi, prema mišljenju žirija, a s obzirom na obvezujuće rezultate ranijih splitskih ljeta, zavrijedio nagradu Judita.

Pojedinačni pozitivni signali nisu mogli biti uzeti u obzir a da se pritom sama nagrada ne kompromitira i stavi u funkciju povlađivanja takvoj repertoarnoj orijentaciji Dramskog programa Splitskog ljeta koja, po sudu Žirija, nije primjerena njegovim umjetničkim ambicijama i vrijednim dosadašnjim postignućima.

*******